Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4610/22 (D. K.)
Odluka donesena 20. 10. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
- Pravo na pravnu sigurnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4610/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-4610/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Dragoslav Kantar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio
Dragoslav Kantar protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 262772 20 Rsž od 3. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragoslav Kantar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dragan Tolimir advokat iz Banjaluke, podnio je 5. decembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 262772 22 Rev od 4. oktobra 2022. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 262772 20 Rsž od 3. februara 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Rs 262772 17 Rs od 11. oktobra 2019. godine.
2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-2784/21 od 5. oktobra 2021. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Okružnog suda od 3 . februara 2021. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 4. oktobra 2022. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Osnovnog suda od 11. oktobra 2019. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi (Republika Srpska, Ministarstvo unutrašnjih poslova, Policijska uprava Banjaluka), na ime naknade štete po osnovu troškova disciplinskog postupka, isplati novčani iznos koji je određen u izreci prvostepene presude.
4. Presudom Okružnog suda od 3. februara 2021. godine uvažena je žalba tuženog i prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev.
5. U obrazloženju osporene presude, Okružni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je tuženi vodio disciplinski postupak protiv apelanta koji je u konačnici obustavljen rješenjem Odbora državne uprave za žalbe Republike Srpske od 19. maja 2017. godine, zbog zastare. Također, utvrđeno je da je apelanta branio advokat, te da je imao troškove odbrane u toku vođenja tog postupka. Pored toga, utvrđeno je da je apelant predao troškovnik u spis disciplinskog predmeta, ali da o njemu disciplinski organ nije odlučio. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da je osnovan apelantov tužbeni zahtjev cijeneći da je apelant pretrpio štetu, tj. cijeneći okolnost da je obustavljen disciplinski postupak protiv apelanta u kojem je apelanta zastupalo stručno lice-advokat. Naime, ukazao je na odredbu člana 106. Zakona o opštem upravnom postupku kojom je propisano da se rješenjem kojim se okončava postupak o glavnoj stvari odlučuje i o troškovima postupka, te da će se, u suprotnom, o tome donijeti poseban zaključak. Također, Okružni sud je istakao da je apelant mogao podnijeti zahtjev za donošenje dopunske odluke, odnosno posebnog zaključka, kojim bi organ koji je odlučivao o glavnoj stvari odlučio i o troškovima. Stoga, kako je nedostatak odluke o troškovima disciplinskog postupka u odluci o glavnoj stvari apelant mogao otkloniti podnošenjem zahtjeva za donošenje dopunske odluke o troškovima postupka, odnosno za donošenje zaključka, tako je Okružni sud zaključio da, u okolnostima konkretnog slučaja, nije dokazana uzročno-posljedična veza između štete koju je apelant pretrpio u visini troškova disciplinskog postupka sa postupanjem organa tuženog, tj. nije dokazano postojanje tuženikove odgovornosti. Slijedom navedenog, zaključio je da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u smislu odredbi čl. 155. i 172. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima.
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na pristup sudu i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da je Okružni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno ocijenio činjenično stanje utvrđeno pred prvostepenim sudom i pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito ističe da je Okružni sud pogrešno zaključio da nije dokazana uzročno-posljedična veza između nastale štete i postupanja tuženikovog organa. Također ukazuje i da je povrijeđen princip vladavine prave i pravne sigurnosti jer „postoje drugačije odluke istog suda o istoj pravnoj stvari“, te apelant navodi presude Okružnog suda br. 71 0 Rs 260030 18 Rsž od 15. marta 2019. godine i 71 0 Rs 283897 od 25. juna 2019. godine (apelant uz apelaciju nije dostavio navedene odluke).
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o opštem upravnom postupku i Zakona o obligacionim odnosima, dao jasne razloge za zaključak da, u okolnostima konkretnog slučaja, nisu ispunjeni uslovi za naknadu štete, odnosno da ne postoji tuženikova odgovornost, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. U odnosu na apelantove navode da su povrijeđeni principi vladavine prava i pravne sigurnosti, jer postoje drugačije odluke istog suda o istoj pravnoj stvari, Ustavni sud zapaža da apelant navedene odluke nije dostavio uz apelaciju, zbog čega Ustavni sud ne može ispitati apelantove navode u tom pravcu. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi u konkretnom slučaju na dvije sudske instance raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta, što, per se, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman