Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4394/22 (K.G.)
Odluka donesena 02. 07. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalidnina
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4394/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 07. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-4394/22, rješavajući apelaciju koju je podnio K. G., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio K. G. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 006742 18 U od 5. prosinca 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. K. G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Ivan Herceg odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 16. studenog 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 006742 20 Uvp od 16. kolovoza 2022. godine, Presude Vrhovnog suda broj 70 0 U 006742 18 U od 5. prosinca 2019. godine i Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UO-I-03-41-ZKZ-1761/15 od 25. lipnja 2018. godine.
2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-1126/20 od 22. travnja 2020. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Vrhovnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 16. kolovoza 2022. godine apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje odluke odbačen kao nedopušten, te da kao takav ne predstavlja učinkovit pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Vrhovnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari. S obzirom na to, Ustavni sud će ispitati apelantove navode u odnosu na tu presudu.
3. Rješenjem Ministarstva od 25. lipnja 2018. godine ukinuto je konačno rješenje Službe za društvene djelatnosti i pitanja branitelja Općine Ljubuški od 11. rujna 2006. godine i upravna stvar je riješena tako da je apelantu prestalo svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu. Presudom Vrhovnog suda od 5. prosinca 2019. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv navedenog rješenja.
4. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je Ministarstvo rješavajući po službenoj dužnosti, u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu, uputilo apelantov predmet nadležnom liječničkom povjerenstvu shodno odredbama članka 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o provođenju kontrole). Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjsko liječničko povjerenstvo, odlučujući o apelantovom prigovoru protiv nalaza i mišljenja prvostupanjskog liječničkog povjerenstva, donijelo nalaz i mišljenje na temelju uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju u spisu i neposrednog pregleda apelanta. Navedenim nalazima i mišljenjima je utvrđeno da je apelantov vojni invaliditet ispod 20 %. Pri tome, sud je ukazao da je osporeno rješenje utemeljeno na nalazima i mišljenjima koja su potpuna, jasna i detaljno obrazložena, te da sadrži sve činjenice i okolnosti od značaja za donošenje pravilnog rješenja u smislu članka 8. stavak 2. Pravilnika o radu liječničkih povjerenstava u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Također, Vrhovni sud je naveo da je apelantu uredno dostavljen nalaz i mišljenje prvostupanjskog liječničkog povjerenstva, na koji je apelant izjavilo prigovor. Osim toga, sud je ukazao da je nalaz i mišljenje drugostupanjskog liječničkog povjerenstva apelantu dostavljeno uz osporeno rješenje shodno odredbama članka 23. stavak 2. Pravilnika. U vezi s tim, sud je istakao da je, ulaganjem prigovora na nalaz i mišljenje liječničkog povjerenstva, kao i prilikom njegovog pregleda, apelantu omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima za koje je smatrao da su važne za ocjenu njegovog invaliditeta shodno odredbama članka 23. a) Pravilnika.
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući pravo na pristup sudu i pravo na obrazloženu odluku, te prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tijekom postupka pred redovnim sudom, te smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito osporava nalaz i mišljenje liječničkog povjerenstva jer smatra da liječničko povjerenstvo nije dalo valjano obrazloženje glede njegovog vojnog invaliditeta. Također, apelant ističe da nije imao mogućnost adekvatno sudjelovati u postupku. Osim toga, apelant se pozvao na povredu prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, Odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakon o provođenju kontrole i Pravilnika, u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge o neutemeljenosti tih navoda, čime je odgovorio na sva pitanja koja su bila ključna za odlučenje. Osim toga, Ustavni sud ne primjećuje da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njegovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
10. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na učinkovit pravni lijek iz članka
13. Europske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje ovog prava, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neutemeljeni, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i apelantovi navodi o povredi prava na učinkovit pravni lijek u vezi s navedenim pravom očigledno (prima facie) neutemeljeni (vidi Europski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. svibnja 2008. godine, toč. 81. i 82., predstavka broj 22893/05 i Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. ožujka 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-
2511/09 od 6. prosinca 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
11. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Ustavni sud ukazuje da članak 14. Europske konvencije nije neovisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Europske konvencije i njenih protokola (vidi, Europski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. veljače 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, točka 21.). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminiran po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Europske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.
12. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista ili slična činjenična i pravna pitanja u kontekstu identičnih navoda, te da u vezi s tim nije utvrdio kršenje navedenih ustavnih prava (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-1439/21 od 5. listopada 2022. godine i AP-2392/22 od 19. siječnja 2023. godine dostupne na www.ustavnisud.ba).
13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
14. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman