Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4472/22 („Jaksche Technology“ d.o.o. Aleksandrovac)
Odluka donesena 20. 10. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršni postupak
- Hipoteka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4472/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-4472/22, rješavajući apelaciju koju je podnio „Jaksche Technology“ d.o.o. Aleksandrovac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Jaksche Technology“ d.o.o. Aleksandrovac protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 62 0 Ip 012418 22 Pž 2 od 7. oktobra 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Jaksche Technology“ d.o.o. Aleksandrovac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Aleksandar Popović, advokat iz Banjaluke, podnio je 28. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 62 0 Ip 012418 22 Pž 2 od 7. oktobra 2022. godine.
2. U izvršnom postupku po prijedlogu apelanta kao tražioca izvršenja, protiv izvršenika „Biteks“ d.o.o. Bileća (u daljnjem tekstu: izvršenik), Okružni privredni sud u Trebinju (u daljem tekstu: Okružni privredni sud) je 1. juna 2022. godine donio rješenje o namirenju, kojim je određeno da se hipotekarni povjerilac „Republika Srpska – Ministarstvo finansija Republike Srpske“ namiri za iznos od 871.000,00 KM. Istim rješenjem je određeno da se apelant kao kupac nekretnine smatra namirenim u cijelosti sa svojim potraživanjem i to momentom upisa vlasništva kod nadležnog organa.
3. U obrazloženju rješenja Okružni privredni sud je naveo da je doneseno rješenje o izvršenju na izvršenikovim nekretninama radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 336.635,01 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. U vezi s tim, sud je ukazao da je u ovom postupku izvršeno vještačenje posredstvom vještaka građevinske struke koji je procijenio tržišnu vrijednost navedene jedne nekretnine u iznosu od 2.607.000,00 KM. Pri tome, sud je naveo da je proveden postupak usmenog javnog nadmetanja, koji je završen tako što je apelant izlicitirao iznos od 871.000,00 KM za navedenu nekretninu, te je uplatom tog iznosa sud donio rješenje o dosudi nekretnine apelantu. Dalje, sud je ukazao da se iz iznosa dobijenog prodajom namiruju prvenstveno potraživanja založnih povjerilaca koja se po redu prvenstva namiruju prije tražioca izvršenja, shodno odredbi člana 98. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). U vezi s tim, istakao je da je tokom postupka utvrđeno da „Republika Srpska – Ministarstvo finansija Republike Srpske“ ima upisano založno pravo na spornoj nekretnini, radi osiguranja garancije u vrijednosti od 5.000.000,00 KM. Naime, sud je ukazao da je u konkretnoj situaciji apelant istovremeno tražilac izvršenja i kupac te nekretnine. Stoga, istakao je da se apelant smatra namirenim na način da je preuzeo nekretninu izvršenika za iznos koji je manji od procijenjene vrijednosti. Osim toga, sud je istakao da je apelantovo potraživanje daleko niže od procijenjene tržišne vrijednosti nekretnine čiji je postao vlasnik, na osnovu čega se njegova imovina faktički povećala za stvarnu vrijednost te nekretnine.
4. Rješenjem Višeg privrednog suda od 7. oktobra 2022. godine odbijena je apelantova žalba kao neosnovana i potvrđeno je rješenje o namirenju. U obrazloženju osporenog rješenja, Viši privredni sud je naveo da u situaciji kada je tražilac izvršenja kupio nekretninu čija je vrijednost veća od vrijednosti izlicitiranog iznosa, te koja je veća od potraživanja zbog kojeg je postupak izvršenja i pokrenut, tada se tražilac izvršenja smatra namirenim sticanjem prava vlasništva na nekretnini. U vezi s tim, sud je istakao da iz iznosa koji je uplaćen na depozitni račun suda, namiruju se povjerioci koji imaju pravo prvenstva namirenja prije tražioca izvršenja. Stoga, sud je ukazao da se apelant u konkretnom slučaju u cijelosti smatra namirenim sticanjem vlasništva nad nekretninom koja ima veću procijenjenu vrijednosti od njegovog potraživanja.
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da u konkretnom slučaju nije namiren za svoje potraživanje, već je samo uplatio izlicitirani iznos od kojeg je namiren hipotekarni povjerilac. U vezi s tim, apelant tvrdi da se isplaćeni iznos nikako ne raspoređuje tražiocu izvršenja, odnosno da su svi ostali povjerioci nesporno ostali nenamireni u cijelosti. Pri tome, apelant smatra da se u ovom postupku nije moglo „prebiti“ njegovo potraživanje. U konačnici, apelant navodi da ZIP jasno propisuje način i redoslijed namirenja, dok nijednom odredbom nije propisano namirenje tražioca izvršenja koji je istovremeno kupac nekretnine.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi već zauzeo stav da „niti jedna odredba Zakona o izvršnom postupku ne sprečava redovne sudove u svakom konkretnom slučaju da zaključe da je tražilac izvršenja u cijelosti namiren ukoliko je, kao jedini kupac, postao vlasnik založene nekretnine kojom je bilo osigurano njegovo potraživanje, a koja je procijenjena na iznos viši od njegovog potraživanja prema izvršeniku...“ ( vidi, Ustavni sud, odluka broj U-3/16 od 1. decembra 2016. godine, tačka 32., dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud nema razloga da u ovom predmetu odustane od navedenog stava. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman