Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4210/22 (M. K.)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Radni spor
- Otkaz
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4210/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4210/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Milisav Kulić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milisav Kulić protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 Rs 049624 22 Rsž od 21. marta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie ) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milisav Kulić iz Zvornika (u daljnjem tekstu: apelant), čiji je punomoćnik Salih Mehanović advokat iz Kalesije, podnio je 7. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 83 0 Rs 049624 22 Rev od 16. septembra 2022. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 Rs 049624 22 Rsž od 21. marta 2022. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 83 0 Rs 049624 20 Rs od 12. novembra 2021. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-1936/22 od 6. jula 2022. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedozvoljena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. Apelant je podnio tužbu protiv svog bivšeg poslodavca (u daljnjem tekstu: tuženi), radi zaštite prava iz radnog odnosa i naknade štete. Apelant je tužbenim zahtjevom tražio da sud poništi tuženikovo rješenje od 23. oktobra 2020. godine (prvi dio tužbenog zahtjeva). Također je tražio da mu tuženi isplati novčane iznose navedene u uređenoj tužbi, na ime naknade materijalne štete u vidu izgubljene koristi zbog neisplaćene plaće za utužene mjesece (drugi dio tužbenog zahtjeva), te na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede na radu i materijalne štete za troškove liječenja (treći i četvrti dio tužbenog zahtjeva).
4. Presudom Osnovnog suda od 12. novembra 2021. godine djelimično su usvojeni treći i četvrti dio apelantovog tužbenog zahtjeva i obavezan je tuženi da mu isplati novčani iznos naveden u izreci, a preko dosuđenog iznosa je odbijen. Odbijen je prvi i drugi dio tužbenog zahtjeva. Sud je utvrdio da je apelant kod tuženog zasnovao radni odnos na period od 17. jula do 17. augusta 2020. godine, ali da je već 20. jula doživio povredu na radu. Nakon što je 26. septembra 2020. godine prestala apelantova privremena spriječenost za rad zbog povrede, tuženi mu je produžio ugovor o radu za 28 dana. Naime, to je preostali period apelantovog ugovora o radu koji je istekao 23. oktobra 2020. godine, kada mu je tuženi otkazao ugovor o radu. Tuženi u trajanje ugovora o radu nije uračunao apelantovu zdravstvenu spriječenost za rad, shodno članu 115. Zakona o radu. Iz tih razloga, sud je zaključio da je zakonito tuženikovo rješenje od 23. oktobra 2020. godine. Utvrdio je da je apelant doprinio nastaloj šteti u procentu od 50%. Kako je utvrdio da je neosnovan prvi dio apelantovog tužbenog zahtjeva, sud je naveo da je neosnovan i drugi dio njegovog tužbenog zahtjeva.
5. Presudom Okružnog suda od 21. marta 2022. godine preinačena je prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu tako što je treći i četvrti dio tužbenog zahtjeva odbijen, a potvrđena je u odbijajućem dijelu. Sud je naveo da utvrđeno činjenično stanje u prvostepenom postupku ukazuje da apelantova povreda koju je zadobio na radnom mjestu u toku radnog vremena nije uzročno povezana sa tuženikovom djelatnošću. Ukazao je da ona nije povezana ni s poslovima koji su predstavljali apelantov radni zadatak, sve u smislu člana 50. tačka a) Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Naveo je da je apelant na radnom mjestu konzumirao alkohol i u alkoholisanom stanju se potukao s radnim kolegom, pao i povrijedio rame. Stoga je zaključio da je apelant sam izazvao povredu na radu i da mu ne pripadaju prava iz člana 115. Zakona o radu, kao ni pravo na naknadu nematerijalne i materijalne štete, u smislu i čl. 154 i 155. ZOO. Naveo je da je prvostepeni sud pogrešno ocjenio da u ovim okolnostima postoji apelantov doprinos nastaloj šteti u procentu od 50%.
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primijene relevantnih propisa odbili u cijelosti njegov tužbeni zahtjev.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno obrazložili da je apelant sam izazvao povredu na radu i da mu ne pripadaju prava iz člana 115. Zakona o radu, kao ni pravo na naknadu nematerijalne i materijalne štete, u smislu i čl. 154 i 155. ZOO. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. U vezi s apelantovim pozivanjem na član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da se ne radi o materijalnom pravu na čije se kršenje apelant može samostalno pozvati, već se radi o ustavnoj odredbi kojom se Evropskoj konvenciji daje supremacija nad domaćim zakonima.
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman