Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4527/22 (Gradex d.o.o. Gradačac)

Odluka donesena 20. 10. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Isplata duga
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Građanski postupak
  • Pasivna legitimacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Aktivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4527/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-4527/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Gradex d.o.o. Gradačac, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Gradex d.o.o. Gradačac protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 304803 19 Pž od 13. rujna 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Gradex d.o.o. Gradačac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Suad Srna odvjetnik iz Tuzle, podnio je 1. prosinca 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 304803 19 Pž od 13. rujna 2022. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Ps 304083 17 Pd od 11. siječnja 2019. godine.

2. U postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda djelomično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja (JZU Univerzitetski klinički centar Tuzla) i obvezan je apelant da mu, na ime duga, isplati novčani iznos koji je naveden u izreci presude.

3. U obrazloženju prvostupanjske presude, Općinski sud je naveo da je utvrdio da je apelantov zaposlenik (O. T.) zbog povrede na radu i zadobivenih teških tjelesnih ozljeda 22. kolovoza 2014. godine primljen na bolničko liječenje kod tužitelja. Također, sud je utvrdio da je apelantu, kao njegovom poslodavcu, tužitelj ispostavio račun, na ime troškova liječenja, kao i specifikaciju bolničkih usluga. U vezi s tim, sud je naveo da je između tužitelja, kao davatelja usluga i Zavoda za zdravstveno osiguranje (u daljnjem tekstu: Zavod), kao kupca usluga, zaključen Ugovor o reguliranju pružanja bolničke zdravstvene zaštite za 2014. godinu. Navedenim ugovorom su regulirana prava i obveze ugovornih strana u svezi provođenja programa bolničke zaštite, za osobe kojima Zavod svojim aktom utvrdi svojstvo osiguranog lica ili kojima međunarodnim sporazumom omogući ostvarivanje zdravstvene zaštite na teret sredstava Zavoda. Međutim, sud je naveo da iz dopisa Zavoda od 17. listopada 2014. godine proizlazi da je na temelju navedenog ugovora, Povjerenstvo za CT i MRI, vratilo tužitelju uputnice za navedenog pacijenta, budući da troškove liječenja od povrede na radu snosi poslodavac, odnosno apelant. Općinski sud je ukazao na odredbe članka 36. Zakona o zdravstvenom osiguranju kojima je propisano da se kod povreda na radu ili oboljenja od profesionalne bolesti, osiguranicima obvezno osigurava zdravstvena zaštita i provođenje adekvatnih mjera. Osim toga, sud je ukazao da je u smislu članka 81. Zakona o zdravstvenom osiguranju propisano da za povredu na radu i oboljenja za profesionalne bolesti osiguranika, pravno ili fizičko lice kod kojeg je osiguranik zaposlen, u cijelosti osigurava sredstva za ostvarivanje prava iz članka 36. tog zakona. Slijedom toga, sud je zaključio da je tužitelj aktivno legitimiran potraživati dug za pružene usluge liječenja apelantovog zaposlenika, dok je apelant, kao njegov poslodavac, pasivno legitimiran da tužitelju izmiri navedeni dug.

4. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio apelantove prigovore o nedostatku aktivne i pasivne legitimacije. U vezi s tim, sud je ukazao da činjenica da nije zaključio ugovor o reosiguranju zbog rizika od povrede na radu, ne oslobađa apelanta obveze da osigura u cijelosti sredstva radi ostvarivanja prava svojih zaposlenika. Slijedom navedenog, sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je obvezao apelanta da tužitelju isplati dug za pružene usluge liječenja njegovog zaposlenika.

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tijekom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe nedostatak aktivne legitimacije tužitelja. Apelant smatra da osporene odluke ne zadovoljavaju standard „obrazložene odluke“. Osim toga, apelant se pozvao na povredu prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, Odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, u obrazloženju osporene presude, dao jasne razloge o neutemeljenosti tih navoda, čime je odgovorio na sva pitanja koja su bila ključna za odlučenje. Također, Ustavni sud ne primjećuje da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

10. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na učinkovit pravni lijek iz članka

13. Europske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje tog prava, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neutemeljeni, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i apelantovi navodi o povredi prava na učinkovit pravni lijek u vezi s navedenim pravom očigledno (prima facie) neutemeljeni (vidi Europski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. svibnja 2008. godine, toč. 81. i 82, predstavka broj 22893/05, Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. ožujka 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-

2511/09 od 6. prosinca 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4527/22 (Gradex d.o.o. Gradačac) | Sudska praksa | Aktio