Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1512/21 (V. P. C.)

Odluka donesena 27. 03. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pristup sudu
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1512/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 03. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Valerija Galić i Angelika Nussberger, i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 27. marta 2025. godine u predmetu broj AP-1512/21, rješavajući apelaciju Vanje Paščenko Cerovac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br.94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vanje Paščenko Cerovac podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 Rs 285606 20 Rsž od 27. avgusta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vanja Paščenko Cerovac (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Gordan Jovišević advokat iz Banja Luke, podnijela je 4. maja 2021. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 285606 20 Rev od 16. marta 2021. godine i rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 285606 20 Rsž od 27. avgusta 2020. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP 3506/20 od 10. novembra 2020. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv presude Okružnog suda od 27. avgusta 2020. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 16. marta 2021. godine revizija odbačena iz formalnih razloga kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Rs 285606 18 Rs od 30. decembra 2019. godine, utvrđeno je da je ništav ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 31. oktobra 2017. godine. Obavezan je tuženi „Gradsko groblje“ JK a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelanticu vrati na radno mjesto šefa računovodstva u službi za finansijske i komunalne poslove. Obvezan je tuženi da apelantici isplati razliku između isplaćenih plata i plata koje bi primala na radnom mjestu šefa računovodstva u periodu i u iznosima kao u izreci presude, kao i da na ime apelantice uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje na dosuđene iznose razlike plata.

4. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da nije sporno da je apelantica od 16. novembra 2007. godine bila zaposlenik tuženog na neodređeno vrijeme, na radnom mjestu „šef za računovodstveno-komercijalne poslove“. Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sitematizaciji radnih mjesta od 6. oktobra 2017. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik), za navedeno radno mjesto propisani je uslov „VSS diplomirani ekonomista“. Utvrđeno je da je tuženi ugovorom o radu na neodređeno vrijeme broj 2784 od 31. oktobra 2017. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), apelanticu sa stručnom spremom „VŠS ekonomista“ rasporedio na radno mjesto „obračun plata i blagajnika“ jer nije ispunjavala Pravilnikom propisane uslove za radno mjesto „šefa za računovodstveno-komercijalne poslove“. U vezi s tim, Osnovni sud je zaključio da je sporni ugovor utemeljen na pogrešnoj primjeni odredaba čl. 32, 33. i 35. Zakona o radu, jer je tuženi sa apelanticom trebao zaključiti Aneks ugovora o radu, shodno odredbama čl. 170. i 171. Zakona o radu, budući da je apelantica bila zaposlenik tuženog. Stoga je Osnovni sud utvrdio da je sporni ugovor nezakonit, te je naložio tuženom raspoređivanje apelantice na poslove šefa računovodstva koje je obavljala prije spornog ugovora. U vezi s tim, Osnovni sud je, prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, obavezao tuženog da apelantici na ime manje isplaćene plate i naknade štete, shodno odredbama člana 120. stav 1. Zakona o radu u vezi sa odredbama čl. 189. i 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), isplati iznos preciziran u izreci presude.

5. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 Rs 285606 20 Rsž od 27. kolovoza 2020. godine, usvojena je žalba tuženog i prvostepena presuda ukinuta, te je apelantičina tužba odbačena kao neblagovremena. U obrazloženju rješenja, Okružni sud je naveo da je tuženi u žalbi, prije svega, isticao prigovor da apelanticina tužba koja je podnesena 31. maja 2018. godine, nije blagovremena. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da se u okolnostima konkretnog slučaja radi o parnici iz radnog odnosa, te da su odredbe Zakona o radu mjerodavno materijalno pravo za rješenje spornog odnosa. Okružni sud je obrazložio da u smislu člana 32. stav 1. Zakona o radu, ugovor o radu zaključuju radnik i poslodavac. Ovaj ugovor se smatra zaključenim kada ga svojeručno potpišu radnik i lice ovlašteno za zastupanje i predstavljanje poslodavca. Okružni sud je, dalje, ukazao da je odredbama člana 201. stav 4. Zakona o radu propisano da tužbu za zaštitu prava radnik može da podnese najkasnije u roku od šest mjeseci od dana saznanja za povredu prava ili dana učinjene povrede. Okružni sud je dalje obrazložio da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da su apelantica i direktor tuženog, kao ovlašteno lice poslodavca, 31. oktobra 2017. godine zaključili ugovor o radu i da nije sporno da je apelantica taj ugovor potpisala. Okružni sud je ukazao da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 31. maja 2018. godine, te je zaključio da je, u smislu odredbe člana 201. stav 4. Zakona o radu, računajući od dana zaključenja spornog ugovora pa do podnošenja tužbe, protekao rok od šest mjeseci. U vezi s tim, Okružnim sud je naveo da je rok za podnošenje tužbe u smislu odredaba člana 201. stav 4. Zakona o radu prekluzivan i da se ne može prekidati niti produžavati, niti postoji zakonska mogućnost da se u radnim sporovima odredi da prekluzija neće teći za određeni period. Stoga je Okružni sud zaključio da je prvostepeni sud pogrešno postupio kada se upustio u raspravljanje i meritorno odlučio o apelantičinom tužbenom zahtjevu, budući da je bio u obavezi da u postupku prethodnog ispitivanja tužbe, shodno odredbama čl. 67. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP-a) utvrdi da li je tužba podnesena blagovremeno.

6. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 285606 20 Rev od 16. marta 2021. godine odbačena jeapelantičina revizija izjavljena protiv drugostepene presude, primjenom člana 247. st. 1. i 5. u vezi sa članom 237. st. 2, 3 i 4. ZPP.

7. Apelantica ukazuje da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da je zbog pogrešne ocjene dokaza pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno pravo. U vezi s tim ukazuje da je Okružni sud proizvoljno tumačio odredbe Zakona o radu, te da nije dao razloge koji zadovoljavaju standard valjanog obrazloženja odluke. Apelantica smatra da nije imala učinkovit pristup sudu, jer je njena tužba odbačena kao neblagovremena, a revizija kao nedozvoljena, te da je onemogućena u pravu na sudsku zaštitu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Apelantica ukazuje na kršenje prava na pristup sudu. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio opća načela prava na pristup sudu. Naime, kako ističe Evropski sud, pravo na pristup sudu je inherentni aspekt zaštitnih mjera sadržanih u članu 6. Evropske konvencije, koji se odnosi na načela vladavine prava i izbjegavanja proizvoljnosti, koji su u osnovu većeg dijela Evropske konvencije. Osim toga, pravo na pristup sudu mora biti „praktično i djelotvorno“, a ne „teoretsko ili iluzorno“ (vidi Evropski sud, Zubac protiv Hrvatske, presuda od 5. aprila 2018. godine, predstavka broj 40160/12, tač. 76–77). Međutim, pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može biti podvrgnuto ograničenjima, a javna vlast uživa određenu slobodnu procjenu prilikom nametanja ograničenja. Primijenjena ograničenja ne smiju ograničiti ili umanjiti pristup koji se pojedincu nalazi na raspolaganju na takav način ili u obimu koji umanjuje samu bit prava. Također, ograničenje neće biti spojivo sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije ako ne teži legitimnom cilju, te ako ne postoji razumni odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (idem, tačka 78, te Evropski sud, Momčilović protiv Hrvatske, presuda od 26. marta 2015, predstavka broj 11239/11, tač. 41–43).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je apelantica podnijela tužbu radi zaštite prava iz radnog odnosa, o čemu su sudovi odlučivali na dva stepena. Ustavni sud smatra da je u postupku okončanom osporenom odlukom Okružnog suda ispitana suština spora između apelantice i tuženog te da je apelantici omogućeno da na dvije sudske instance učestvuje pred sudovima pune jurisdikcije. Ta okolnost sama po sebi isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-218/02 od 23. jula 2004. godine i AP-1521/16 od 17. jula 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

12. U odnosu na ostale navode kojima apelantica osporava utvrđeno činjenično stanje i primjenu prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud je zaključio da je nesporno da apelantica nije podnijela tužbu u roku propisanom odredbama člana 201. stav 4. Zakona o radu, te da je o tome dao dovoljno razloga koje apelantica svojim navodima nije dovela u pitanje. Osim navoda o povredi prava na pristup sudu, o čemu je Ustavni sud već odlučio, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantičinog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantica se pozvala na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1512/21 (V. P. C.) | Sudska praksa | Aktio