Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2491/21 (N.M.)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pristup sudu
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
- Isplata duga
- Revizija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-2491/21
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2491/21, rješavajući apelacije N. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 22. januara 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvajaju apelacije N. M.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 369607 19 Gž od 15. aprila 2021. godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantici N. M. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbijaju se kao neosnovane apelacije N. M. podnesene protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 369607 19 Gž od 15. aprila 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. N. M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Amra Gurda, advokatica iz Sarajeva, podnijela je 14. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 369607 19 Gž od 15. aprila 2021. godine. Apelacija je evidentirana pod brojem AP-2491/21.
2. Apelantica je posredstvom istog advokata 25. februara 2022. godine podnijela Ustavnom sudu apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 369607 21 Rev od 2. novembra 2021. godine i Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 369607 19 Gž od 15. aprila 2021. godine. Apelacija je evidentirana pod brojem AP-739/22.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se apelacije registrirane pod br. AP-2491/21 i AP-739/22 odnose na isti postupak, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2491/21.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tužiteljice M. P. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je u periodu od 2. marta 2022. godine do 11. aprila 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su u periodu od 7. marta 2022. godine do 17. aprila 2023. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok tužiteljica nije dostavila odgovor u ostavljenom roku. Odgovori na apelaciju su 26. septembra 2022. godine i 18. aprila 2023. godine dostavljeni apelantici radi eventualnog izjašnjenja. Apelantica nije dostavila izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Tužiteljica je 16. jula 2013. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv apelantice. Općinski sud je dostavio tužbu apelantici na odgovor. Apelantica je odgovor dostavila 10. septembra 2013. godine.
8. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 369607 13 P od 13. decembra 2018. godine obavezana je apelantica da tužiteljici isplati iznos od 27.570,14 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Tužiteljica je odbijena s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa.
9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelantica kao glavni dužnik zaključila ugovor o kreditu s bankom. Tužiteljica i svjedok J. H. kao solidarni jemci preuzeli su odgovornost za urednu otplatu cjelokupnog potraživanja po navedenom ugovoru. Dalje je naveo da je apelantica prestala ispunjavati svoje ugovorene obaveze prema banci, pa je tužiteljica umjesto apelantice u potpunosti izmirila banci potraživanje iz kredita. Istaknuto je da je tužiteljica za apelanticu učinila izdatak koji je apelantica po zakonu i ugovoru bila dužna učiniti. Stoga je Općinski sud zaključio da je tužiteljica, prema članu 218. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), ovlaštena da od apelantice traži naknadu plaćenog iznosa. Općinski sud je ocijenio da apelantica nije dokazala da je tužiteljica po prethodnom dogovoru s apelanticom podigla sporni kredit za svoje potrebe. U vezi s tim, ukazano je da iz iskaza svjedokinje A. F. proizlazi da se prethodni dogovor odnosio na dogovor između apelantice i svjedokinje A. F., te da u tom dogovoru nije učestvovala tužiteljica. Također je ukazano da je svjedok J. H. naveo da se ne sjeća imena ženske osobe kojoj je bio jemac, ali da to nije tužiteljica, niti da je upoznat s prethodnim dogovorom između parničnih stranaka.
10. Općinski sud je dalje naveo da je tužiteljica u toku postupka isplatila banci ostatak spornog potraživanja, kao i da je na ročištu za glavnu raspravu predložila izvođenje dokaza uvidom i čitanjem potvrde banke o izmirenju duga. Naime, tužiteljica je pribavila navedenu potvrdu nakon održavanja pripremnog ročišta, što znači da bez svoje krivice nije mogla tu potvrdu prezentirati na tom ročištu. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da je navedeni dokaz dostavljen sudu nakon pripremnog ročišta i da su ispunjeni uvjeti iz člana 102. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) za izvođenje tog dokaza. Dalje je ukazao da je u vezi s tim dozvolio i preinaku tužbe u smislu člana 57. stav 4. ZPP-a. Naime, Općinski sud je zaključio da tužiteljica bez svoje krivice nije mogla ranije preinačiti tužbu, a apelantica je mogla po tužbi raspravljati bez odlaganja glavne rasprave, koja je od januara 2016. godine odgađana iz drugih razloga. Istaknuto je da je na istom ročištu tužiteljica opredijelila visinu tužbenog zahtjeva tako što ga je smanjila. Osim toga, Općinski sud je odbio apelanticin prigovor preuranjenosti tužbe uz obrazloženje da se radi o regresnom potraživanju koje predstavlja samostalni zakonski osnov potraživanja, odnosno zahtjev za povrat izdatka za drugog u smislu člana 218. ZOO-a. Dalje je obrazloženo da izdatak za drugog, kojim je makar djelimično ispunjena tuđa zakonska obaveza, daje osnov za primjenu odredbe iz člana 218. ZOO-a, tj. pravo onog koji je djelimično ispunio takvu obavezu da ističe zahtjev za povrat tog izdatka, nezavisno od činjenice da li je u cijelosti ispunjena tuđa obaveza. Općinski sud je dalje naveo da je visinu tužbenog zahtjeva utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke i materijalne dokumentacije te usvojio tužbeni zahtjev u iznosu navedenom u izreci presude, a odbio ga preko dosuđenog iznosa.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 369607 19 Gž od 15. aprila 2021. godine odbijena je apelanticina žalba i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud proveo sve predložene dokaze i pravilno ih ocijenio. Dalje je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe ZOO-a kojima je regulirano jemstvo, kao i da je pravilno odbio prigovore preuranjenosti tužbe i nedostatka aktivne legitimacije. U vezi s tim, obrazloženo je da je tužiteljica kao jemac isplatila banci potraživanje iz kredita koji je podigla apelantica. Stoga je na tužiteljicu, na osnovu člana 1003. ZOO-a, prešlo potraživanje prema apelantici, pa je tužiteljica aktivno legitimirana za podnošenje tužbe. Kantonalni sud je dalje naveo da je tužiteljica otplatila cjelokupno potraživanje iz kredita u toku konkretnog postupka, ali da to utječe samo na sporedna potraživanja, odnosno na dospjelost potraživanja. Istaknuto je da je prvostepeni sud dosudio zakonsku zateznu kamatu na glavni dug od 15. novembra 2017. godine, kada je prvostepeni sud pravilno, na osnovu člana „47. stav 4. ZPP-a“ [očigledna greška jer se radi o odredbi člana 57. stav 4. ZPP-a], dozvolio preinačenje tužbe. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelanticine navode da je prvostepena presuda zasnovana na kopiranoj dokumentaciji budući da apelantica nije osporavala vjerodostojnost dokumentacije u toku postupka. Dalje je ukazao da je dokumentacija u saglasnosti s ostalim provedenim dokazima, iz kojih nesporno proizlazi da je tužiteljica kao jemac otplatila sporni kredit. Kantonalni sud je potvrdio stav prvostepenog suda da apelantica nije uspjela dokazati da nema duga prema tužiteljici budući da je iskaz svjedokinje A. F. bio konfuzan i kontradiktoran. Suprotno tome, istaknuto je da je tužiteljicin iskaz bio u saglasnosti s provedenim dokazima.
12. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 369607 21 Rev od 2. novembra 2021. godine odbačena je apelanticina revizija. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao da vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM kao uvjet dozvoljenosti revizije iz člana 237. stav 2. ZPP-a. Dalje je naveo da nisu ispunjene pretpostavke ni za dopuštenost revizije iz člana 237. st. 3. i 4. ZPP-a.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
13. Apelantica navodi da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelantica smatra da su sudovi proizvoljno cijenili izvedene dokaze, naročito platne liste i iskaz svjedoka A. F. Dalje navodi da tužiteljica nije bila aktivno legitimirana u momentu podnošenja tužbe jer je tek u toku postupka isplatila cijelo sporno potraživanje. Osim toga, ističe i da je Općinski sud dozvolio preinačenje tužbe iako nisu bili ispunjeni zakonski propisi, a ona se tome protivila. Apelantica smatra da se odredba člana 218. ZOO-a ne može primjenjivati u postupcima po regresnim tužbama, kao što je u konkretnom predmetu. Dalje navodi da nije primijenjena odredba člana 1013. stav 1. ZOO-a i usvojen njen prigovor preuranjenosti tužbe i nedostatka aktivne legitimacije jer je tužiteljica podnijela tužbu prije nego je isplatila banci cjelokupno potraživanje. Također ističe da je Kantonalni sud arbitrarnom primjenom člana 1003. ZOO-a doveo apelanticu u neravnopravan položaj u odnosu na tužiteljicu jer je primijenio samo jedan dio odredbe. Apelantica posebno ukazuje da Kantonalni sud nije pravilno preispitao njene žalbene navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza i primjeni materijalnog prava, čime je prekršeno njeno pravo na obrazloženu odluku. Osim toga, apelantica smatra da je Vrhovni sud prekršio i njeno pravo na pristup sudu i djelotvoran pravni lijek kada je odbacio njenu reviziju zbog neispunjenja imovinskog cenzusa. U vezi s tim, ističe da visina pobijanog pravomoćnog dijela presude iznosi 36.841,01 KM kao zbir glavnog duga, troškova parničnog postupka i zakonske zatezne kamate. Konačno, apelantica smatra i da je konkretni postupak nerazumno dugo trajao, te traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.250,00 KM i naknadu troškova postupka i sastavljanja apelacije.b)Odgovori na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana. Ističe da je odbacio apelanticinu reviziju jer nisu bili ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje. Smatra da apelantica, imajući u vidu odredbu člana 316. st. 2. i 3. ZPP-a, pogrešno računa vrijednost predmeta spora u kontekstu uvjeta za dopustivost revizije. Naime, Vrhovni sud je istakao da u apelanticinom slučaju kamate i troškovi postupka kao sporedna potraživanja ne čine glavni zahtjev, te je dozvoljenost revizije cijenio prema vrijednosti glavnog zahtjeva u iznosu od 27.570,14 KM.
15. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri obrazloženju drugostepene presude. Ističe da u rješavanju predmeta postupa po planu Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, te da je zbog velikog broja predmeta u referatu apelanticin predmet stavljen na listu rješavanja za drugi kvartal 2021. godine.
16. Općinski sud je naveo da je apelacija neosnovana. Ističe da se u konkretnom predmetu promijenilo više sudija, kao i da su rasprave odgađane i odlagane iz procesnih razloga i na traženje stranaka. Posebno ističe da je tokom 2015. i 2016. godine glavna rasprava više puta odgođena zbog neuredne dostave svjedoku J. H., koji se nalazio u zatvoru, i nedolaska svjedokinje A. F., za koju je izdata naredba za dovođenje i rješenje o novčanom kažnjavanju. Općinski sud smatra da se navedene okolnosti nisu mogle predvidjeti niti izbjeći i da su utjecale na period presuđenja i donošenja prvostepene odluke.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 10. (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 57. st. (1), (2) i (4) (1) Tužilac može preinačiti tužbu najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave, ako pripremno ročište nije održano. (2) Nakon održavanja pripremnog ročišta, a najkasnije do zaključenja glavne rasprave, sud može dopustiti preinaku tužbe samo ako ocijeni da preinaka nije usmjerena na odugovlačenje postupka i ako tuženi pristaje na preinaku. (4) Sud će, u slučaju iz stava 2. ovog člana, dopustiti preinaku tužbe i kad se tuženi protivi preinaci, ako su ispunjeni svi slijedeći uvjeti: 1) tužilac bez svoje krivnje nije mogao tužbu preinačiti ranije;
2) tuženi je u mogućnosti da raspravlja po preinačenoj tužbi bez odlaganja glavne rasprave. Član 102. stav (2) (2) Stranke mogu tokom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bili u mogućnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu.
18. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Izdatak za drugog
Član 218.
Ko za drugog učini kakav izdatak ili nešto drugo što je ovaj po zakonu bio dužan učiniti, ima pravo zahtevati naknadu od njega.
Prelaz poveriočevih prava na jemca (subrogacija)
Član 1003.
Na jemca koji je namirio poveriočevo potraživanje prelazi to potraživanje sa svim sporednim pravima i garantijama njegovog ispunjenja.
Pravo zahtevati naknadu od dužnika
Član 1013. stav (1) (1) Jemac koji je isplatio poveriocu njegovo potraživanje može zahtevati od dužnika da mu naknadi sve što je isplatio za njegov račun, kao i kamatu od dana isplate.
VI.Dopustivost i meritum
19. Ustavni sud zapaža da je apelantica u roku propisanom članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda podnijela apelaciju broj AP-739/22 protiv osporenog rješenja Vrhovnog suda od 2. novembra 2021. godine kojim je njena revizija odbačena iz formalnih razloga. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 369607 19 Gž od 15. aprila 2021. godine koju je apelantica osporila u obje apelacije (vidi tač. 1. i 2. ove odluke), pa će Ustavni sud apelanticine navode ispitati u odnosu na tu odluku. U vezi s tom odlukom, Ustavni sud utvrđuje da apelacije ispunjavaju uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da su podnesene u roku, da ispunjavaju i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nisu očigledno (prima facie) neosnovane u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
20. Apelantica navodi da joj je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]a)U odnosu na osporenu odluku
23. U vezi s apelanticinim navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42−45. s daljnjim referencama, dostupnu na www.ustavnisud.ba).
24. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke. Mjera do koje se ova obaveza davanja obrazloženja primjenjuje može se razlikovati u zavisnosti od prirode odluke (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore , presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41. i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. novembra 2022. godine, stav 23. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
25. U pogledu apelanticinih navoda kojima ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud u obrazloženju prvostepene presude detaljno i jasno obrazložio ocjenu svih provedenih dokaza, u kojima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud, čiji je stav potvrdio i Kantonalni sud, postupao u skladu sa svojim zakonskim ovlaštenjem iz člana 57. stav (4) ZPP-a kada je dozvolio preinačenje tužbenog zahtjeva, pri čemu je uzeo u obzir sve relevantne okolnosti predmeta. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da takvim postupanjem redovnih sudova, suprotno apelanticinim tvrdnjama, nije dovedena u pitanje pravičnost postupka. Osim toga, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud na utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne zakonske odredbe, o čemu je dao logične i uvjerljive razloge. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, kao i Općinski sud u prvostepenom postupku, detaljno obrazložio primjenu relevantnih odredbi ZOO-a na konkretan predmet, kao i neosnovanost apelanticinih prigovora o preuranjenosti tužbe i nedostatku aktivne legitimacije. Zbog toga Ustavni sud ne može zaključiti da su ta utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Imajući u vidu da je Kantonalni sud o svim svojim zaključcima dao dovoljna i relevantna obrazloženja, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelantici prekršeno pravo na obrazloženu sudsku odluku kao dio prava na pravično suđenje. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da Kantonalni sud, primjenjujući relevantno materijalno pravo, nije apelanticu doveo u neravnopravan položaj u odnosu na tužiteljicu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da sudovi primjenjuju materijalno pravo po vlastitoj ocjeni (član 2. stav 3. ZPP-a), a apelantici nije onemogućeno da o tužbenom zahtjevu raspravlja u postupku. Na kraju, Ustavni sud ističe da apelantica nijednim navodom nije dovela u pitanje pravičnost postupka niti je dokazala da je postupak na bilo koji način u procesnom smislu proveden na njenu štetu, već je samo nezadovoljna rezultatom postupka.
26. U pogledu apelanticinih navoda kojima ukazuje na kršenje prava na pristup sudu i djelotvoran pravni lijek zbog odbacivanja revizije, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja Vrhovnog suda ne proizlaze elementi proizvoljnosti u primjeni relevantnih odredbi ZPP-a. U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća da, prema relevantnim odredbama ZPP-a i praksi Vrhovnog suda, kao vrijednost predmeta spora uzima se samo vrijednost glavnog zahtjeva (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-203/22 od 9. marta 2022. godine, tačka 14, dostupna na www.ustavnisud.ba).
27. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava neosnovani, te da osporenom odlukom Kantonalnog suda nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. b)U odnosu na dužinu trajanja postupka
28. Ustavni sud ponavlja da se opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, presuda od 7. februara 2002. godine, predstavka broj 53176/99, tačka 38. i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).
29. Također, Evropski sud je ukazao da se država može smatrati odgovornom ne samo za kašnjenje u rješavanju određenog predmeta nego i za propust da se povećaju resursi kao odgovor na zaostale predmete ili za strukturne nedostatke u njenom pravosudnom sistemu koji uzrokuju kašnjenja. Rješavanje problema neopravdanih kašnjenja u sudskim postupcima može stoga zahtijevati od države da preduzme niz zakonodavnih, organizacionih, budžetskih i drugih mjera (vidi Evropski sud, Bieliński protiv Poljske, presuda od 21. jula 2022. godine, predstavka broj 48762/19, tačka 44. s daljnjim referencama).
30. U konkretnom slučaju Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 16. jula 2013. godine, kada je tužiteljica podnijela tužbu, do 15. aprila 2021. godine, kada je Kantonalni sud, odlučujući o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je apelantica koristila, donio presudu kojom je okončan konkretni postupak. Dakle, predmet ocjene je period od sedam godina i devet mjeseci. Dalje, Ustavni sud zapaža da se ne radi o složenom predmetu i da apelantica svojim postupcima nije utjecala na dužinu trajanja postupka.
31. Ocjenjujući postupanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni postupak trajao pet godina i nepunih pet mjeseci, a drugostepeni oko dvije godine i četiri mjeseca (računajući od dana donošenja prvostepene odluke). Dalje, redovni sudovi su u odgovorima na apelaciju ukazali na razloge zbog kojih je postupak duže trajao. Međutim, Ustavni sud smatra da navedeni razlozi ne mogu opravdati dužinu trajanja postupka u konkretnom predmetu. Naime, sudovi su, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje u razumnom roku, obavezni da efikasno i ekonomično preduzimaju raspoložive procesne radnje s ciljem okončanja postupka. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da je dužina postupka u okolnostima konkretnog slučaja bila prekomjerna, te da pretežnu odgovornost za tako dugo trajanje postupka snosi Općinski sud. Osim toga, Ustavni sud podsjeća i da je utvrdio postojanje sistemskog problema s rješavanjem predmeta u razumnom roku pred sudovima u Bosni i Hercegovini, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. maja 2017. godine, tač. 53−66. i druge odluke od 10. maja 2017. godine, sve dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
32. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu donošenja odluke u razumnom roku.
Naknada nematerijalne štete
33. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-70/21 od 5. oktobra 2022. godine, tačka 45, dostupna na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da apelantici, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 500,00 KM.
34. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
35. Apelantica smatra da joj je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica tvrdnje o kršenju tog prava u suštini zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega iz čega bi se moglo zaključiti da je apelanticino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
Troškovi postupka i sastavljanja apelacije
36. U vezi s apelanticinim traženjem da joj Ustavni sud isplati troškove postupka i sastavljanja apelacije, Ustavni sud ukazuje da, prema Pravilima Ustavnog suda, ne postoji mogućnost obavezivanja bilo koga da snosi te troškove, te da ti troškovi padaju isključivo na apelanticin teret.
VII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak trajao sedam godina i devet mjeseci, pri čemu je dužini postupka u najvećoj mjeri doprinio Općinski sud, koji je zanemario obavezu efikasnog i ekonomičnog preduzimanja raspoloživih procesnih radnji.
38. S druge strane, nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava kada je Kantonalni sud u osporenoj odluci dao jasne i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
39. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman