Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2418/21 („Wise Consulting“ a.d. Beograd)

Odluka donesena 25. 09. 2025.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Stečaj
  • Proporcionalnost
  • Nesrazmjerno veliki teret
  • Miješanje u imovinu
  • Javni interes
  • Lišavanje imovine
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2418/21

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 09. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2418/21, rješavajući apelaciju koju je podnio „Wise Consulting“ a.d. Beograd, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sudija

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija koju je podnio „Wise Consulting“ a.d. Beograd.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 126334 20 Rev od 7. aprila 2021. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Wise Consulting“ a.d. Beograd (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, Republika Srbija, koji zastupa Stevan Dimitrijević, advokat iz Advokatsko-ortačkog društva „Dimitrijević i partneri“ iz Banjaluke, podnio je 6. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 126334 20 Rev od 7. aprila 2021. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud), Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) i Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 20. jula 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju, koji su 15. decembra 2022. godine dostavljeni apelantu na izjašnjenje. Apelant u ostavljenom roku nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 126334 18 Ps od 27. marta 2019. godine obavezana je tužena da apelantu isplati iznos od 72.050,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i da mu naknadi troškove parničnog postupka.

6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je rješenjem Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) od 30. marta 2010. godine zaključen likvidacioni postupak nad Brokersko-dilerskim društvom „KBC Securites B-H“ a.d. Banja Luka. Tim rješenjem je imovina likvidacionog dužnika uručena osnivaču Brokersko-dilerskom društvu „KBC Securites“ a.d. Beograd. Istim rješenjem je dozvoljeno likvidacionom upravniku da položi ukupan iznos od 72.050,00 KM na ime obezbjeđenja potraživanja Dijane Ostić, koja je pokrenula parnicu radi utvrđivanja potraživanja u utuženom iznosu. Apelantov prednik je, u skladu s navedenim rješenjem Osnovnog suda, 26. aprila 2010. godine na depozitni račun tog suda položio utuženi iznos na ime obezbjeđenja potraživanja likvidacionog povjerioca. Navedeni iznos je na osnovu Naredbe o ukidanju depozitnih računa osnovnih, okružnih i okružnih privrednih sudova u Republici Srpskoj od 30. decembra 2013. godine prenesen na depozitni račun Osnovnog suda, koji je otvoren kod „Banke Srpske“ a.d. Banjaluka. Rješenjem Agencije za privredne registre Republike Srpske registrovana je promjena podataka privrednog subjekta Brokersko-dilerskom društvu „KBC Securites“ a.d. Beograd, čiji naziv je brisan i upisan apelant. Pravosnažnom presudom Okružnog suda u Banjaluci od 14. marta 2016. godine odbijen je tužbeni zahtjev likvidacionog povjerioca Dijane Ostić protiv apelantovog prednika kao likvidacionog dužnika. Nakon što je otpao pravni osnov za polaganje utuženog iznosa, koliko je prema rješenju Osnovnog suda od 30. marta 2010. godine uplatio apelantov prednik kao likvidacioni dužnik, apelant je 26. februara 2018. godine tražio povrat uplaćenog iznosa s depozitnog računa Osnovnog suda. Međutim, nad „Bankom Srpske“ a.d. Banjaluka je 4. aprila 2017. godine otvoren stečajni postupak i utuženi iznos nije vraćen apelantu. Imajući u vidu navedeno, Okružni privredni sud je zauzeo stav da apelant, shodno odredbi člana 210 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), ima pravo da traži povrat uplaćenih novčanih sredstava. Okružni privredni sud je zaključio da je tužena obavezna da apelantu vrati uplaćeni iznos jer je apelantov pravni prednik uplatio utuženi iznos na račun kojim rukovodi organ tužene, a pravni osnov za polaganje utuženog iznosa je otpao donošenjem presude Okružnog suda u Banjaluci od 14. marta 2016. godine.

7. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 126334 19 Pž od 14. februara 2020. godine odbijena je žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena. Viši privredni sud je prihvatio stav prvostepenog suda da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi iz člana 210 ZOO-a za usvajanje tužbenog zahtjeva.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 126334 20 Rev od 7. aprila 2021. godine usvojena je revizija tužene i nižestepene presude su preinačene tako što je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen.

9. S obzirom na to da je deponovanje utuženih novčanih sredstava izvršeno u skladu sa članom 11 stav 3 Zakona o likvidacionom postupku, Vrhovni sud je zaključio da se ne može govoriti o odsustvu pravnog osnova. Takođe je zauzeo stav da deponovanjem predmetnih apelantovih novčanih sredstava na depozitni račun suda ta sredstava nisu prešla u imovinu tužene jer je svrha polaganja depozita polaganje određene stvari (u koje spada i novac) od dužnika za povjerioca. Takođe, Vrhovni sud je naveo da Zakonom o vanparničnom postupku, kojim su propisani sudski depozit i način deponovanja novca, nije predviđeno da će deponovanjem predmet depozita postati svojina tužene jer to nije svrha depozita. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama Zakona o trezoru propisano da se svi javni prihodi uplaćuju na račune u sistemu Jedinstvenog računa trezora i isključivo pravo raspolaganja sredstvima u sistemu Jedinstvenog računa trezora ima Ministarstvo finansija, odnosno nadležna služba opštine, grada i fonda (član 6 Zakona o trezoru). Slijedom navedenog, zaključio je da Ministarstvo ne može raspolagati računom posebnih namjena jer ta sredstva ne predstavljaju javne prihode koji se, između ostalih, uplaćuju na račune u sistemu Jedinstvenog računa trezora, te da stoga deponovanjem apelantovih sredstava na račun suda ta sredstva nisu prešla u imovinu tuženog. Zbog toga je ocijenio pogrešnim zaključak nižestepenih sudova da je tužena vlasnik tog računa. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da nisu ispunjeni uslovi za primjenu odredbi člana 210 ZOO-a. Nadalje, Vrhovni sud je smatrao da u radnjama organa tužene, „stečajnog suda“ i Ministarstva finansija RS nema protivpravnosti pa tako ni osnova za odštetnu odgovornost tužene prema članu 155 ZOO-a. Takođe, Vrhovni sud je smatrao da nema osnova za odgovornost tužene za štetu ni prema članu 172 ZOO-a jer odgovornost pravnog lica za rad njegovih organa postoji samo u slučaju nezakonitog i nepravilnog rada.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

11. Apelant smatra da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, te da je osporenu presudu obrazložio na potpuno nejasan i nepravilan način. Navodi da se radi o klasičnom primjeru sticanja bez osnova s obzirom na osnov koji je kasnije otpao, te da su ispunjeni svi uslovi za sticanje bez osnova. U tom smislu je naveo da je utužena novčana sredstva, na osnovu rješenja Osnovnog suda, 2010. godine uplatio na depozitni račun suda, čiji je krajnji vlasnik tužena, i da mu ta sredstva nikada nisu vraćena, iz čega proizlazi da je njegova imovina definitivno umanjena, a imovina tužene uvećana. Navodi da je veza između umanjenja i uvećanja jasna budući da je apelant utuženi iznos uplatio na račun tužene na osnovu rješenja Osnovnog suda. Takođe navodi da je naknadno otpao i osnov koji bi opravdao umanjenje i uvećanje imovine. Nadalje, apelant navodi da se Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude nije bavio „vremenskim aspektom“ uplate. U tom smislu apelant navodi da se Vrhovni sud isključivo bavio kasnijim promjenama koje se događale s depozitnim računima sudova i slično. Sve što se kasnije dešavalo s uplaćenim novcem, sve promjene, prebacivanja sredstava s jednog računa na drugi i slično, nije bilo pod apelantovom kontrolom niti je on mogao da utiče na ono što je tužena radila s tim sredstvima. Apelant navodi da ne predstavlja problem to što je tužena sredstva prebacila na neki račun koji je blokiran, ugašen ili slično, već da je to problem tužene koja je zadužena za upravljanje svojim računima, pa i sredstvima na tim računima. Apelant dalje navodi da Vrhovni sud uopšte nije dao jasan odgovor zašto apelantu sredstva nisu vraćena. Pri tome je ukazao na niz odluka Ustavnog suda i Ustavnog suda Republike Srpske koje ukazuju da odluka kojom se okončava postupak mora da bude primjereno obrazložena.

12. Apelant navodi da mu je očiglednom povredom normi materijalnog prava onemogućeno da na zakonit način i neometano uživa svoju imovinu.

b) Odgovori na apelaciju

13. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke i da su apelacioni navodi neosnovani. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da je u Odluci broj 57 0 Ps 123414 19 Rev od 11. marta 2020. godine izrazio isto pravno shvatanje. Istakao je da je protiv navedene odluke podnesena apelacija, koja je Odlukom Ustavnog suda broj AP-

2142/20 od 16. decembra 2021. godine odbijena kao neosnovana. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

14. Viši privredni sud je naveo da nisu osnovani apelantovi navodi da su povrijeđena njegova prava na koja je ukazao u apelaciji.

15. Okružni privredni sud je naveo da se apelacijom osporava presuda Vrhovnog suda, pa je predložio da Ustavni sud donese odluku prema stanju spisa.

16. Tuženi je naveo da su neosnovani i nedokazani apelantovi navodi da je osporenom odlukom došlo do povrede njegovih prava, te da su činjenice na koje se apelant poziva cijenjene od suda koji je donio osporenu odluku. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbaci kao nedopuštenu ili odbije kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Šteta

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta). Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ

Član 172. (1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. (2) Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namerno ili krajnjom nepažnjom. (3) To pravo zastareva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade štete.

Član 210. (1) Kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće – da naknadi vrednost postignutih koristi. (2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.

18. Zakon o trezoru („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 28/13 i 103/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4. stav (1) (1) Trezor Republike i lokalne trezore uspostavlja i njima rukovodi Ministarstvo finansija, odnosno nadležna služba opštine, grada i fonda.

Član 6. st. (1) i (2) (1) Svi javni prihodi uplaćuju se na račune u sistemu Jedinstvenog računa trezora. (2) Isključivo pravo raspolaganja sredstvima u sistemu Jedinstvenog računa trezora ima Ministarstvo finansija, odnosno nadležna služba opštine, grada i fonda.

19. Zakon o likvidacionom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 64/02) u relevantnom dijelu glasi: Dioba

Član 11. stav 3.

Ako povjerilac u ostavljenom roku pokrene parnicu, likvidacioni upravnik obezbjeđuje sredstva radi eventualne isplate te obaveze.

VI.Dopustivost i meritum

20. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.

21. Apelant smatra da su mu osporenom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.a)Pravo na imovinu 22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

k) Pravo na imovinu.

23. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

24. Apelantov prednik je na depozitni račun suda položio novac u iznosu od 72.050,00 KM na ime obezbjeđenja potraživanja likvidacionog povjerioca. Međutim, nakon što je otpao pravni osnov za polaganje utuženog iznosa, apelant je 26. februara 2018. godine tražio povrat uplaćenog iznosa s depozitnog računa Osnovnog suda, ali mu novac nije vraćen, uz obrazloženje da je nad Bankom Srpske 4. aprila 2017. godine, kod koje se vodio depozitni račun, otvoren stečaj. Apelantov novac je, u stvari, njegova imovina zaštićena članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osporenom presudom, kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev radi povrata depozita od 72.050,00 KM, došlo je do miješanja u apelantovu imovinu.

25. Apelantova tužba je odbijena uz pozivanje na relevantne odredbe ZOO-a. U konkretnoj situaciji Ustavni sud će prihvatiti da je miješanje u apelantovu imovinu bilo zakonito i da se javni interes sastoji u sprovođenju zakona.

26. Ključno pitanje je, stoga, da li je miješanje u apelantovu imovinu bilo proporcionalno legitimnom cilju koji se želio postići, odnosno da li je miješanjem u apelantovo pravo na imovinu u ovakvom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između tog prava i javnog interesa. U vezi s tim, Ustavni sud, slijedeći sopstvenu praksu i praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora da postoji pravičan odnos između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora da snosi poseban i pretjeran teret (vidi Evropski sud, Vrzić protiv Hrvatske, presuda od 12. jula 2016. godine, predstavka broj 43777/13, tačka 100). Osim toga, Ustavni sud primjećuje da se obrazloženje osporene odluke iscrpljuje u ispitivanju toga koje odredbe ZOO-a treba primijeniti, dok proporcionalnost miješanja u apelantovu imovinu nije ni ispitivana (vidi Evropski sud, Vuković protiv Hrvatske, presuda od 15. novembra 2018. godine, predstavka broj 47880/14, tačka 42).

27. Ustavni sud smatra da je ključna stvar u ovom slučaju činjenica da je apelant na ime depozita uplatio novčani iznos od 72.050,00 KM i da mu taj iznos još nije vraćen, bez jasnog obrazloženja šta se s tim novcem desilo i zašto mu ne može biti vraćen. Novac koji je uplaćen mogao je da se koristi samo u svrhu depozita i ni za šta drugo. Neosporno je da depozit nije iskorišćen jer je u međuvremenu ukinut pravni osnov za uplatu depozita. Činjenica da je otvoren stečaj nad Bankom Srpske kod koje se vodio depozitni račun ne može biti razlog za uskraćivanje povrata novca. Naime, novac koji je uplaćen radi depozita koji nije iskorišćen trebalo bi i dalje da bude na navedenom računu jer se osim depozita nije mogao iskoristiti ni u kakvu drugu svrhu. Takođe, razlog za odbijanje isplate navedenog novca ne može biti ni činjenica da novac nije prešao u svojinu tužene, zato što novac koji je uplaćen u svrhu depozita nikako nije ni mogao postati svojina tužene. Osim toga, razlog za odbijanje apelantovog zahtjeva za vraćanje novca ne može zavisiti od toga da li je u radnjama tužene bilo protivpravnosti ili ne. Naime, apelant samo traži povrat svog novca, a nije utvrđeno da je on nešto pogrešno uradio ili propustio da uradi, niti je utvrđeno da je podnio tužbu protiv pogrešnog lica.

28. Ustavni sud ističe da apelant ne može učestvovati kao povjerilac u stečajnom postupku koji se vodi protiv Banke Srpske zato što nije vlasnik računa na koji je uplaćen iznos radi depozita. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje i na najnoviju praksu Evropskog suda u predmetu u kojem je utvrđeno da je za „podnosioce predstavke postalo pravno nemoguće da ostvare svoja potraživanja prema dužniku u stečajnom ili bilo kojem drugom postupku“. U tom predmetu Evropski sud je istakao „da je njihovo lišavanje imovine bilo praćeno potpunim izostankom naknade, te je zaključio da su efekti zakonskih odredbi o isplati duga stavili pretjeran individualni teret na podnosioce. Stoga je poremećena pravična ravnoteža koja je trebalo da bude uspostavljena između zaštite prava podnosilaca predstavke na mirno uživanje njihove imovine i zahtjeva od javnog interesa“ (vidi Evropski sud, Katona i Závarský protiv Slovačke, presuda od 9. februara 2023. godine, predstavke br. 43932/19 i 43995/19, tačka 63). Ustavni sud takođe ukazuje da je identično pitanje razmatrao i u svojoj praksi, odnosno u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP-2914/21 od 13. jula 2023. godine u kojoj je Ustavni sud zaključio da „[…] nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantove imovine i zahtjeva javnog interesa u situaciji kada apelantu nije vraćen depozit koji je on uplatio u izvršnom postupku zato što je nad bankom kod koje se vodi račun na koji je taj depozit uplaćen otvoren stečajni postupak, iako je nalog za vraćanje sud donio skoro godinu dana prije otvaranja stečajnog postupka, a apelantu nije osigurana bilo kakva pravna zaštita“ (tačka 29, dostupno na www.ustavnisud.ba).

29. Stoga, iz svega navedenog proizlazi da je na apelanta stavljen prekomjeran individualni teret, naročito imajući u vidu da on nije propustio da uradi nešto što je trebalo da uradi, te da je lišen svoje imovine bez ikakve naknade. Zbog toga Ustavni sud smatra da osporenom odlukom nije uspostavljena pravična ravnoteža između apelantovog prava na imovinu i zaštite javnog interesa, odnosno interesa tužene kao javne vlasti.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporena odluka Vrhovnog suda ne zadovoljava princip proporcionalnosti, zbog čega je došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

b) Pravo na pravično suđenje

31. Apelant takođe navodi da mu je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Međutim, imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi s povredom prava na imovinu, Ustavni sud ne smatra potrebnim posebno ispitivati navode o kršenju prava na pravično suđenje.

VII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantove imovine i zahtjeva javnog interesa u situaciji kada apelantu nije vraćen depozit koji je on uplatio na ime obezbjeđenja potraživanja likvidacionog povjerioca zato što je nad bankom kod koje se vodi račun na koji je taj depozit uplaćen otvoren stečajni postupak.

33. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2418/21 („Wise Consulting“ a.d. Beograd) | Sudska praksa | Aktio