Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4456/22 („Mtel“ a.d. Banjaluka)

Odluka donesena 20. 10. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Javna vlast
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4456/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-4456/22, rješavajući apelaciju koju je podnio „Mtel“ a.d. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Mtel“ a.d. Banjaluka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 Rs 050882 21 Rsž od 8. februara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Mtel“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa izvršni direktor Nikola Tacić iz Banjaluke, podnio je 24. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 75 0 Rs 050882 22 Rev od 1. septembra 2022. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 Rs 050882 21 Rsž od 8. februara 2022. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj 75 0 Rs 050882 20 Rs od 5. marta 2021. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-1812/22 od 8. juna 2022. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Okružnog suda broj 75 0 Rs 050882 21 Rsž od 8. februara 2022. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda broj 75 0 Rs 050882 22 Rev od 1. septembra 2022. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. U postupku, koji je okončan osporenom Presudom Okružnog suda broj 75 0 Rs 050882 21 Rsž od 8. februara 2022. godine, poništeno je kao nezakonito apelantovo rješenje o prestanku tužiočevog ugovora o radu na neodređeno vrijeme. Obavezan je apelant da B. R. (u daljnjem tekstu: tužilac) vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu ili na druge poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti. Takođe, obavezan je apelant da tužiocu, na ime neisplaćene plate, isplati novčane iznose određene u izreci prvostepene presude, kao i da mu uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje.

4. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je tužilac bio zaposlen kod apelanta na neodređeno vrijeme. Zatim, utvrđeno je da je tužilac u periodu od 19. do 31. avgusta 2019. godine bio na bolovanju, te da se 2. septembra 2019. godine vratio na rad i donio doznake za bolovanje. Također, utvrđeno je da tužilac nije, u roku od tri dana od nastupanja privremene spriječenosti za rad, o tome obavijestio apelanta niti mu je dostavio potvrdu nadležnog doktora medicine. Takođe, utvrđeno je da je apelant obavještenje o osnovu i razlozima davanja otkaza od 5. septembra 2019. godine poslao tužiocu na kućnu adresu. Navedeno obavještenje tužilac nije lično primio nego je 6. septembra 2019. godine uručeno njegovoj supruzi. Okružni sud je naveo da je odredbom člana 180. Zakona o radu propisana obaveza poslodavca da o postojanju razloga za otkaz obavijesti zaposlenog, te da mu ostavi rok od najmanje osam dana od dana dostavljanja obavještenja da se izjasni na navode iz obavještenja. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je na poslodavcu teret dokazivanja činjenice da je zaposlenom uručeno navedeno obavještenje. Naime, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio, na osnovu iskaza tužioca i svjedoka, da se tužilac vratio na posao 2. septembra 2019. godine, te da je postojala mogućnost da mu se tom prilikom lično uruči sporno obavještenje i omogući da iznese odbranu. Pri tome, Okružni sud je ukazao da je tužiočeva supruga u iskazu na glavnoj raspravi navela da je primila obavještenje ali da ga nije uručila tužiocu jer je on u tom periodu boravio u drugoj državi. S obzirom na to, Okružni sud je zaključio da ne postoji pouzdan osnov za zaključak da je obavještenje dostavljeno tužiocu, a samim tim nije mu omogućeno da se izjasni na navode iz obavještenja. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da postupak otkaza ugovora o radu nije proveden u skladu sa odredbom člana 180. Zakona o radu, slijedom čega je prvostepeni sud pravilno usvojio tužiočev tužbeni zahtjev.

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, apelant naročito ističe da je postojao zakonski osnov da apelant otkaže tužiocu ugovor o radu, te da je tužiocu dostavio putem pošte obavještenje o postojanju razloga za otkaz koje je uredno primila njegova supruga.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je taj sud odlučujući o identičnim apelantovim navodima, dao jasne razloge o neosnovanosti tih navoda, čime je dao odgovor na sva ključna pitanja za donošenje odluke. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću pitanje prava na pravično suđenje, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4456/22 („Mtel“ a.d. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio