Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1767/21 (M.M.)
Odluka donesena 29. 05. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Bračna stečevina
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1767/21
Apelacija
Odluka o meritumu
29. 05. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1767/21, rješavajući apelaciju M. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija
Helen Keller, sudija
Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 29. maja 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija M. M. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 100185 20 Rev od 25. februara 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M. M. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Negotina, Republika Srbija, nastanjena u Njemačkoj, koju zastupa Ozrenka Jakšić, advokat iz Zvornika, podnijela je 21. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 100185 20 Rev od 25. februara 2021. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 100185 20 Gž od 22. oktobra 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 100185 20 P 2 od 16. jula 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, te J. M. i B. M. (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotužena ili tuženi) zatraženo je 20. januara 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju, koji su proslijeđeni apelantkinji na eventualno izjašnjenje. Apelantkinja nije dostavila izjašnjenje u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Apelantkinja i prvotuženi su bili u braku od 27. jula 1998. do 7. novembra 2017. godine. Drugotužena i M. M. (u daljnjem tekstu: prednik tuženih) roditelji su prvotuženog. Prednik tuženih je preminuo 2016. godine, a drugotužena je proglašena njegovim jedinim nasljednikom. Parnični postupak u kojem su donesene osporene odluke
6. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 100185 20 P 2 od 16. jula 2020. godine, stavom I izreke, odbijen je apelantkinjin primarni tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da nepokretnosti, bliže označene i opisane u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporne nepokretnosti), čine njenu posebnu imovinu, što su tuženi dužni priznati, te trpjeti da se apelantkinja upiše kao vlasnik i posjednik, odnosno suvlasnik i suposjednik, na način naveden u izreci. Stavom II izreke prvostepene presude djelimično je usvojen apelantkinjin eventualni tužbeni zahtjev, te je utvrđeno da su apelantkinja i prvotuženi tokom trajanja bračne zajednice stekli dio spornih nepokretnosti, s tim da apelantkinjin udio u njihovom sticanju iznosi 4/5, a udio prvotuženog 1/5. U preostalom dijelu, preko dosuđenog suvlasničkog i suposjedničkog dijela, eventualni tužbeni zahtjev je odbijen.
7. Osnovni sud je u obrazloženju naveo da apelantkinja tužbeni zahtjev zasniva na tvrdnji da je s prvotuženim postigla sporazum da dio novčanih sredstava koja je stekla u Njemačkoj investira u kupovinu spornih nepokretnosti u Bijeljini i da one pripadnu njoj u svojinu. Prema apelantkinjinoj tvrdnji, prvotuženi i prednik tuženih su njenim novčanim sredstvima kupili sporne nepokretnosti, ali su ih uknjižili na prednika tuženih, bez njene saglasnosti. Osnovni sud je dalje pobrojao dokaze koji su izvedeni u toku postupka, te naveo sadržaj iskaza apelantkinje, tuženih i svjedoka, kao i sadržaj nalaza vještaka geodetske struke i ostale materijalne dokumentacije. Kako je utvrđeno u postupku, apelantkinja i prvotuženi su nakon zasnivanja bračne zajednice živjeli i radili u Njemačkoj, te su, između ostalog, pomagali licu K. R. (čuvanje i njega). Dalje je utvrđeno da je K. R. tokom 2005. i 2007. godine apelantkinji poklonio novčana sredstva u iznosima navedenim u obrazloženju presude. Takođe je utvrđeno da je K. R. preminuo 2009. godine, da je izvršen testament na njegovoj zaostavštini i da je kao testamentarni nasljednik proglašena apelantkinja. Po tom osnovu ona je naslijedila novac, nepokretnosti i pokretne stvari, sve precizno navedeno u obrazloženju presude. Testament je realizovan 5. oktobra 2009. godine tako da su joj naslijeđena novčana sredstva postala dostupna nakon tog datuma.
8. Osnovni sud je dalje istakao da je vještak geodetske struke identifikovao i zemljišnoknjižnu evidenciju spornih nepokretnosti, te vrijeme i način njihovog sticanja. U vezi s tim je pojašnjeno da je sporne nepokretnosti kupio prednik tuženih, što je utvrđeno na osnovu ugovora o kupoprodaji, koji su izvedeni kao dokaz u postupku. U odnosu na iskaze saslušanih svjedoka, Osnovni sud je ukazao da ti svjedoci nisu imali neposredna saznanja koja bi se odnosila na obezbjeđenje sredstava za kupovinu spornih nepokretnosti. Osnovni sud je istakao da je „van razumne sumnje“ zaključeno da sporne nepokretnosti ne predstavljaju apelantkinjinu posebnu imovinu. Zatim je navedeno da sporne nepokretnosti kupljene do 5. oktobra 2009. godine predstavljaju imovinu stečenu u bračnoj zajednici prednika tuženih i drugotužene, te da na njima apelantkinja nema nikakva prava. U vezi s tim je ukazano da su prednik tuženih i drugotužena objektivno imali mogućnost da obezbijede sredstva za kupovinu tih nepokretnosti jer je njihovo domaćinstvo imovinski dobro stajalo, bavili su se poljoprivrednom djelatnošću, a prednik tuženih je niz godina radio u inostranstvu. Osnovni sud je istakao da sporne nepokretnosti kupljene nakon tog datuma, kada je apelantkinja imala mogućnost da raspolaže sredstvima po osnovu testamenta, predstavljaju imovinu koju je stekla u bračnoj zajednici s prvotuženim. Stoga je sud djelimično usvojio dio eventualnog tužbenog zahtjeva.
9. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 100185 20 Gž od 22. oktobra 2020. godine odbijene su žalbe apelantkinje i tuženih i potvrđena je prvostepena presuda. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da u cijelosti prihvata kao jasne i argumentovane razloge koje je prvostepeni sud dao u svojoj odluci.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 80 0 P 100185 20 Rev od 25. februara 2021. godine apelantkinjina revizija je odbijena. Revizija tuženih je usvojena, drugostepena presuda preinačena tako što je žalba tuženih usvojena i prvostepena presuda preinačena u usvajajućem dijelu eventualnog tužbenog zahtjeva te je u tom dijelu apelantkinjin tužbeni zahtjev odbijen. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da apelantkinja, u odnosu na tvrdnju da je prvotuženom dala „oko 2.000.000,00 KM“ za kupovinu spornih nepokretnosti, nije izvodila dokaze, dakle na te okolnosti nije priložila bankovne izvode, dokaze o uplatama i sl. Pri tome je ukazano da je apelantkinja u reviziji navela da tuženi nisu dokazali da je prednik tuženih kupovao sporne nepokretnosti „svojim novcem koji je zaradio u Švajcarskoj“. Vrhovni sud je pojasnio da je apelantkinja, shodno pravilu o teretu dokazivanja, imala obavezu da dokaže tvrdnju da su sporne nepokretnosti njena posebna imovina kupljena sredstvima stečenim nasljeđem, odnosno sredstvima stečenim u bračnoj zajednici, a ne sredstvima prednika tuženih. S obzirom na utvrđenu činjenicu da je prednik tuženih kupac spornih nepokretnosti, Vrhovni sud je istakao da je na apelantkinji bio teret da dokaže suprotno, što ona nije učinila. Stavljanje tuženim na teret da dokazuju da je njihov prednik kupac spornih nepokretnosti i da ih je kupio svojim sredstvima, prema ocjeni Vrhovnog suda, suprotno je pravilu o teretu dokazivanja i predstavlja pretjeran teret za tužene „jer oni to ne osporavaju“. Vrhovni sud je pojasnio da „nije logičan, ni obrazložen“ zaključak nižestepenih sudova da je prednik tuženih svojim sredstvima kupio sporne nepokretnosti do 5. oktobra 2009. godine, a da su nakon tog datuma sporne nepokretnosti kupljene sredstvima iz zajednički stečene imovine apelantkinje i prvotuženog. Pri tome, apelantkinja nije dokazala da prednik tuženih nije imao novčana sredstva za kupovinu nakon 5. oktobra 2009. godine. Činjenica da je apelantkinja dobila novčane poklone i po osnovu testamenta naslijedila novčana sredstva sama po sebi nije dovoljna da se zaključi da je prednik tuženih kupovao sporne nepokretnosti tim novcem, a ne svojim sredstvima. Vrhovni sud je istakao da je apelantkinja „van razumne sumnje“ morala dokazati da je ona ili prvotuženi u dogovoru s njom dala predniku tuženih novčana sredstva za kupovinu spornih nepokretnosti. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da revizioni navod da je svjedokinja D. D. potvrdila činjenicu da je apelantkinja davala novac prvotuženom za kupovinu nepokretnosti u „Bijeljini i okolini“ ne može dovesti do drugačije odluke. Naime, navedena svjedokinja se nije izjasnila kada i koliko je novca dato, za kupovinu tačno kojih nepokretnosti, te koje su nepokretnosti kupljene tim novcem. Vrhovni sud je posebno cijenio da se ta svjedokinja nije izjasnila da su tim novcem kupljene sporne nepokretnosti.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da je na njenu štetu proizvoljno primijenjeno procesno i materijalno pravo. Smatra da osporena presuda ne sadrži jasne razloge u pogledu odlučnih činjenica, niti konkretno obrazloženje. Takođe smatra da su razlozi koje je Vrhovni sud naveo u obrazloženju presude kontradiktorni i nerazumljivi, pri čemu iz te presude ne proizlazi zašto nisu prihvaćeni njeni revizioni prigovori. Problematizuje ocjenu dokaza, a posebno iskaze saslušanih svjedoka i postavlja pitanje koji bi dokazi bili dovoljni Vrhovnom sudu da prihvati njene navode u vezi sa sticanjem spornih nepokretnosti. Apelantkinja ističe da je zanemarena činjenica da je i prije proglašenja testamenta, pored plate koju je dobijala od K. R., dobila na poklon i značajna novčana sredstva i nepokretnost. Smatra proizvoljnim zaključak Vrhovnog suda da je prednik tuženih sporne nepokretnosti kupovao svojim sredstvima, a ne sredstvima koja je ona dobila kao poklon od K. R., te navodi da je bez konkretnog dokaza prihvaćena teza tuženih da je sporne nepokretnosti stekao prednik tuženih.
12. Apelantkinja takođe navodi da su razlozi iz osporene presude suprotni stavu izraženom u Presudi Vrhovnog suda broj 72 0 P 020304 18 Rev 2 u kojoj je navedeno sljedeće: „Sticanje u porodičnoj zajednici zajedničkim radom i sredstvima članova te zajednice ne odnosi se samo na sticanje građevinskog objekta zajedničkim građenjem, nego i na sticanje zemljišta, nezavisno od okolnosti što je kao vlasnik zemljišta uknjižen samo jedan od članova porodične zajednice.“ Navodi da Vrhovni sud u osporenoj odluci nije dao valjane razloge za odstupanje od takvog stava.
b) Odgovori na apelaciju
13. Vrhovni sud je naveo da osporena odluka sadrži jasne i pravno utemeljene razloge koji su zasnovani na pravilnoj primjeni prava, tako da je isključena proizvoljnost prilikom njenog donošenja. Vrhovni sud je ukazao da su apelantkinjini navodi bili dio i revizionih navoda koje je taj sud cijenio. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Okružni sud je naveo da se apelacioni navodi odnose isključivo na presudu Vrhovnog suda.
15. Osnovni sud je naveo da apelantkinji nisu povrijeđena prava na koja se pozvala u apelaciji.
16. Tuženi su naveli da je odluka Vrhovnog suda zasnovana na zakonu te da stoga apelacija nije osnovana.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13, 109/21 – odluka USRS i 27/24)
U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09 i 61/13) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. stav 1.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI.Dopustivost i meritum
18. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.
19. Apelantkinja smatra da joj je u parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
21. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
22. Ustavni sud zapaža da apelantkinja povredu prava na pravično suđenje vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza i utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni prava te u nedostatku obrazloženja presude Vrhovnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23 s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42 do 45 s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
23. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, već moraju da odgovore na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 23 s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
24. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmotrili apelantkinjin primarni i eventualni tužbeni zahtjev, pri čemu su nižestepeni sudovi, za razliku od Vrhovnog suda, imali drukčije zaključke u odnosu na djelimičnu osnovanost eventualnog tužbenog zahtjeva. U odnosu na apelantkinjine prigovore, Ustavni sud zapaža da je u konkretnoj parnici sproveden dokazni postupak na osnovu kojeg je utvrđeno relevantno činjenično stanje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da principi propisani relevantnim odredbama ZPP-a podrazumijevaju da parnična stranka treba da dokazuje istinitost svojih činjeničnih navoda. Dakle, apelantkinja je, u skladu s odredbama člana 7 stav 1 ZPP-a, bila dužna da iznese sve činjenice na kojima zasniva zahtjeve i da izvede dokaze kojima se te činjenice utvrđuju. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da je taj sud odluku donio primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 126 ZPP-a). Naime, apelantkinja je u skladu s odredbama člana 123 stav 1 ZPP-a bila dužna da dokaže činjenične tvrdnje na kojima je zasnivala tužbene zahtjeve, dakle na njoj je bio teret dokazivanja. Međutim, prema zaključku Vrhovnog suda, apelantkinja u ovom postupku nije dokazala da su sporne nepokretnosti kupljene njenim novčanim sredstvima. Pri tome, Ustavni sud ističe da se u parničnim postupcima ne primjenjuje standard dokazivanja „van razumne sumnje“, kako je to naveo Vrhovni sud, jer je to vrlo visok standard dokazivosti činjenica koji se primjenjuje u krivičinim postupcima. Međutim, to samo po sebi u konkretnom slučaju nije uticalo na pravičnost suđenja u cjelini. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud za svoj zaključak da apelantkinja nije dokazala sporne činjenice dao dovoljne i relevantne razloge, pri čemu je ukazao i na nedostatke u obrazloženjima odluka nižestepenih sudova (vidi tačku 10 ove odluke). Takođe, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud posebnu pažnju posvetio iskazu svjedoka D. D., na kojem apelantkinja insistira i u apelaciji, te da je detaljno pojasnio zbog čega taj dokaz ne može uticati na drugačije odlučenje. Imajući u vidu obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud ne zapaža ništa što bi moglo ukazati na opravdanost apelantkinjinih prigovora da joj je prekršeno pravo na obrazloženu odluku. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, suprotno apelantkinjinim navodima, u obrazloženju presude naveo jasne, razumljive i relevantne razloge, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti očigledno nerazumnim.
25. U odnosu na apelantkinjine navode i pozivanje na stav Vrhovnog suda u predmetu broj 72 0 P 020304 18 Rev 2, Ustavni sud zapaža da apelantkinja uz apelaciju nije dostavila navedenu odluku Vrhovnog suda. Međutim, Ustavni sud zapaža da je ranije razmotrio apelaciju izjavljenu protiv te odluke Vrhovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1043/19 od 9. septembra 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Uvidom u navedenu odluku, Ustavni sud zapaža da se ne radi o istim činjeničnim, niti pravnim pitanjima kao u apelantkinjinom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi istaknuti u tom pravcu neosnovani.
26. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na imovinu
27. Apelantkinja smatra da joj je u konkretnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da tvrdnje o kršenju tog prava apelantkinja, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. VII.Zaključak
28. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u obrazloženju osporene odluke Vrhovnog suda nema ničega što ukazuje na proizvoljnost u činjeničnim i pravnim utvrđenjima i kada je Vrhovni sud za svoje odlučenje dao dovoljne i relevantne razloge, zbog čega se ne može zaključiti da je prekršeno pravo na obrazloženu odluku.
29. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić