Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1950/21 (JU Mašinski fakultet Univerziteta u Sarajevu)
Odluka donesena 29. 05. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršaj
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1950/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 05. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 29. maja 2025. godine, u predmetu broj AP-1950/21, rješavajući apelaciju JU Mašinski fakultet Univerziteta u Sarajevu, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JU Mašinski fakultet Univerziteta u Sarajevu podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 825750 21 Pžp od 12. aprila 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JU Mašinski fakultet Univerziteta u Sarajevu (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa advokat Enver Smajkan iz Sarajeva, podnio je 4. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 825750 21 Pžp od 12. aprila 2021. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Pr 825750 19 Pr od 11. decembra 2020. godine.
Uvodne napomene
2. Kantonalna uprava za inspekcijske poslove Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalna uprava) je podnijela Ministarstvu za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zahtjev za tumačenje Odluke Vlade Kantona Sarajevo o davanju saglasnosti na visinu participacije cijena usluga, upisnina i drugih troškova studija Univerziteta u Sarajevu, te fakulteta i akademija u njegovom sastavu broj 02-05-19288-9/09 od 11. juna 2009. godine (u daljnjem tekstu: Odluka Vlade iz 2009. godine).
3. Ministarstvo je zaključkom od 13. maja 2019. godine dalo tumačenje tačke VII Odluke Vlade iz 2009. godine, ukazavši da se ona odnosi na studente koji sami finansiraju svoj studij. Dalje je obrazloženo da su redovni studenti koji se finansiraju iz budžeta Kantona Sarajevo oslobođeni troškova studija ukoliko ne izgube taj status na način propisan članom 146. stav (6) Zakona o visokom obrazovanju Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Zakon o visokom obrazovanju).
4. Kantonalna uprava je 7. novembra 2019. godine izvršila inspekcijski nadzor kod apelanta i utvrdila da je studentima, koji obnavljaju godinu studija i finansiraju se iz budžeta, prilikom obnove studijske godine naplaćivana naknadu za nepoložene ispite (u daljnjem tekstu: sporna naknada). Na opisani način, apelant je počinio prekršaj iz člana 165. Zakona o visokom obrazovanju, te je tom prilikom sačinjen i zapisnik o inspekcijskom nadzoru. Apelant je potpisao navedeni zapisnik, bez ikakvih primjedbi. Nakon toga, Kantonalna uprava je 24. novembra 2019. godine izdala prekršajni nalog zbog prekršaja iz člana 165. Zakona o visokom obrazovanju. Apelant nije potpisao navedeni nalog, već je tražio sudsko odlučivanje.
5. Kantonalna uprava je 23. decembra 2019. godine donijela rješenje kojim je zabranila apelantu da naplaćuje sporne naknade, je je to suprotno članu 165. Zakona i visokom obrazovanju i Odluci Vlade iz 2009. godine. Postupajući u skladu sa navedenim rješenjem, apelant je 20. januara 2020. godine donio odluku kojom je utvrđeno da se sporna naknada neće naplaćivati i da će se studentima vratiti uplaćeni iznos po tom osnovu. U prilogu odluke je dostavljen i spisak studenata kojima je potrebno vratiti uplaćena sredstva. Apelant je 21. januara 2020. godine svoju odluku dostavio Kantonalnoj upravi.
Osporena rješenja
6. Rješenjem Općinskog suda 65 0 Pr 825750 19 Pr od 11. decembra 2020. godine (u daljnjem tekstu: prvostepeno rješenje), donesenim u prekršajnom postupku, apelant je kao pravno lice oglašen odgovornim za prekršaj iz člana 165. Zakona o visokom obrazovanju, te mu je izrečena novčana kazna.
7. Općinski sud je, između ostalog, naveo da zapisnik o inspekcijskom nadzoru od 7. novembra 2019. godine kao javna isprava nije osporen ni u jednom momentu, niti je na njega uložen prigovor kako bi se vodio eventualni upravni postupak ukoliko je ustanovljena nezakonitost bilo kakve prirode. U svjetlu svih izvedenih dokaza na usmenom pretresu, Općinski sud je prihvatio kao pravno relevantno i mjerodavno mišljenje Ministarstva od 13. maja 2019. godine, kojim se pojašnjava i tumači tačka VII Odluke Vlade iz 2009. godine, smatrajući da ono nije „u nikakvoj kakvoj pravnoj koliziji“. Pri tome je, između ostalog, ukazano da je apelant svojom odlukom od 20. januara 2020. godine postupio po rješenju Kantonalne uprave od 23. decembra 2019. godine i otklonio nedostatke koji su utvrđeni prilikom inspekcijskog nadzora.
8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Pr 825750 21 Pžp od 12. aprila 2021. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da odredbom člana 165. stav (1) Zakona o visokom obrazovanju nije regulisano pitanje sporne naknade, već je dato ovlaštenje kantonalnoj vladi da to pitanje reguliše svojim propisom. U vezi s tim je ukazano i na sadržaj odredbe člana 146. stav (6) Zakona visokom obrazovanju te je zaključeno je da je Općinski sud pravilno primijenio odredbu člana 165. stav (1) tog zakona, koja upućuje na primjenu tačke VII Odluke Vlade iz 2009. godine. Suprotno žalbenim navodima, Kantonalni sud je istakao da je navedena Odluka i dalje na snazi. Po ocjeni Kantonalnog suda, mišljenje Ministarstva od 13. juna 2019. godine ne predstavlja izmjenu i dopunu Odluke Vlade iz 2009. godine, već tumačenje resornog ministarstva koje je kompetentno za davanje tumačenja o pravilnoj primjeni pojedinih zakonskih odredbi i podzakonskih akata. Stoga je potvrđen zaključak Općinskog suda da je apelant kao pravno lice neosnovano naplaćivao sporne naknade i time postupio suprotno odredbi člana 165. Zakona o visokom obrazovanju. Konačno, ukazano je da se apelant neosnovano poziva na povredu člana 4. Zakona o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima), te da su neosnovani i žalbeni navodi o postojanju okolnosti koje isključuju apelantovu odgovornost za prekršaj.
9. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini ponavlja navode koje je isticao i tokom postupka, a naročito da je proizvoljno primijenjena odredba člana 165. Zakona o visokom obrazovanju, te da je apelant kao i svi drugi fakulteti dosljedno primjenjivao Odluku Vlade iz 2009. godine. Pri tome apelant navodi da, sve do inspekcijskog nadzora, nije ni znao da ne smije naplaćivati spornu naknadu. Također ukazuje i na kršenje odredbi člana 2. stav (3) i člana 4. Zakona o prekršajima iz razloga što Zakonom o visokom obrazovanju nije određena kao prekršaj naplata sporne naknade, odnosno jer apelant ne može biti kriv što Odluka Vlade iz 2009. godine nije usklađena sa novim Zakonom o visokom obrazovanju.
Relevantni propisi
10. Zakon o visokom obrazovanju Kantona Sarajevo („Službeni glasnik KS“, broj 33/17), koji je važio u vrijeme donošenja osporenih rješenja, u relevantnom dijelu glasi:
Član 164. stav (6) Redovni student koji se finansira sredstvima osnivača Univerziteta ima pravo u toku prvog ciklusa, odnosno integrisanog studija jedanput obnoviti studijsku godinu zadržavajući taj status. Ukoliko redovni student više od jednom obnavlja godinu studija u toku prvog ciklusa odnosno integrisanog studija gubi status budžetski finansiranog studenta, ali može nastaviti studij u statusu redovnog samofinansirajućeg studenta.
Član 165. stav (1) (Školarina) (1) Na usaglašen prijedlog Senata i Upravnog odbora Univerziteta, Vlada utvrđuje iznos upisnine i drugih uplata koje nisu školarine, a koje su studenti obavezni plaćati.
11. Odluka o davanju saglasnosti na visinu participacije cijena usluga, upisnina i drugih troškova studija Univerziteta u Sarajevu, te fakulteta i akademija u njegovom sastavu broj 02-
05-19288-9/09 od 11. juna 2009. godine, tj. osporena Odluka u relevantnom dijelu glasi:
VII
Studenti koji obnavljaju godinu uplaćuju do 100,00,KM za svaki nepoloženi ispit, s tim da ukupan iznos (uključujući i upisninu) ne može preći, visinu troškova studija, iz tačke III ove odluke.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelant javna ustanova i da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15. i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, dostupne na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenljivi standardi su isti.
16. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
17. U odnosu na apelantove navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritum broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).
18. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoj zaključak da je apelant, naplaćivanjem sporne naknade, prekršio odredbe člana 165. stav (1) Zakona o visokom obrazovanju u vezi sa članom 164. stav (6) navedenog zakona i Odlukom Vlade iz 2009. godine. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je navedena Odluka donesena temeljem ranije važećeg Zakona o visokom obrazovanju iz 2008. godine, a da nova odluka nije donesena u skladu sa Zakonom o visokom obrazovanju iz 2017. godine koji je važio u vrijeme počinjenja prekršaja. U vezi s tim, Kantonalni sud je u osporenom drugostepenom rješenju zaključio da je Odluka Vlade iz 2009. godine bila na pravnoj snazi u inkriminisano vrijeme. U prilog navedenim zaključcima ide i činjenica, na koju je ukazao Općinski sud u osporenom prvostepenom rješenju, da je apelant nakon izvršenog inspekcijskog nadzora bez primjedbi potpisao zapisnik o inspekcijskom nadzoru, te postupio po rješenju Kantonalne uprave od 23. decembra 2019. godine i otklonio nedostatke koji su utvrđeni prilikom inspekcijskog nadzora. To je ujedno dovelo do prestanka naplaćivanja sporne naknade i apelantovog obavezivanja na povrat uplaćenih sredstava, o čemu je apelant obavijestio i Kantonalnu upravu (vidi tač. 6. i 8. ove odluke). Ovakva činjenična i pravna utvrđenja redovnih sudova Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“.
19. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Također, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
20. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu i stavove Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić