Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4515/22 (L.Z.F.)
Odluka donesena 28. 04. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4515/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 28. aprila 2025. godine, u predmetu broj AP-4515/22, rješavajući apelacije koje je podnijela L. Z. F., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijela L. Z. F.protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 667694 19 Rsž od 16. augusta 2022. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. L. Z. F. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Ibro Nezić advokat iz Konjica, podnijela je 1. decembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 667694 19 Rsž od 16. augusta 2022. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 667694 17 Rs od 8. oktobra 2019. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-4515/22.
2. Rješenjem Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) od 9. januara 2023. godine odbačena je apelantičina revizija, izjavljena protiv presude Kantonalnog suda od 16. augusta 2022. godine. Apelantica je podnijela 15. marta 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu, kojom je ponovo osporila navedenu presudu Kantonalnog suda. Apelacija je zavedena pod brojem AP-1326/23.
3. Ustavni sud zapaža da je u apelaciji broj AP-1326/23, apelantica obavijestila Ustavni sud da je navedenim rješenjem Vrhovnog suda, njena revizija odbačena iz formalnih razloga kao nedopuštena. S obzirom da kao takva, ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
4. Presudom Općinskog suda od 8. oktobra 2019. godine, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi (Federalno ministarstvo zdravstva) da apelantici na ime potraživanja iz radnog odnosa isplati novčane iznose koji su određeni u izreci presude.
5. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da apelantica konkretnom tužbom potražuje isplatu razlike naknade na ime toplog obroka za period od 7. decembra 2015. godine do 11. novembra 2016. godine. Također, apelantica potražuje razlike naknade za korištenje godišnjeg odmora za 2016. godinu. Svoja potraživanja zasniva na odredbama čl. 31. i 32. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti iz 2000. godine (u daljnjem tekstu: kolektivni ugovor). Zatim, Općinski sud je naveo da apelantica osporava primjenu Izmijenjenog kolektivnog ugovoru iz 2013. godine (u daljnjem tekstu: izmijenjeni kolektivni ugovor). U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da je navedenim odredbama kolektivnog ugovora propisano da službenicima pripada naknada za topli obrok, najmanje u iznosu od 2% prosječne plate u Federaciji BiH. Također, propisano je da službeniku pripada naknada plate za godišnji odmor, najmanje u visini od 70% njegove plate ili prosječne plate u Federaciji BiH. S druge strane, izmijenjenim kolektivnim ugovorom iznos predviđene naknade se smanjio. U vezi s spornim pitanjem primjenjivosti navedenih kolektivnih ugovora, Općinski sud je naveo da je Izmijenjeni kolektivni ugovor stupio na snagu 12. novembra 2016. godine i da je bio je na snazi do kraja spornog perioda za koji apelantica potražuje naknade. Međutim, Općinski sud je utvrdio da su ovlaštene strane u kolektivnom pregovaranju postigle sporazum da se konkretne odredbe izmijenjenog kolektivnog ugovora primjenjuju i odnose na period od 7. decembra 2015. godine. Također, takva vremenska odrednica je potvrđena i pravnim shvatanjem Vrhovnog suda. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da je za sporni period apelantičinog potraživanja, primjenjiv izmijenjeni kolektivni ugovor, a što čini njen tužbeni zahtjev neosnovanim.
6. Presudom Kantonalnog suda od 16. augusta 2022. godine, odbijena je kao neosnovana apelantičina žalba i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da u konkretnom predmetu se primjenjuje izmijenjeni kolektivni ugovor. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud činjenično stanje pravilno i potpuno utvrdio, te da je na takvo činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo.
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, odnosno da se osporava ista odluka redovnog suda, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4515/22.
8. U navedenim apelacijama apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i opšte zabrane diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, ponavljaju navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da u konkretnom slučaju nije primjenjiv izmijenjeni kolektivni ugovor.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantičinih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelantica ponavlja navode koje je isticala u toku postupka pred Kantonalnim sudom, te da je taj sud ispitao te navode i jasno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u odnosu na navedene apelacije ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelacijama pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
13. Apelantica je ukazala na kršenje zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da apelantica nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisana po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije odnosno „pravima koje zakon predviđa“, niti to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.
14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje na to da apelantičini navodi u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić