Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4118/22 (S.V.)

Odluka donesena 24. 09. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Građanski postupak
  • Procesna odluka
  • Otkaz
  • Troškovi postupka
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4118/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 09. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4118/22, rješavajući apelaciju S. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. V. protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 159137 21 Rsž 2 od 10. februara 2022. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. V. protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 159137 21 Rsž 2 od 15. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 3. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 159137 22 Rev od 7. jula 2022. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 159137 21 Rsž 2 od 10. februara 2022. godine i Presude Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 159137 21 Rsž od 15. decembra 2021. godine.

2. Ustavni sud konstatira da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-570/22 od 20. aprila 2022. godine, te Odlukom o dopustivosti broj AP-1331/22 od 8. juna 2022. godine odbacio kao preuranjene apelacije koju je apelant podnio protiv navedenih odluka Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 7. jula 2022. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te kao takva ne predstavlja učinkovit pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljem tekstu: Općinski sud) od 29. juna 2021. godine poništena je kao nezakonita odluka o prestanku radnog odnosa od 30. juna 2014. godine koju je donio „Uni lab“ d.o.o. - Agencija za zaštitu ljudi i imovine Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), te je naloženo tuženom da apelanta vrati na isto ili drugo odgovarajuće radno mjesto, te da reguliše sva prava i obaveze koje proizlaze iz radnog odnosa. Istovremeno je naloženo tuženom da apelantu isplati pripadajuću naknadu plaće, naknadu za ishranu, regres za 2013. i 2014. godinu, doprinose, te troškove parničnog postupka u iznosima pobliže preciziranim u presudi.

4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant bio uposlenik tuženog na radnom mjestu zaštitar objekta u Mostaru. Zatim, utvrđeno je da je taj objekat tražio od tuženog pokretanje procedure u cilju apelantove zamjene, budući da je apelant više puta dolazio na posao pod utjecajem alkohola. U vezi s tim, utvrđeno je da je tuženi donio odluku o prestanku apelantovog radnog odnosa iz koje proizlazi da mu je raskinut ugovor o radu iz ekonomskih razloga, dok je tuženi tokom postupka isticao da mu je radni odnos prestao zbog težih povreda radne obaveze. Naime, Općinski sud je ukazao da u konkretnom slučaju nisu postojali opravdani ekonomski razlozi koji bi izravno doveli do potrebe za ukidanjem pojedinih poslova i smanjenja broja izvršitelja, shodno odredbi člana 87. Zakona o radu. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je otkaz ugovora o radu bio nezakonit, te je obavezao tuženog da apelantu, između ostalog, isplati naknadu plaće i doprinose kao da je radio u periodu od 1. jula 2014. godine do 31. januara 2021. godine. Dalje, u odnosu na apelantov zahtjev za isplatu regresa, Općinski sud je naveo da je vještak ekonomske struke u nalazu i mišljenju ukazao da apelantu nije isplaćen regres za 2013. i 2014. godinu. U vezi s tim, sud je ukazao da je na osnovu tog nalaza utvrđeno da je apelant koristio godišnji odmor 2013. godine, te da mu pripada pravo na regres za tu kalendarsku godinu. Međutim, Općinski sud je ukazao da nije utvrđeno da je koristio godišnji odmor 2014. godine, slijedom čega je zaključio da mu „ne pripada pravo na regres za 2014. godinu, pa je odbijen sa zahtjevom za isplatu regresa za tu godinu“.

5. Presudom Kantonalnog suda od 15. decembra 2021. godine, u dijelu koji apelant osporava apelacijom, nakon provedene rasprave pred drugostepenim sudom, preinačena je prvostepena presuda Općinskog suda na način da je utvrđen drugačiji period isplate naknade plaće i doprinosa pa je odbijen apelantov tužbeni zahtjev preko dosuđenog dijela. Također, odbijen je zahtjev za isplatu regresa za 2014. godinu, te je preinačena i odluka o troškovima tako što je obavezan tuženi da apelantu nadoknadi troškove postupka u nižem iznosu od dosuđenog.

6. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno ispitao zakonitost odluke o otkazu ugovora o radu u smislu odredbe člana 87. Zakona o radu koja reguliše poslovno uvjetovani otkaz. U vezi s tim, istakao je u konkretnom slučaju nisu bile od uticaja činjenice koje je tuženi isticao da se radilo o otkazu zbog teže povrede radne dužnosti, budući da se tuženi ne može osnovano pozivati na ono što obrazloženje odluke ne sadrži. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 96. stav (2) Zakona o radu propisano, između ostalog, da u slučaju nezakonitog otkaza ugovora o radu, sud može obavezati poslodavca da vrati radnika na poslove koje je radio ili druge odgovarajuće poslove, kao i da mu isplati naknadu plaće i druge naknade na koje ima pravo. Također, ukazao je da je apelant tužbenim zahtjevom tražio da ga tuženi vrati na isti ili drugi odgovarajući posao. Međutim, istakao je da je tuženi 25. oktobra 2017. godine ponudio apelantu zaključenje novog ugovora o radu na drugo odgovarajuće mjesto (zaštitar u Konjicu), ali koju ponudu je apelant odbio prihvatiti. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da tuženi nije dužan da mu isplati naknadu plaće i doprinosa kao da je radio, od dana kada mu je omogućio da radi na novom radnom mjestu. Dalje, sud je ukazao da je osnovano tuženi prigovarao da je izreka odluke o isplati regresa kontradiktorna datom obrazloženju. Naime, istakao je da je prvostepeni sud u izreci presude obavezao tuženog da apelantu isplati regres za 2014. godinu, dok je u obrazloženju naveo da mu ne pripada pravo na regres za tu godinu. Slijedom toga, Kantonalni sud je preinačio odluku i tom dijelu. S obzirom na to da je preinačena odluka o glavnoj stvari, Kantonalni sud je odlučio da preinači i odluku o troškovima postupka shodno odredbi člana 397. Zakona o parničnom postupku, a imajući u vidu uspjeh u sporu i vrijednost predmeta spora.

7. Rješenjem Kantonalnog suda od 10. februara 2022. godine ispravljena je presuda tog suda od 15. decembra 2021. godine u odnosu na pogrešno označeni datum u izreci te presude. U obrazloženju osporenog rješenja, Kantonalni sud je naveo da je postojala očigledna pogreška u pisanju presude.

8. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da je Kantonalni sud pri donošenju osporenih odlukā pogrešno primijenio relevantne propise i pogrešno utvrdio činjenično stanje. Naročito ističe da je taj sud neosnovano preinačio prvostepenu presudu kada je apelanta odbio sa potraživanjem na ime naknade plaća i doprinosa, potraživanje na ime regresa za 2014. godinu, te da je pogriješio kada je donio rješenje o ispravci presude. U vezi s tim, tvrdi da Kantonalni sud u okolnostima konkretnog slučaja nije mogao preispitivati valjanost novog ponuđenog ugovora o radu iz 2017. godine. Osim toga, apelant ukazuje da je pogrešna i odluka o troškovima postupka jer je njegov tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti. U konačnici, apelant se pozvao i na povredu zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Dopustivost ratione materiae - u odnosu na rješenje Kantonalnog suda od 10. februara 2022. godine

12. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi jasno ukazao da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv kada se radi o odlučivanju o „građanskim pravima i obavezama“ ili kada je odluka koja je u postupku donesena odlučujuća za utvrđivanje „građanskih prava i obaveza“ (vidi, Ustavni sud, između ostalih, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP-766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP-1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju, u kojem je doneseno osporeno rješenje Kantonalnog suda, odlučivalo o procesnim pitanjima, tj. o „prijedlogu za ispravku presude“. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da se rješenjem o ispravci presude ne utvrđuju „nova i posebna“ građanska prava i obaveze u odnosu na pravosnažnu presudu donesenu u parničnom postupku (vidi, Ustavni sud, između ostalih, odluke o dopustivosti br. AP-1932/24 od 27. februara 2025. godine i AP-

5840/18 od 27. februara 2019. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u odnosu na osporeno rješenje, ratione materiaeinkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da se u postupku donošenja osporenog rješenja, nije odlučivalo ni o apelantovim imovinskim pravima, te su stoga i apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Imajući u vidu ovakav zaključak, Ustavni sud ukazuje da su i navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Dopustivost prima facie - u odnosu na presudu Kantonalnog suda od 15. decembra 2021. godine

14. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene presude dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog stanja slijedi da je Kantonalni sud utvrdio da je apelantu nezakonito prestao ugovor o radu, te da mu je tuženi ponudio zaključenje novog ugovora o radu na drugom odgovarajućem radnom mjestu. Međutim, apelant je odbio navedenu ponudu, te je Kantonalni sud zaključio da mu pripada naknada plaće i doprinosa kao da je radio, ali samo do momenta kada mu je tuženi omogućio da radi na novom radnom mjestu. Imajući u vidu navedeno, te sadržaj odredbe člana 96. stav (2) Zakona o radu, Ustavni sud u obrazloženju osporene presude Kantonalnog suda ne uočava proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud nije uočio ni proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda kada je preinačio odluku o isplati regresa u situaciji kada je izreka prvostepene presude bila kontradiktorna sa datim obrazloženjem (vidi, činjenični dio ove odluke).

17. Dalje, Ustavni sud uočava da apelant osporava i odluku o troškovima postupka. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je odluka o troškovima donesena na osnovu srazmjernog uspjeha parničnih stranaka u postupku (vidi, činjenični dio ove odluke). Ustavni sud podsjeća da je podržavajući praksu Evropskog suda u predmetu Klauz protiv Hrvatske (vidi, Evropski sud, odluka broj 28963/10 od 18. jula 2013. godine, tačka 94.) u svojoj praksi usvojio stav prema kojem redovni sudovi imaju diskreciono pravo da, nakon što utvrde da se radi o djelomičnom uspjehu u parnici, odluče na koji će način stranke snositi troškove postupka (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3256/18 od 26. marta 2020. godine, tačka 13., dostupna na www.ustavnisud.ba). Dovodeći navedeno u vezu sa okolnostima na koje je ukazao Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da je taj sud prekoračio svoje diskreciono pravo prilikom utvrđivanja uspjeha stranaka u sporu i visini naknade troškova postupka. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

18. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

19. Također, apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerojatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.

20. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4118/22 (S.V.) | Sudska praksa | Aktio