Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4548/22 (BOLERO d.o.o. Doboj)
Odluka donesena 20. 10. 2026.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4548/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-4548/22, rješavajući apelaciju koju je podnio BOLERO d.o.o. Doboj, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio
BOLERO d.o.o. Doboj protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 60 0 Ps 030406 22 Pž od 15. rujna 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. BOLERO d.o.o. Doboj (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Odvjetničko društvo Hrnjić i partneri d.o.o. iz Žepča, podnio je 1. prosinca 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 60 0 Ps 030406 22 Pž od 15. rujna 2022. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 60 0 Ps 030406 21 Ps od 20. siječnja 2022. godine.
2. U postupku koji je okončan osporenom presudom Višeg privredni suda obvezan je apelant da tužitelju (Gospodarska komora Republike Srpske, Područna komora Doboj), na ime duga za članarinu, isplati novčani iznos koji je naveden u izreci prvostupanjske presude.
3. U obrazloženju osporene presude, Viši privredni sud je naveo da je u postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno da je tužitelj dostavio apelantu opomene za plaćanje članarine i opomenu pred tužbu. Također, utvrđeno je da je tužitelj u navedenim pismenima, između ostalog, naveo da je obveza plaćanja članarine predviđena zakonom. Tužitelj je dostavio apelantu Odluku o načinu obračuna, visini godišnje članarine, rokovima i načinu uplate za svaku godinu i financijske kartice obveza članarine iz ranijih godina. U svezi s tim, Viši privredni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je apelant bio upoznat s obračunima za plaćanje članarine. Viši privredni sud je naveo da navedeni obračuni predstavljaju obavijest o visini obveze, a ne osnov plaćanja, budući da se radi o zakonskoj obvezi, koja pravnim subjektima mora biti poznata. Sud je, također, ukazao da je tužitelj, u konkretnom slučaju, davatelj usluga koji ima javna ovlaštenja da svojim članovima, pa i apelantu, pruža usluge od općeg interesa koje su propisane člankom 11. Zakona o gospodarskoj komori. Navedene usluge se odnose, između ostalog, na zastupanje interesa članova Gospodarske komore pred tijelima vlasti, unaprjeđivanje poduzetništva itd. Osim toga, sud je ukazao na odredbe članka 3. st. 1) i 3). Zakona o gospodarskoj komori kojima je propisano da gospodarski subjekti koji obavljaju registriranu djelatnost u Republici Srpskoj, upisom osnivanja u sudski registar nadležnog suda, stječu svojstvo člana Gospodarske komore. Imajući u vidu da navedene odredbe Zakona o gospodarskoj komori imaju imperativni karakter, sud je ukazao da su neutemeljeni apelantovi navodi o dobrovoljnosti udruživanja i nametanja obveze plaćanja članarine. Također, sud je istaknuo da apelant tijekom postupka nije osporio činjenicu da je u periodu za koji tužitelj traži plaćanje članarine bio upisan u registar poslovnih subjekata nadležnog suda, čime je stekao status člana Gospodarske komore. Slijedom toga, sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je obvezao apelanta da tužitelju plati navedeni dug.
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tijekom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da nije mogao biti član Gospodarske komore jer je osnovan prije donošenja Zakona o gospodarskoj komori, te zbog toga apelant smatra da mu se nije mogla nametnuti obveza plaćanja članarine. Osim toga, apelant se pozvao na povredu prava na slobodu okupljanja i udruživanja iz članka 11. Europske konvencije i prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, Odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Viši privredni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, u obrazloženju osporene odluke, dao jasne razloge o neutemeljenosti tih navoda, čime je odgovorio na sve navode koji su bili ključni za donošenje odluke. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
9. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
10. Također, apelant se pozvao i na kršenje slobode udruživanja. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je navedeno pravo došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da ga Ustavni sud posebno ispita prema standardima iz članka 11. Europske konvencije, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na učinkovit pravni lijek iz članka
13. Europske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije eksplicitno naveo u svezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje tog prava, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u svezu s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neutemeljeni, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i apelantovi navodi o povredi prava na učinkovit pravni lijek u svezi s navedenim pravom očigledno (prima facie) neutemeljeni (vidi Europski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. svibnja 2008. godine, toč. 81. i 82, predstavka broj 22893/05, Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. ožujka 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-
2511/09 od 6. prosinca 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
13. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman