Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3997/22 („JABLANICA-TOURS“ d.o.o. Jablanica)
Odluka donesena 02. 07. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3997/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 07. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-3997/22, rješavajući apelaciju koju je podnio „JABLANICA-TOURS“ d.o.o. Jablanica, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio
„JABLANICA-TOURS“ d.o.o. Jablanica protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 Pr 067597 22 Pžp od 24. kolovoza 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. „JABLANICA-TOURS“ d.o.o. Jablanica (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 24. listopada 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 Pr 067597 22 Pžp od 24. kolovoza 2022. godine i Rješenja Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 56 0 Pr 067597 20 Pr od 11. svibnja 2022. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 24. kolovoza 2022. godine, apelant je oglašen odgovornim što, prilikom inspekcijskog nadzora na autobuskog kolodvoru, nije dao na uvid poslovne knjige i drugu službenu dokumentaciju, ažurne i točne podatke, materijale i obavijesti, koje su potrebne inspektorima za pravilno utvrđivanje svih činjenica i okolnosti u vršenju inspekcijskog nadzora. Navedeno je da je apelant na taj način počinio prekršaj iz članka 67. stavak 4. Zakona o inspekcijama, pa mu je izrečena novčana kazna određena u izreci rješenja.
3. U obrazloženju prvostupanjskog rješenja Općinski sud je naveo da su ovlašteni organ i obrana tijekom postupka proveli dokaze uvidom i čitanjem u materijalne dokaze, pobliže navedene u obrazloženju osporenog rješenja. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je cijeneći izvedene dokaze, kako pojedinačno, tako i u međusobnoj vezi, utvrdio da je apelant počinio navedeni prekršaj. Naime, naveo je da iz materijalnih dokaza ovlaštenog organa proizlazi da prilikom inspekcijskog nadzora apelant nije dao na uvid poslovne knjige i drugu službenu dokumentaciju potrebnu inspektoru za pravilno utvrđivanje svih činjenica i okolnosti prilikom inspekcijskog nadzora. Također, proizlazi da je ovlašteni organ 26. studenog 2019. godine dostavio apelantu zapisnik o inspekcijskom nadzoru na izjašnjenje i zahtjev za dostavu potrebne dokumentacije. Nadalje, proizlazi da je apelant dostavio samo dio tražene dokumentacije i da nije dostavio matične podatke odgovorne osobe, kopiju rješenja o kategorizaciji autobusnog kolodvora, kopije analitičkih kartica za prijevoznike i kopije poreznih prijava za uposlenike. Stoga je ovlašteni organ dopisom od 29. siječnja 2020. godine tražio da preostalu dokumentaciju dostavi u roku od pet dana, što je apelant propustio učiniti. Općinski sud je naveo da je dokaze ovlaštenog organa u cijelosti prihvatio kao istinite i vjerodostojne, te međusobno usuglašene. S druge strane, Općinski sud je naveo da nije prihvatio apelantovu obranu, ocijenivši da je proizvoljna, nelogična i u proturječnosti s izvedenim materijalnim dokazima te isključivo usmjerena izbjegavanju prekršajne odgovornosti.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da apelant u žalbi istaknuo da prvostupanjsko rješenje pobija i zbog povrede materijalnog propisa o prekršajima, ali da nije naveo koje su to konkretno povrede. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da apelant u žalbi zapravo isključivo pobijao činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da pogrešno utvrđeno činjenično stanje ne predstavlja žalbeni osnovu sukladno članku
84. Zakona o prekršajima. Slijedom toga, Kantonalni sud nije mogao razmatrati ovakve apelantove navode.
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tijekom postupka pred redovitim sudovima, te smatra da su redoviti sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je u prvostupanjskom postupku dokazao da je dostavio traženu dokumentacija te da slijedom toga nije odgovoran za prekršaj za koji je oglašen odgovornim.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovitih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je prvostupanjski sud dao jasne razloge u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, dok je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o prekršajima, jasno ukazao da se prvostupanjsko rješenje o prekršaju ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, takva obrazloženja sudova ne smatra proizvoljnim. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavno pitanje na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman