Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2655/21 (J.M.)

Odluka donesena 22. 01. 2026.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Posjed
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2655/21

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 01. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2655/21, rješavajući apelaciju J. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nussberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 22. januara 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija J. M.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Zenici broj 42 1 P 006725 19 Gž 2 od 26. aprila 2019. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Zeničko-dobojskog kantona da apelantu J. M. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 300,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Zeničko-dobojskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija J. M. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 1 P 006725 19 Gž 2 od 26. aprila 2019. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. J. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maglaja, kojeg zastupa Drinka Lekić, advokat iz Tešnja, podnio je 22. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 42 1 P 006725 19 Rev od 16. marta 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 1 P 006725 19 Gž 2 od 26. aprila 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud konstatira da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-2931/19 od 10. septembra 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u ovoj pravnoj stvari.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Zavidovićima – Odjeljenja u Maglaju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i od S. H., H. H., M. H., N. H., S. H., R. H., Š. H., F. H., R. M., Z. H. i F. D. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 16. augusta 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Kantonalni i Općinski sud su dostavili odgovore koji su 15. decembra 2022. godine dostavljeni apelantu na izjašnjenje. Tuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. Apelant je 19. decembra 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelantova pravna prednica (F. M.) je 8. novembra 2013. godine podnijela tužbu protiv tuženih radi predaje nekretnina u posjed. U tužbi je navela da je ona vlasnica i posjednica nekretnine k. č. 1191/5, a da su tuženi upisani kao posjednici susjedne parcele označene kao k. č. broj 1195/1. Dalje je navela da su tuženi neovlašteno ušli u posjed dijela njene nekretnine u površini od 32 mkoji joj nije vraćen. S obzirom na to da je u međuvremenu preminula, te da je apelant rješenjem o nasljeđivanju od 8. juna 2015. godine proglašen nasljednikom, apelant je označen kao tužilac.

6. Presudom Općinskog suda broj 42 1 P 006725 17 P 2 od 26. oktobra 2018. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tuženi da mu predaju u posjed i nesmetano raspolaganje dio nekretnine k. č. broj 1195/1 (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina). Općinski sud je utvrdio da je apelantova pravna prednica bila posjednica parcele (k. č. broj 1191/5) te da je apelant rješenjem o nasljeđivanju tu nekretninu naslijedio s dijelom 1/1. Dalje je utvrđeno da među strankama nije sporno da je kao posjednik sporne nekretnine označen prednik tuženih. Općinski sud je utvrdio da je u postupku koji se vodio pod brojem 42 1 P 000519 11 P odbijen tužbeni zahtjev prednika tuženih kojim je tražio da mu apelantova pravna prednica preda u posjed dio sporne nekretnine u površini od 32 m . U vezi s tim je naglašeno da iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke I. Š., sačinjenog za potrebe tog ranijeg parničnog postupka, proizlazi da taj dio nekretnine pripada parceli apelantove pravne prednice. Općinski sud je na osnovu nalaza vještaka geodetske struke F. D., koji je sačinjen za potrebe konkretnog postupka, utvrdio da apelant i tuženi, kao i neki okolni posjednici zemljišta, ne koriste granice parcela kao što su ucrtane na važećem katastarskom planu, te da je sporna nekretnina u cjelini u okviru parcele koja je u posjedu tuženih. Vještak je naveo da se opravdano pretpostavlja da suprotstavljene strane ne koriste parcele u skladu s katastarskim planom koji je izrađen nakon snimanja novog premjera koji je stupio na snagu 1974. godine. Općinski sud je navedenom nalazu poklonio vjeru obrazloživši da je sačinjen u skladu s pravilima struke i nauke, pri čemu je istaknuto da taj nalaz nisu osporile ni parnične strane.

7. Na osnovu navedenog, Osnovni sud je, primjenom čl. 23. i 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVO), zaključio da apelant nije dokazao da je vlasnik stvari čiji povrat traži i da se ta stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženih. Općinski sud je naveo da je apelant morao na pouzdan način dokazati činjenicu koju je tvrdio u tužbi, odnosno da su tuženi bez pravnog osnova zauzeli spornu nekretninu i da tuženi doista tu nekretninu drže u svom posjedu bez ikakvog pravnog osnova.

8. Kantonalni sud je Presudom broj 42 1 P 006725 19 Gž 2 od 26. aprila 2019. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da nisu osnovani žalbeni navodi kojim se osporava nalaz vještaka geodetske struke F. D. U tom smislu, Kantonalni sud je naveo da ranija presuda prvostepenog suda broj 42 1 P 000519 11 P, koja se zasniva na nalazu vještaka I. Š., ima pravni učinak samo u toj parnici u kojoj je to prethodno pitanje pokrenuto, kako to proizlazi iz odredbe člana 12. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Kantonalni sud je zaključio da apelant nema pravo na sudsku zaštitu za spornu nekretninu. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da su tuženi u posjedu sporne nekretnine, a da apelant tokom postupka nije dokazao da je vlasnik te nekretnine, da se može smatrati pretpostavljenim vlasnikom, niti da ima pravomoćnu sudsku odluku kojom bi se utvrdilo pravo vlasništva na osnovu dosjelosti.

9. Kantonalni sud je dalje zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti propisani odredbama čl. 58, 126. i 127. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) s obzirom na to da apelant od 2007. godine nije u posjedu spornog dijela nekretnine da bi se usvojio tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je također naglasio da na navedeni zaključak ne utječe ni to što je prvostepeni sud primijenio odredbu člana 43. st. 1 i 2. ZVO, koja se ne može primijeniti u konkretnom slučaju. Naime, kako je tužba podnesena 8. novembra 2013. godine, odnosno nakon stupanja na snagu ZSP, Kantonalni sud je ocijenio da se u konkretnom slučaju trebaju primijeniti upravo odredbe tog zakona, a ne ZVO. S obzirom na to da se radi o istovjetnim odredbama u spomenutim članovima ZVO i ZSP, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci.

10. Vrhovni sud je Rješenjem broj 42 1 P 006725 19 Rev od 16. marta 2021. godine, na osnovu člana 237. ZPP-a, odbacio apelantovu reviziju.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

11. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelant navodi da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i opće zabrane diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

12. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenim činjenicama i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da ni prvostepeni niti drugostepeni sud nisu dovoljno cijenili dokaze, a posebno raniju pravomoćnu odluku broj 42 1 P 000519 11 P, kao ni nalaz vještaka u postupku uređenja međe. Smatra da je nepravilan zaključak Kantonalnog suda da odluka u toj parnici ima pravni učinak samo u toj parnici. Dalje navodi da je pogrešan zaključak redovnih sudova da je prednik tuženih u posjedu sporne nekretnine od 2007. godine jer je ta tvrdnja suprotna nespornim činjenicama. Također, apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili odredbe ZSP. Ističe da je do 2007. godine u nesmetanom posjedu sporne nekretnine bila njegova majka, a da je od 2007. godine prvotuženi oduzeo posjed na spornoj površini, i to silom i zloupotrebom, zbog čega prvotuženi nikada nije bio ni zakonit niti savjestan posjednik. Apelant posebno ukazuje da je sud trebao i morao prihvatiti dokaz o posjedovnom stanju i uvjerenje da su posjednici istovremeno i vlasnici, zbog činjenice što su izgorjele zemljišne knjige za katastarsko područje na kojem su upisane sporne nekretnine. Osim toga, apelant ukazuje i na neprimjerenu dužinu postupka odlučivanja, pa predlaže da Ustavni sud obaveže Vladu Zeničko-dobojskog kantona da mu zbog povrede prava na pravično suđenje i prava na suđenje u razumnom roku isplati iznos od 5.000,00 KM. Apelant traži i naknadu za sastavljanje apelacije.b)Odgovori na apelaciju i izjašnjenje

13. Kantonalni sud je naveo da navodi iz apelacije nisu osnovani.

14. Općinski sud je naveo da je osporena presuda zasnovana na zakonu te da tom presudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja je ukazao u apelaciji.

15. Apelant je u izjašnjenju na odgovore na apelaciju naveo da je „dokazivao i dokazao“ da se sporna nekretnina nalazi u faktičkoj vlasti tuženih, a da je on, kao pravni sljednik svoje majke, vlasnik tog dijela zemljišta.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13, 100/13, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH)

U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13 i 100/13) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 126.

Vlasničke tužbe (1) Vlasnik ima pravo da zahtijeva povrat stvari od osobe koja je u njenom posjedu, a od osobe koja ga protupravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem. (2) Pravo na povrat stvari i na prestanak uznemiravanja ne zastarijevaju.

Član 127.

Vlasnička tužba na povrat stvari (1) Da bi ostvario pravo na povrat stvari vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtjeva njegovo vlasništvo i da se stvar nalazi u tuženikovom posjedu. (2) Vlasnik mora stvar čiji povrat traži opisati po njenim osobinama ili znacima koji je razlikuju od istovrsnih stvari. (3) Osoba koja je stvar posjedovala pa je posjed napustila pošto joj je dostavljena tužba, treba je o svome trošku predati vlasniku, odnosno treba joj nadoknaditi punu vrijednost stvari.

17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Član 10. (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost i meritum

18. U konkretnom slučaju apelant je u roku koji je propisan u članu 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda osporio i rješenje Vrhovnog suda (predmet broj AP-2931/19). Budući da je tim rješenjem apelantova revizija odbačena kao nedozvoljena, slijedi da je konačna odluka osporena presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova propisanih po zakonu. U odnosu na tu presudu Ustavni sud utvrđuje da su ispunjeni uvjeti propisani članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je apelacija podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

19. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i opća zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.a)Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

U odnosu na osporenu odluku

22. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise kada su odlučili da odbiju njegov zahtjev za predaju u posjed. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritum broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).

23. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dao relevantno i jasno obrazloženje o tome da apelant nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva za predaju u posjed sporne nekretnine, odnosno da nije dokazao da je vlasnik sporne nekretnine. U vezi s apelantovim navodima o tome da redovni sudovi nisu cijenili nalaz vještaka u postupku uređenja međe, Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud bavio tim pitanje, te da je obrazložio zašto navedeno vještačenje ima pravni učinak samo u toj ranijoj parnici u kojoj je pokrenuto to prethodno pitanje, kako to proizlazi iz odredbe člana 12. st. 1. i 2. ZPP-a. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje ili imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-861/15 od 15. juna 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Sagledavajući postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke naveo relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Također, Kantonalni sud je odgovorio na apelantove žalbene navode koji su od suštinskog značaja za rješenje predmetne pravne stvari. Osim navedenog, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu, osim navoda koji se tiču donošenja odluke u razumnom roku, što će sud detaljnije ispitati u nastavku odluke.

24. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Kantonalnog suda nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava.

U odnosu na suđenje u razumnom roku

25. Ustavni sud podsjeća da se opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).

26. Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka u konkretnom slučaju razmatrati period od podnošenja tužbe 8. novembra 2013. godine pa do donošenja odluke Kantonalnog suda od 26. aprila 2019. godine kojom je postupak okončan, dakle period od pet godina i pet mjeseci.

27. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji po zakonu nije hitne prirode. Također, Ustavni sud zapaža da se ne radi o složenom predmetu i da apelant svojim postupcima nije utjecao na dužinu trajanja postupka. Ocjenjujući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud svoju odluku donio nakon četiri godine i 11 mjeseci (26. novembra 2018. godine) od podnošenja tužbe, što se ne može smatrati adekvatnom ažurnošću u skladu sa zahtjevima prava na pravično suđenje u razumnom roku. Također, u odgovoru na apelaciju Općinski sud nije ponudio obrazloženje za dužinu trajanja postupka u roku od gotovo pet godina. S druge strane, Kantonalni sud je o apelantovoj žalbi odlučio u kratkom periodu od oko šest mjeseci. Uzimajući ovo u obzir, kao i to da je Ustavni sud u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, za šta ne postoji ni djelotvoran pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. maja 2017. godine, tač. 53–66, i druge odluke od 10. maja 2017. godine, sve dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da dužina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

28. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da ukupna dužina postupka, a naročito trajanje postupka pred Općinskim sudom ne zadovoljava zahtjev „suđenja u razumnom roku“ iz člana 6. stav

1. Evropske konvencije, te da je zbog toga prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Naknada nematerijalne štete

29. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. septembra 2022. godine, tač. 32–34), Ustavni sud smatra da apelantu, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 300,00 KM.

30. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Zeničko-dobojskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.b)Ostali navodi

31. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant argumentaciju o kršenju tog prava, u suštini, zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljna primjena prava), koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

32. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21.). Što se tiče navoda o zabrani diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje da ova odredba proširuje obim zaštite od diskriminacije u odnosu na “bilo koje prava utvrđeno zakonom”. Međutim, prema praksi Evropskog suda, pojam diskriminacije zabranjene navedenom odredbom ima se tumačiti na isti način kao i po članu 14. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Pilav protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 9. juna 2016. godine, predstavka broj 41939/07, tačka 40). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.

33. Uvezi s apelantovim traženjem da mu Ustavni sud isplati troškove sastavljanja apelacije, Ustavni sud ukazuje da prema Pravilima Ustavnog suda ne postoji mogućnost obavezivanja bilo koga da snosi troškove podnošenja apelacije te da ti troškovi padaju isključivo na apelantov teret.

VII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je parnični postupak u konkretnom slučaju trajao pet godina i pet mjeseci, a Općinski sud očigledno nije djelotvorno kontrolirao postupak, niti je ponudio objektivno prihvatljiva opravdanja za dugo trajanje postupka pred tim sudom.

35. S druge strane, nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava kada je Kantonalni sud u osporenoj odluci dao jasne i zadovoljavajuće razloge za svoja činjenična i pravna utvrđenja koja se ne mogu ocijeniti proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“.

36. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Odluka o meritumu u predmetu AP-2655/21 (J.M.) | Sudska praksa | Aktio