Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1710/21 (N. K.)

Odluka donesena 10. 07. 2025.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Povrat stana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1710/21

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 07. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-1710/21, rješavajući apelaciju Nevenke Koprivice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (1) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 10. jula 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Nevenke Koprivice.

Utvrđuje se kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 030098 18 U od 25. februara 2021. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantici Nevenki Koprivici u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.090,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu i Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nevenka Koprivica (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Dragan Međović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 18. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 030098 18 U od 25. februara 2021. godine, Rješenja Ministarstva komunalne privrede, infrastrukture, prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 05/02-23-2403/17 od 30. novembra 2017. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23/5-372-1425/99 od 26. juna 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva i Uprave zatraženo je 27. oktobra 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Ustavni sud je primljene odgovore 21. februara 2023. godine dostavio apelantici na izjašnjenje.

4. Apelantica nije dostavila izjašnjenje na odgovore.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelantica je bila zaposlena u UPI banci Sarajevo (u daljnjem tekstu: banka). Radnički savjet banke je donio Odluku Rs-48-1/90 od 14. decembra 1990. godine kojom je odučeno da se od GP „Bosna“ kao izvođača radova kupi i apelantici dodijeli stan u Sarajevu koji je bio u izgradnji (precizno označen u navedenom rješenju). Apelantica je u stan, čija izgradnja nije bila dovršena niti je bio izvršen tehnički prijem, unijela neke svoje stvari, ali je ubrzo nakon toga, krajem juna 1992. godine, napustila Sarajevo zbog ratnih zbivanja. Apelantica nije zaključila ugovor o korištenju stana.

7. Apelantica je 2. aprila 1999. godine podnijela zahtjev za povrat stana u posjed. Nakon toga, banka je s GP „Bosna“ 28. novembra 1999. godine zaključila ugovor o kupoprodaji stana. Radovi na izgradnji stana su nastavljeni 2002. godine i stan je u potpunosti završen, a tehnički prijem je izvršen 2005. godine. Nakon završenih radova stan je prodat Fondu za izgradnju stanova za porodice šehida i poginulih boraca (u daljnjem tekstu: Fond). Fond je zaključio ugovor o kupoprodaji s trećim licem kao kupcem (u daljnjem tekstu: kupac), koji se 2007. godine i uknjižio kao vlasnik stana. U međuvremenu apelantica je 2011. godine provalila i uselila se u stan, ali više nije u njegovom posjedu.

8. Rješavajući apelanticin zahtjev za povrat stana u posjed, Uprava je više puta donijela rješenja kojim je taj zahtjev odbijen. Naime, Uprava je 29. jula 2003. godine donijela rješenje kojim je odbijen apelanticin zahtjev za povrat. To rješenje je potvrđeno rješenjem Ministarstva od 27. februara 2004. godine, koje je ukinuto Presudom Kantonalnog suda broj U-288/04 od 16. februara 2006. godine.

9. U ponovnom postupku Uprava je donijela rješenje od 3. decembra 2009. godine kojim je odbijen apelanticin zahtjev za povrat stana u posjed. Rješenje je potvrđeno rješenjem Ministarstva od 18. januara 2010. godine, ali je rješenje Ministarstva ukinuto Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 005530 10 U od 7. marta 2011. godine.

10. U vezi s tim, Uprava je donijela rješenje od 4. maja 2012. godine kojim je ponovo odbila apelanticin zahtjev za povrat stana u posjed, a Ministarstvo je to rješenje potvrdilo rješenjem od 22. juna 2012. godine. To rješenje Ministarstva je ukinuto Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 16054/12 od 29. juna 2015. godine uz nalog upravnim organima da se, u skladu s Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), Ustavom Bosne i Hercegovine, Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) i Dejtonskim sporazumom, apelantici osigura pravo na privatni i porodični život i dom ukoliko se utvrdi da joj to pravo pripada.

11. U postupku izvršenja navedene presude Kantonalnog suda Uprava je donijela Rješenje broj 23/5-372-1425/99 od 26. juna 2017. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 05/02-23-

2403/17 od 30. novembra 2017. godine. Tim rješenjima je ponovo odbijen apelanticin zahtjev za povrat stana u posjed. U obrazloženjima rješenja je, u suštini, navedeno da je u postupku utvrđeno da se apelantica nikada nije uselila u stan na način da bi taj stan predstavljao njen „dom“. Navedeno je da apelantica nikada nije zaključila ugovor o korištenju stana, pa da na njemu nije mogla ni steći stanarsko pravo. Uprava i Ministarstvo su istakli da se u stan bilo moguće useliti tek 2005. godine kada je završena njegova izgradnja i izvršen tehnički prijem. Prema obrazloženju Uprave i Ministarstva, tek se od 2005. godine može smatrati da se neko uselio u stan s namjerom da mu bude „dom“ u smislu Evropske konvencije, a ne u vrijeme za koje je apelantica tvrdila da se uselila u stan.

12. Protiv rješenja Ministarstva od 30. novembra 2017. godine apelantica je tužbom pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom. Kantonalni sud je donio Presudu broj 09 0 U 030098 18 U od 25. februara 2021. godine kojom je odbio apelanticinu tužbu. Kantonalni sud je u obrazloženju, između ostalog, istakao da su upravni organi nesporno utvrdili da apelantica prije odlaska u izbjeglištvo nije ušla u posjed stana, odnosno da stan nije na dan 30. april 1991. godine bio njen dom. Navedeno je da je ta činjenica utvrđena na osnovu informacije Federalnog zavoda za statistiku od 27. marta 2012. godine prema kojoj apelantica i članovi njene porodice u Popisu stanovništva iz 1991. godine nisu popisani na adresi tog stana, već na drugoj adresi. Navedeno je i da iz informacije Fonda jasno proizlazi da stan nije bio završen u vrijeme za koje apelantica tvrdi da se prije rata uselila u njega, te da je stan prodat kupcu. Na osnovu navedenog, Kantonalni sud je zaključio da su upravni organi pravilno utvrdili činjenično stanje i donijeli odluke u skladu s odredbama člana 57. Zakona o upravnim sporovima.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

13. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Apelantica navodi da je nesporno da joj je stan dodijeljen odlukom poslodavca, pa smatra da je nesporno imala opravdano očekivanje da će zaključiti ugovor o korištenju stana. Također navodi da se u stan uselila iako nije bio završen, ali da ga je zbog rata morala napustiti. Navodi i da se u stan pokušala vratiti 2011. godine, ali da joj je to onemogućeno. Smatra da su to dovoljni dokazi da stan predstavlja njen „dom“ jer drugog nije imala, niti ima s obzirom na to da je živjela u podrumskim prostorijama, koje i sada koristi. Apelantica navodi da upravni organi i sud nisu vodili računa da ugovor o korištenju nije zaključila jer stan nije bio završen niti je bio izvršen tehnički prijem zgrade isključivo zbog ratnih dejstava, pa tako nije mogla ni steći stanarsko pravo. Ističe i da joj zbog navedenog, shodno relevantnim propisima, pripada pravo na stan. Apelantica smatra i da je postupak predugo trajao. Ukazuje da je Kantonalni sud više puta donosio odluku u kojoj je dao jasne upute upravnim organima koje ti organi nisu uzeli u obzir. Navodi i da ničim nije doprinijela dužini trajanja postupka.b)Odgovori na apelaciju

14. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva i da je sve razloge za donošenje odluke istakao u presudi.

15. Ministarstvo je navelo da nije bilo kršenja apelanticinih prava jer apelantica nije bila u posjedu stana 30. aprila 1991. godine, što je uvjet koji je trebala ispuniti za povrat stana u posjed.

16. Uprava je navela hronologiju predmeta, te istakla da iz činjenica jasno proizlazi da se apelantica nikada nije uselila u stan i da zbog toga taj stan ne može biti njen dom. Istaknuto je i da apelantica ne spada u kategoriju lica iz člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona, pa joj ne pripada pravo na povrat stana.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07 – odluka Ustavnog suda, 51/07, 72/08, 23/09 – ispravka, 5/10 – odluka Ustavnog suda, 50/12 – odluka Ustavnog suda BiH i 16/13 – rješenje Ustavnog suda BiH)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 46.b. stav 3.

Osobe kojima je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju pravo na zaključenje ugovora o korišćenju stana u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora.

18. U Odluci o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova („Službene novine FBiH“ broj 32/02) relevantne odredbe glase:

Član Xe. stav 4) [...] Osobe kojima je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju pravo na zaključenje ugovora o korišćenju stana u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora.

VI.Dopustivost i meritum

19. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

20. Apelantica pobija navedene odluke tvrdeći da su tim odlukama prekršena njena prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije.a)Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 . ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku prednezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

U odnosu na osporene odluke

23. U vezi s navodima o proizvoljnosti u primjeni prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

24. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud ukazuje da iz osporenih odluka proizlazi da su upravni organi i Kantonalni sud zaključili da se apelantica nikada nije uselila u stan, da nije zaključila ugovor o korištenju, niti stekla stanarsko pravo, zbog čega ne spada u kategoriju lica iz člana 3. st. 1. i

2. Zakona koja imaju pravo na povrat stana. Ustavni sud zapaža da ni upravni organi, a nakon njih ni Kantonalni sud, apelanticine tužbene navode i činjenice predmeta nisu doveli u kontekst s odredbama člana 46.b. stav 3. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) i člana Xe. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova (u daljnjem tekstu: Odluka). Naime, navedenim odredbama je jasno propisano da „osobe kojima je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen, između ostalog, stan u izgradnji ili stan za koji nije izvršen tehnički prijem imaju pravo na zaključenje ugovora o korišćenju stana u skladu s odredbama Zakona o stambenim odnosima i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora“.

25. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da su upravni organi i Kantonalni sud imali obavezu ispitati da li se okolnosti konkretnog predmeta mogu podvesti pod navedene odredbe Odluke i Zakona o prodaji stanova. Ustavni sud ukazuje da iz osporenih odluka jasno proizlazi da je u postupku utvrđeno da je apelanticin poslodavac 14. decembra 1990. godine donio odluku o kupovini i dodjeli stana na korištenje apelantici, kao i da je poslodavac zaključio ugovor o kupoprodaji stana s graditeljem GP „Bosna“. Također, iz odluka proizlazi da je taj stan nesporno bio u izgradnji i nije bio izvršen njegov tehnički prijem jer je izgradnja bila prekinuta zbog ratnih dejstava. Ustavni sud u vezi s navedenim podsjeća da je u svojoj praksi u više odluka već rješavao isto pitanje i zaključio da u situaciji kada za dodijeljeni stan nije bio izvršen tehnički prijem jer je stan bio u izgradnji nije ni bilo moguće zaključiti ugovor o korištenju stana u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima. Međutim, licima u takvoj situaciji je Odlukom i Zakonom o prodaji stanova dato pravo na zaključenje tog ugovora i otkup stana (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-5595/10 od 12. februara 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Zbog toga, Ustavni sud smatra da su upravni organi i Kantonalni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili pravo jer se iz njihovih odluka ne može utvrditi jesu li i na koji način ispitali mogućnost primjene navedene odredbe Odluke i Zakona o prodaji stanova.

26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na segment primjene prava.

27. Imajući u vidu ovakav zaključak, Ustavni sud neće posebno razmatrati apelanticine navode o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku

28. Ustavni sud podsjeća da se opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).

29. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je relevantan period od dana podnošenja zahtjeva za povrat stana 2. aprila 1999. godine do donošenja osporene presude Kantonalnog suda 25. februara 2021. godine. Dakle, postupak je trajao 21 godinu i 10 mjeseci. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o predmetu koji prema zakonu nije hitne prirode i da se radilo o relativno složenom predmetu. Također, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelantica svojim postupcima doprinijela dužini trajanja postupka.

30. Analizirajući ponašanje upravnih organa i redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud više puta ukidao odluke upravnih organa i predmet vraćao na ponovni postupak. Naime, u prvobitnoj fazi postupak je na tri instance (Uprava, Ministarstvo, Kantonalni sud) trajao nešto malo manje od sedam godina (vidi tačku 8. ove odluke). Ponovljeni postupak je na tri instance trajao daljnjih pet godina (vidi tačku 9. ove odluke). Sljedeći ponovljeni postupak je opet na tri instance trajao daljnjih četiri godine i tri mjeseca (vidi tačku 10. ove odluke), da bi u konačnici ponovljeni postupak pred istim organima trajao pet godina i osam mjeseci (vidi tač. 11. i 12. ove odluke), što je rezultiralo ukupnim trajanjem postupka od 21 godinu i 10 mjeseci. Ustavni sud zapaža da upravni organi i Kantonalni sud u odgovorima na apelaciju nisu ponudili razloge za takvo prolongiranje donošenja odluke. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da činjenica da je postupak pred Kantonalnim sudom trajao nešto kraće nego pred upravnim organima ne oslobađa taj sud odgovornosti za doprinos enormno dugom trajanju postupka. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je Ustavni sud u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred upravnim organima i sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, za šta ne postoji ni djelotvoran pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. maja 2017. godine, tač. 53–66, i druge odluke od 10. maja 2017. godine, sve dostupne na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da dužina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelanticinog prava na suđenje u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Naknada nematerijalne štete

32. S obzirom na odluku u ovom predmetu, shodno svojoj novijoj praksi (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2771/21 od 23. januara 2025. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantici treba isplatiti iznos od 2.090,00 KM. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju, kao i u predmetu broj AP-2771/21 , radi o ekstremno dugom trajanju postupka i da takvo postupanje predstavlja „uskraćivanje pravde“ koje zahtijeva dodjeljivanje adekvatne satisfakcije apelantici. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka apelantici plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

VII.Zaključak

33. Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu primjene prava kada se iz odluka upravnih organa i Kantonalnog suda ne može utvrditi jesu li i na koji način apelanticine navode ispitali u kontekstu s odredbama Zakona o prodaji stanova i Odlukom, zbog čega Ustavni sud smatra da su proizvoljna njihova utvrđenja o tome da apelantica nema pravo na povrat stana.

34. Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu prava na suđenje u razumnom roku kada je postupak pred upravnim organima i Kantonalnim sudom koji se odnosio na povrat stana u posjed trajao 21 godinu i skoro 10 mjeseci, a upravni organi i Kantonalni sud u odgovorima na apelaciju nisu ponudili razloge za takvo prolongiranje donošenja odluke.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (1) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman