Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2011/21 (S. H.)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Proporcionalnost
- Miješanje u imovinu
- Nesrazmjerno veliki teret
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-2011/21
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2011/21, rješavajući apelaciju Semize Hastor, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24 ), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Semize Hastor.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 034663 18 Rev od 18. marta 2021. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Semiza Hastor (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Esad Muminović, advokat iz Goražda, podnijela je 8. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 45 0 P 034663 18 Rev od 18. marta 2021. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i zakonskog zastupnika tužene Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 24. augusta 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Vrhovni sud i tužena su odgovore dostavili 6. odnosno 8. septembra 2022. godine.
3. Odgovori učesnika u postupku su 31. marta 2023. godine dostavljeni apelanticinom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Apelantica je 30. aprila 1991. godine bila nosilac stanarskog prava na dvosobnom stanu u Goraždu, u Ulici Zife Fazlagić broj 2 (u daljnjem tekstu: sporni stan). Tu činjenicu je, u postupku povrata spornog stana, utvrdila Služba za stambene, imovinskopravne poslove i pitanja izbjeglica i raseljenih lica (u daljnjem tekstu: Služba). Služba je rješenjem od 21. decembra 2004. godine i dopunskim rješenjem od 31. decembra 2015. godine utvrdila i činjenicu da je sporni stan uslijed ratnih djelovanja uništen, te da će apelantica i članovi njene porodice ući u posjed spornog stana nakon rekonstrukcije zgrade „u roku od 90 dana od dana kada apelantica primi službenu obavijest da je stan spreman za useljenje“. Apelantica se više puta bezuspješno obraćala Službi za rješavanje stambenog pitanja. Služba nije obavijestila apelanticu da može ući u sporni stan, a zgrada u kojoj se nalazio sporni stan je rekonstruirana i prenamijenjena u dom za stara i iznemogla lica.
6. Apelantica je vodila parnični postupak protiv Općine Goražde i BPK Goražde radi stambenog osiguranja ili isplate. Kantonalni sud u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) presudom je odbio apelanticin tužbeni zahtjev zbog toga što je zaključio da tuženi nisu bili pasivno legitimirani. Tokom tog postupka sudovi su zaključili da je, prema Sporazumu o izbjeglicama i raseljenim licima (u daljnjem tekstu: Sporazum) i članu II A.2. Ustava FBiH, Federacija BiH pasivno legitimirana u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev. Takav stav sudovi su zasnovali na stavu Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu (u daljnjem tekstu: Komisija) iz odluke u predmetima br. CH/02/12323, CH/02/12549 i CH/02/12977. U tim predmetima podnosioci prijava su bili nosioci stanarskog prava na stanovima u istoj zgradi u Goraždu u kojoj je apelantica posjedovala sporni stan, a Komisija je utvrdila da je tužena FBiH prekršila prava podnosilaca prijava na dom i imovinu. Parnični postupak protiv Federacije BiH
7. Apelantica je 28. aprila 2017. godine pokrenula novi parnični postupak protiv tužene radi osiguranja stana ili isplate. Presudom broj 45 0 P 034663 17 P od 26. decembra 2017. godine Općinski sud u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) obavezao je tuženu da apelantici osigura drugi odgovarajući stan u Goraždu ili da joj isplati iznos od 45.868,80 KM, uz naknadu troškova postupka. Općinski sud je prilikom odlučenja imao u vidu Aneks 7 uz Opći okvirni sporazum za mir u BiH (u daljnjem tekstu: Okvirni sporazum), član 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), te član II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, član 8. i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Sud je, u svjetlu relevantnog činjeničnog utvrđenja, uzeo u obzir i stavove Komisije iz odluke u predmetima br. CH/02/12323, CH/02/12549 i CH/02/12977. Slijedeći te stavove, sud je obrazložio da je apelantici povrijeđeno pravo na dom i imovinu jer je predaja stana onemogućena nezakonitim postupanjem, odnosno prenamjenom zgrade u kojoj se nalazio sporni stan. Pri tome, apelantici nije pružena mogućnost korištenja efikasnog pravnog sredstva kojim bi to postupanje onemogućila, kako bi ostvarila priznato pravo na stan, za što odgovornost snosi tužena.
8. Odlučujući o žalbi tužene, Kantonalni sud je donio Presudu broj 45 0 P 034663 18 Gž od 23. februara 2018. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Obrazloženo je da je prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene neosnovan jer se tužena na osnovu Sporazuma obavezala da sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo na povrat imovine ili naknadu za onu imovinu koja im se ne može vratiti. Sud je podsjetio da je Komisija u istim činjeničnim i pravnim okolnostima utvrdila da su podnosiocima prijava prekršena prava na dom i imovinu upravo u odnosu na tuženu. Navedeno je da su neosnovani žalbeni navodi da je nemoguća direktna primjena Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije jer njihova direktna primjena proizlazi iz odredaba Ustava Bosne i Hercegovine. Dalje je navedeno da je neosnovan i prigovor da je apelantici u međuvremenu prestao status raseljenog lica jer je ta okolnost značajna za ona prava koja su apelantici priznata i utvrđena u vrijeme kada je imala status raseljenog lica.
9. Vrhovni sud je Presudom broj 45 0 P 034663 18 Rev od 18. marta 2021. godine usvojio reviziju tužene i obje nižestepene presude preinačio odbivši tužbeni zahtjev. Revizioni sud je zaključio da je drugostepeni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo jer tužena nije pasivno legitimirana u konkretnom slučaju. U vezi s tim je obrazloženo da je apelantica „bila u obavezi svoje pravo ostvariti u relevantnom zakonskom okviru koji regulira pitanje povrata imovine i stanarskih prava, a sve radi implementacije Aneksa 7 Okvirnog sporazuma“. Vrhovni sud se u tom pravcu pozvao na Zakon o prestanku primjene i Zakon o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica. Ključno pitanje za Vrhovni sud je bilo to da li je tužena „sudionik materijalnopravnog odnosa u odnosu na tužbeni zahtjev u svjetlu jasnog zakonskog okvira i odluka nadležnih organa uprave“. Obrazloženo je da nižestepeni sudovi nisu utvrdili da li je tužena odgovorna „zato što zgrada u kojoj se nalazio sporni stan više ne postoji, iako je jasno da je zgrada uništena tokom ratnih dešavanja zanemarujući sudsku praksu da nije proizvoljno primijenjeno materijalno pravo odbijanjem jer je utvrđeno da su objekti oštećeni u toku ratnih djelovanja, tj. uslijed više sile koja nije propisana kao osnov odgovornosti“. Također je navedeno da tokom postupka nije dokazano da je zgrada u kojoj se nalazio sporni stan „stavljena pod upravu tužene općine jer ona nije njom raspolagala“. Vrhovni sud je također naveo da se oštećenje zgrade i spornog stana ne može staviti na teret tuženoj jer ne postoji uzročno-posljedična veza između radnji organa tužene i apelanticinog prava, odnosno da tužena nije učesnica materijalnopravnog odnosa, zbog čega nije pasivno legitimirana u konkretnom slučaju.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelantica se pozvala na kršenje prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da se radi o njenom priznatom pravu na dom i imovinu. Prenamjena zgrade izvedena je nezakonito, iz čega slijedi da se javna vlast uplela u apelanticino priznato stanarsko pravo. Apelantica se ponovo pozvala na odluku Komisije u identičnim slučajevima, u kojoj je jasno navedeno da je „Federacija BiH povrijedila prava podnosilaca prijave prema članu 8. Evropske konvencije i članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nemogućnošću izvršenja organa uprave“. U konkretnom slučaju, budući da se radi o identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na dom i imovinu s obzirom na nemogućnost predaje spornog stana u posjed na kojem je ona imala priznato stanarsko pravo, pri čemu joj nije pružena mogućnost korištenja efikasnog pravnog sredstva kojim bi to postupanje onemogućila. Apelantica također smatra da joj je povrijeđeno i pravo na pristup sudu.
b) Odgovori na apelaciju
11. Vrhovni sud je naveo da je prilikom odlučenja imao u vidu stavove Komisije, ali da oni nisu primjenjivi u konkretnom slučaju. U vezi s tim, Vrhovni sud je pojasnio da se prijave Komisiji odnose na zahtjeve podnosilaca Službi da se vrate u posjed prijeratnih stanova u Goraždu ili da im se dodijeli drugi odgovarajući stan ili pak naknadi šteta. Dakle, podnosioci prijave su tvrdili da su im povrijeđena prava u postupku vraćanja stanova u posjed u odnosu na tuženu FBiH. Vrhovni sud je prezentirao stavove Komisije iz kojih je izveo zaključak da ne postoji samostalna obaveza FBiH na činidbu koja je sadržana u tužbenom zahtjevu. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
12. Tužena je u odgovoru navela da nije bila vlasnik spornog stana, niti davalac stana na korištenje. Sadašnji vlasnik stana je BPK pa sve ukazuje da tužena nije pasivo legitimirana u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev. Također je navedeno da su se sudovi proizvoljno pozvali na odredbe ustava i međunarodnih konvencija, koje su „načelne naravi“, pri čemu su zanemarili činjenično stanje, kao i zakonske propise kojima se „razrađuju načelne odredbe ustava i međunarodnih konvencija“. Tužena je također navela da je prenamjena zgrade izvršena postupcima Općine Goražde i BPK pa da su oni pasivno legitimirani u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
13. U Ustavu Bosne i Hercegovine relevantne odredbe glase:
Član II
Ljudska prava i osnovne slobode
2. Međunarodni standardi
Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.
6. Implementacija
Bosna i Hercegovina, i svi sudovi, ustanove, organi vlasti, te organi kojima posredno rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta podvrgnuti su, odnosno primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu 2.
14. Aneks 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH – Sporazum o izbjeglicama i raseljenim osobama:
POGLAVLJE PRVO: ZAŠTITA
Član I. stav (1)
Prava izbjeglica i raseljenih osoba Sve izbjeglice i raseljene osobe imaju pravo slobodno se vratiti u svoje domove. Imaju pravo na vraćanje imovine koje su lišeni u toku neprijateljstava od 1991. godine i na naknadu imovine koja se ne može vratiti. Što raniji povratak izbjeglica i raseljenih osoba važan je cilj rješavanja sukoba u Bosni i Hercegovini. Strane potvrđuju da će prihvatiti povratak osoba koje su napustile njihovu teritoriju, uključujući i one koje su dobile privremenu zaštitu trećih zemalja.
15. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 250. stav (1) (1) Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
VI.Dopustivost i meritum
16. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
17. Apelantica ukazuje da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, dom i imovinu iz člana II/3.d), e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu
19. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
20. Ustavni sud podsjeća da se konkretni predmet tiče prava na osiguranje odgovarajućeg stana za stan koji se nalazio u zgradi koja je tokom rata srušena ili na isplatu ekvivalentne vrijednosti za srušeni stan. Apelantici je u postupku povrata spornog stana priznato pravo na povrat stana jer je utvrđeno da je na dan 30. april 1991. godine bila nosilac stanarskog prava na spornom stanu. Prema praksi Ustavnog suda, u konkretnom slučaju radi se o sui generis vlasničkom interesu koji je zaštićen članom
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2052/12 od 27. novembra 2015. godine, tačka 28, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dalje, Ustavni sud smatra da je odbijanjem tužbenog zahtjeva došlo do miješanja u to zaštićeno pravo. Miješanje, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, mora biti predviđeno zakonom, služiti legitimnom cilju, te uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa. Prvi i najvažniji zahtjev iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju je onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude „zakonito“. Načelo zakonitosti, između ostalog, podrazumijeva da su primjenjive odredbe domaćeg prava dovoljno dostupne, precizne i predvidive u svojoj primjeni (vidi Evropski sud, Lekić protiv Slovenije (VV), presuda od 11. decembra 2018. godine, predstavka broj 36480/07, tač. 94–95). Miješanje u pravo ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosilac prava se ne smije podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njega se ne smije tražiti da snosi prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi Evropski sud, Stołkowski protiv Poljske, presuda od 21. decembra 2021. godine, predstavka broj 58795/15, tačka 61).
21. U vezi sa stavovima Komisije koji su izneseni u odluci na koju je apelantica ukazala, na koje su se pozvali i redovni sudovi (vidi Komisija, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 15. decembra 2005. godine, predmeti br. CH/02/12323, CH/02/12549 i CH/02/12977), Ustavni sud podsjeća da su podnosioci prijava u tim predmetima bili nosioci stanarskih prava na stanovima u istoj zgradi u Goraždu u kojoj je i apelantica imala stan. U nemogućnosti da od nadležnih organa uprave ostvare pravo na povrat stana ili dodjelu zamjenskog stana za srušeni stan ili adekvatnu naknadu podnosioci prijava su se radi zaštite svojih prava obratili Komisiji. Komisija je utvrdila da je podnosiocima prijava prekršeno pravo na dom i imovinu jer je miješanje u ta njihova prava bilo nezakonito. U vezi s tim, Komisija je imala u vidu član 52. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO), koji je dovela u vezu s duhom i smislom Aneksa 7, zaključivši „da su organi tužene [FBiH] bili u obavezi da, u slučaju da predmetna imovina zbog nabrojanih situacija iz člana 52. ZSO-a (kao u predmetnom slučaju nemogućnost adaptacije), prvo osiguraju drugi adekvatan smještaj za podnosioce prijava, a tek zatim izvrše rekonstrukciju i promjenu namjene. Komisija je u vezi s tim navela da bez obzira na to što se može priznati tuženoj strani javni interes da se zbrinu stara i iznemogla lica, tužena strana je morala to uraditi na zakonit način, koji očigledno predstavlja proporcionalno rješenje između, s jedne strane, individualnih prava i, s druge strane, javnih interesa. Uradivši suprotno, tužena strana je ispunila cilj za koji postoji javni interes, kršeći zakonske odredbe na štetu podnosilaca prijava. Prema tome, osiguranje navedenog drugog stana ili smještaja moralo je uslijediti prije rekonstrukcije spornog objekta, a ne nakon toga, što, uostalom, tužena strana ni do dana donošenja ove odluke nije uradila. Komisija je također ocijenila i da je sam upravni postupak proglašavanja jedne imovine nereparabilnom (zbog čega su neminovni rušenje ili rekonstrukcija) postupak u kojem se mora osigurati proceduralno učešće nosioca stanarskog prava (njegovog zastupnika ili skrbnika) jer se radi o imovini na kojoj postoji stanarsko pravo, a ono je, kao što je utvrđeno dosadašnjom praksom Doma i Komisije, ali i Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, njihova imovina“ (idem, odluka Komisije, tač. 56–68).
22. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud naveo razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev (vidi tačku 9. ove odluke). U okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud može prihvatiti da je miješanje bilo „u skladu sa zakonom“ i u „javnom interesu“, ali uočava problem u proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želio ostvariti. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da javna vlast nije preduzela ništa kako bi zaštitila apelanticino priznato pravo na stan. S druge strane, apelantica je preduzela razumne korake u okviru sudskih postupaka kako bi to svoje priznato pravo zaštitila. Apelantica je tužbeni zahtjev usmjerila prema tuženoj slijedeći stavove redovnih sudova koji su takav stav zasnovali na odluci Komisije. U takvim činjeničnim okolnostima, Ustavni sud smatra da je odlukom Vrhovnog suda na apelanticu stavljen prekomjeran teret. Ustavni sud smatra da su činjenične okolnosti konkretnog slučaja obavezivale Vrhovni sud da apelanticin zahtjev razmotri u svjetlu njenih ustavnih prava i prava iz Evropske konvencije i njenih protokola jer ta obaveza proizlazi direktno iz Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, odredbe Evropske konvencije imaju supremaciju nad ostalim zakonima, dok prema članu II/6. Ustava Bosne i Hercegovine svi sudovi i drugi organi vlasti imaju obavezu „da primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu 2“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-
1522/15 od 17. januara 2018. godine, tačka 30, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
23. Iz svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Ostali navodi
24. S obzirom na zaključak o kršenju apelanticinog prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale apelanticine navode o kršenju prava na dom i pravično suđenje.
VII.Zaključak
25. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja apelanticinog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u to apelanticino pravo bilo neproporcionalno cilju kojem se težilo jer je Vrhovni sud svojom odlukom na apelanticu stavio prekomjeran teret propustivši da u relevantnim okolnostima konkretnog slučaja tužbeni zahtjev razmotri u svjetlu apelanticinih ustavnih prava i prava zagarantiranih Evropskom konvencijom i njenim protokolima, kako bi se zaštitilo apelanticino priznato pravo na stan.
26. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
27. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman