Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4445/22 („Avanti“ d.o.o. Bijeljina i drugi)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4445/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4445/22, rješavajući apelaciju koju su podnijeli „Avanti“ d.o.o. Bijeljina i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli „Avanti“ d.o.o. Bijeljina, Mitar Simić i Simka Simić protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 Pr 129992 22 Pžp od 19. augusta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Avanti“ d.o.o. Bijeljina, Mitar Simić iz Brčkog i Simka Simić iz Bijeljine (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant, trećeapelantica ili apelanti), koje zastupa Miloš Sikiraš, advokat iz Bijeljine, podnijeli su 25. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 Pr 129992 22 Pžp od 19. augusta 2022. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) od 8. marta 2022. godine prvoapelant kao okrivljeno pravno lice i drugoapelant kao odgovorno lice u okrivljenom pravnom licu, oglašeni su odgovornim zbog prekršaja iz člana 211. stav (1) u vezi sa članom 234. stav (1) tačka 25) i stav (3) Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH (u daljnjem tekstu: ZOBS), budući da su kritične prilike omogućili i naredili da njihovo motorno vozilo učestvuje u javnom saobraćaju nakon isteka potvrde o registraciji. Istim rješenjem, trećeapelantica je oglašena odgovornom zbog prekršaja iz člana 211. stav (1) u vezi sa članom 235. stav (1) tačka 30) ZOBS, budući da je kritične prilike upravljala motornim vozilom, a da kod sebe nije imala važeću potvrdu o registraciji. Prvoapelantu je izrečena uslovna osuda sa utvrđenom novčanom kaznom i vremenom provjeravanja, dok je drugoapelantu i trećeapelantici izrečena novčana kazna u iznosima određenim u izreci rješenja.
3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da su tokom postupka saslušani svjedoci, da je izvršen uvid u materijalnu dokumentaciju, između ostalog, evidencije sa sigurnosnih kamera, zahtjev za registraciju i potvrda o registraciji. U vezi s tim, sud je naveo da ocjenom provedenih dokaza utvrđeno da je sporno vozilo bilo registrovano do 14. maja 2021. godine. Zatim, utvrđeno je da su odgovorno pravno lice (prvoapelant) i odgovorno lice (drugoapelant) omogućili vozaču (trećeapelantici) da u saobraćaju na određenoj lokaciji sudjeluje njihovo motorno vozilo 15. maja 2021. godine tj. poslije isteka registracije. U vezi s tim, ukazao je da je navedena činjenica utvrđena na osnovu podataka sistema za prepoznavanje registarskih oznaka (ANPR). U konačnici, na osnovu evidencije ovlaštenog organa, utvrđeno je da je zahtjev za produženje registracije podnijet 17. maja 2021. godine. Naime, sud je ukazao da su apelanti u konkretnom slučaju prigovarali činjenici da je u potvrdi o registraciji upisan period od 14. maja 2021. godine do 14. maja 2022. godine, kao period od kada je vozilo registrovano. Međutim, istakao je da su svjedoci (službenici u Policijskoj upravi) objasnili da se produženje registracije vezuje sa polisom osiguranja čak i u situaciji kada se sa zahtjevom zakasni 15 dana. S obzirom na činjenicu da je zahtjev za produženje registracije podnesen 17. maja 2021. godine, Osnovni sud je zaključio da 15. maja 2021. godine vozilo nije bilo registrovano, te da vozač kod sebe tog dana nije imao važeću potvrdu o registraciji, odnosno da takva u tom momentu nije ni postojala.
4. Rješenjem Okružnog suda od 19. augusta 2022. godine odbijene su žalbe apelanata i prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju osporenog rješenja, Okružni sud je naveo da je utvrđeno činjenično stanje potpuno i pravilno, te da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom dokaza utvrdio da je učinjen prekršaj koji se apelantima stavlja na teret. Naime, istakao je da činjenica da je u potvrdi o registraciji upisan početak registracije od 14. maja 2021. godine ne potvrđuje da je sporno vozilo imalo važeću potvrdu o registraciji 15. maja 2021. godine kada je snimljeno ANPR kamerom, a s obzirom da je nesporno utvrđeno da je zahtjev za registraciju podnesen 17. maja 2021. godine. Prema tome, ukazao je da ni vozač motornog vozila objektivno nije bio u mogućnosti da 15. maja 2021. godine kod sebe ima važeću potvrdu o registraciji. U konačnici, sud je istakao da su neosnovani prigovori apelanata da se postojanje prekršaja moglo utvrditi samo neposrednim uvidom policijskog službenika. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da se takav prekršaj mogao utvrditi ANPR kamerom imajući u vidu formulaciju kaznene odredbe iz člana 235. stav (1) tačka 30) ZOBS (navedenom odredbom je propisano, između ostalog, da će se novčanom kaznom kazniti vozač koji kod sebe nema važeću potvrdu o registraciji za vozilo kojim upravlja ili je ne pokaže na zahtjev ovlaštenog lica za vozilo kojim upravlja).
5. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te ukazuju na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da je tokom postupka pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te da su proizvoljno primijenjeni relevantni propisi. Naročito ističu da su redovni sudovi pogrešno cijenili dokaze jer je u potvrdi o registraciji upisano da je vozilo registrovano od 14. maja 2021. godine. U vezi s tim, smatraju da je vozilo bilo registrovano u momentu kada je snimljeno ANPR kamerom 15. maja 2021. godine, te da stoga prekršaj nije učinjen. Pri tome, ukazuju da sudovi odgovornost zasnivaju na osnovu evidencija ovlaštenog organa, a ne na osnovu potvrde o registraciji koja je javna isprava. Apelanti ukazuju da sudovi nisu cijenili činjenicu da je navedena potvrda javna isprava, te da je povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku. Također, apelanti ukazuju da je sud pogrešno primijenio prekršajne odredbe ZOBS-a, kojom je propisano da vozač mora imati kod sebe važeću potvrdu o registraciji. U vezi s tim, apelanti smatraju da se navedena činjenica može utvrditi samo prilikom neposredne kontrole policijskog službenika, a ne snimkom ANPR kamere. Dalje, apelanti ukazuju da sudovi u ovoj situaciji postupaju na suprotan način u odnosu na sudsku praksu u istoj pravnoj stvari jer su drugi sudovi u Republici Srpskoj okrivljene oslobađali odgovornosti za navedeni prekršaj. Apelanti su u prilog tih tvrdnji kao dokaz dostavili jedno rješenje Okružnog suda u Banjaluci, te pet rješenja osnovnih sudova iz Republike Srpske. U konačnici, navode da su sudovi na ovaj način i diskriminisali apelante.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Prije svega, Ustavni sud zapaža da apelanti ukazuju da sudovi u ovoj situaciji postupaju na suprotan način u odnosu na sudsku praksu u istoj pravnoj stvari, odnosno da drugi sudovi u Republici Srpskoj okrivljene oslobađaju od odgovornosti za navedeni prekršaj. Apelanti su u prilog tih tvrdnji kao dokaz dostavili jedno rješenje Okružnog suda u Banjaluci, te pet rješenja osnovnih sudova iz Republike Srpske. Naime, Ustavni sud zapaža da apelanti ukazuju da je povrijeđeno načelo pravne sigurnosti. Prema stavu Evropskog suda, jedan od osnovnih vidova vladavine prava je načelo pravne sigurnosti (vidi Evropski sud, Xero Flor w Polsce sp. Z.o.o. protiv Poljske, presuda od 7. maja 2021. godine, predstavka broj 4907/18, tačka 282), koje, između ostalog, jamči dosljednost prilikom odlučivanja o pravnim zahtjevima i pridonosi povjerenju javnosti u sudove (vidi Evropski sud, Mirković i drugi protiv Srbije, presuda od 26. juna 2018. godine, predstavka broj 27471/15 i 12 drugih, tačka 141). Ustavni sud podsjeća da je i sam, slijedeći praksu Evropskog suda, u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1076/09 od 26. januara 2012. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) usvojio stav da načelo pravne sigurnosti predstavlja segment prava na pravično suđenje. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da je ovo načelo povrijeđeno u situaciji kada iz istog suda, koji je pri tome i sud posljednje instance, u slučajevima koji se zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu dolaze protivrječne odluke u kojima su izostala obrazloženja i razlozi iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud odstupio od ranije prakse, a pri tome ne postoji mehanizam koji bi osigurao konzistentnost u odlučivanju (tačka 37).
11. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju konačna odluka rješenje Okružnog suda. Međutim, prije svega, Ustavni sud zapaža da se apelanti pozivaju na različitu praksu ukazujući i na presude osnovnih sudova. S obzirom na to da se ne radi o konačnim odlukama Okružnog suda, već o odlukama prvostepenih sudova koji su niže instance, Ustavni sud ukazuje da ovi navodi apelanata ne pokreću pitanje pravne sigurnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1679/21 od 10. jula 2025. godine, tačka 27., dostupna na www.ustavnisud.ba). Dalje, Ustavni sud primjećuje da su apelanti dostavili i jednu odluku Okružnog suda. Ustavni sud ukazuje da eventualno postojanje dviju protivrječnih sudskih odluka u okviru suda istog nivoa u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja, ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje, ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (kontinuirana nesigurnost – vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1632/22 od 19. februara 2026. godine, tačka 8., dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije narušeno načelo pravne sigurnosti kao jedan od osnovnih vidova vladavine prava, koje je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.
12. Dalje, Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi cijenili dokaze, utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U odnosu na apelantove navode o pogrešnoj ocjeni dokaza i utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud podsjeća na načela Evropskog suda (vidi, Evropski sud, Sorokins i Sorokina protiv Latvije, presuda od 28. maja 2013. godine, broj predstavke 45476/04, stav 110). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak redovnih sudova, a naročito prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ta procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Također, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je Osnovni sud detaljno analizirao sve provedene dokaze, pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da je jasno obrazložio na kojim dokazima je zasnovao odluku o prekršajnoj odgovornosti apelanata. Naime, prvostepeni sud je detaljno obrazložio zbog čega je poklonio vjeru svjedocima (službenici u Policijskoj upravi), te razloge slobodne ocjene provedenih materijalnih dokaza. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka utvrđeno da je sporno vozilo bilo registrovano do 14. maja 2021. godine, da su prvoapelant i drugoapelant omogućili trećeapelantici da u saobraćaju na određenoj lokaciji upravlja njihovim motornim vozilom 15. maja 2021. godine tj. poslije isteka registracije, te u konačnici da je zahtjev za produženje registracije podnesen 17. maja 2021. godine. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je navedeni prekršaj evidentiran posredstvom sistema za prepoznavanje registarskih oznaka (ANPR). Ustavni sud zapaža da su identični navodi apelanata bili predmet dodatne analize Okružnog suda koji je ukazao da podaci upisani u potvrdi o registraciji ne potvrđuje da je sporno vozilo bilo registrovano u trenutku kada je snimljeno ANPR kamerom. Imajuću u vidu navedeno, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja osporenih odluka redovnih sudova slijedi da su ti sudovi obrazložili da su se u navedenim radnjama apelanata ostvarila sva obilježja prekršaja za koje su kažnjeni, dok Ustavni sud u navedenom postupanju redovnih sudova ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi, odlučujući o identičnim prigovorima apelanata u odnosu na činjenicu obaveznosti neposrednog nadzora policijskih službenika, detaljno obrazložili zašto se takav prekršaj može utvrditi i posredstvom ANPR kamere. Imajući u vidu navedeno, te sadržaj kaznene odredbe člana 235. stav (1) tačka 30) ZOBS-a, Ustavni sud ni u ovom dijelu nije uočio bilo kakvu proizvoljnost. Također, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
14. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
15. Apelanti su se pozvali i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud podsjeća da ukazivanje apelanata na različitu sudsku praksu (vidi, apelacione navode) ne može u konkretnim slučajevima biti dokaz da su oni diskriminisani u postupku (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2268/20 od 16. decembra 2021. godine, tačka 48., dostupna na www.ustavnisud.ba). Dalje, Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine) nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelanti nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerojatnim da su u postupku diskriminisani po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.
16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman