Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4573/22 (Kazneno popravni zavod poluotvorenog tipa Orašje)

Odluka donesena 20. 10. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Javna vlast
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4573/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-4573/22, rješavajući apelaciju Kazneno popravnog zavoda poluotvorenog tipa Orašje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kazneno popravnog zavoda poluotvorenog tipa Orašje podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 053786 22 Rsž od 20. septembra 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Kazneno popravni zavod poluotvorenog tipa Orašje (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dino Dabić advokat iz Orašja, podnio je 1. decembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 Rs 053786 22 Rsž od 20. septembra 2022. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 Rs 053786 21 Rs od 30. juna 2022. godine, obavezan je apelant da P. K. (u daljnjem tekstu: tužilac), na ime razlike između isplaćene i pripadajuće plate, isplati precizirane iznose, dok je preko dosuđenog iznosa odbijen tužiočev tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude, Općinski je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je tužilac, kao apelantov zaposlenik, raspoređen na radno mjesto vođa operativnog tima zatvorske policije-straže. Takođe, utvrđeno je da je tužilac obavljao poslove navedenog radnog mjesta u utuženom periodu. Zatim, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, utvrđen je broj prekovremenih sati koje je tužilac radio, a koje apelant nije obračunao prilikom isplate plate. Općinski sud je naveo da je odredbom člana 75. Zakona o radu propisano da se plata utvrđuje kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu i da se plata za obavljeni rad i vrijeme provedeno na radu sastoji od osnovne plate i uvećane plate. Zatim je naveo da je odredbom člana 76. navedenog zakona propisano da radnik ima pravo na uvećanje plate, između ostalog, za prekovremeni rad. Takođe, je istaknuto da je odredbom člana 26. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti propisano da se osnovna plata uvećava, pored ostalog, za prekovremeni rad-najmanje 25%. Ukazano je da je odredbama Pravilnika o platama i naknadama državnih službenika i namještenika i službenika zatvorske policije propisano da osnovna plata zatvorske policije-straže uvećava za prekovremeni rad, u periodu od 22,00 i 7,00 h, u iznosu od 40%, dok za prekovremeni rad u periodu 7,00 i 22,00 h, uvećanje iznosi 30%. U vezi s tim, Općinski sud je zaključio da tužitelju pripada razlika između iznosa isplaćene plate i pripadajuće plate, u iznosu koji je sud utvrdio da osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 25 0 Rs 053786 22 Rsž od 20. septembra 2022. godine djelimično je usvojena apelantova žalba, prvostepena presuda preinačena tako što je utvrđeno da ne postoji apelantovo potraživanje prema tužiocu koje se odnosi na isplaćene iznose, na ime plate, toplog obroka i putnih troškova za dane kada nije radio. U preostalom dijelu apelantova žalba je odbijena je kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da tužiocu pripada razlika plate između isplaćene i pripadajuće plate za utuženi period. Naime, Kantonalni sud je ukazao da se navedena razlika odnosi na efektivno obavljeni prekovremeni rad koji je apelant shodno odredbi člana 79. Zakona o radu dužan da plati tužiocu. Pri tome, kako je Kantonalni sud obrazložio, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke kao objektivan i sačinjen u skladu sa pravilima struke. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je vještak nalaz i mišljenje sačinio na osnovu relevantne i validne dokumentacije, te da je dao detaljno obrazloženje svog mišljenja na glavnoj raspravi. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je dozvolio tužiocu da na glavnoj raspravi preinači tužbu u smislu člana 57. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekst: ZPP). Naime, Kantonalni sud je ukazao da je tužilac konačno opredijelio tužbeni zahtjev u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka. Pri tome, ocijenio je da tužilac prije provedenog vještačenja nije mogao konačno opredijeliti svoj tužbeni zahtjev, te kako je tužba preinačena u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka apelant je bez odlaganja rasprave mogao da raspravlja o njoj, što je i učinio. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je apelant paušalno istakao prigovor prebijanja, te da nije dokazao postojanje njegovog potraživanja prema tužiocu. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije dokazao osnovanost prigovora radi prebijanja, ali da je propustio da u izreci presude odluči o postojanju potraživanja. S obzirom na to, Kantonalni sud je odlučio da apelantovo potraživanje prema tužiocu ne postoji shodno odredbi člana 191. stav (3) ZPP.

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, apelant posebno ističe da su sudovi proizvoljno cijenio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, te da prvostepeni sud nije mogao da dozvoli preinačenje tužbe na glavnoj raspravi. Pri tome ističe da Kantonalni sud nije bio ovlašten da odluči o prigovoru radi prebijanja, te da mu prvostepeni sud nije dostavio tužiočev odgovor na žalbu zbog čega mu je uskraćeno pravo da se izjasni na taj odgovor.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud primjećuje da je apelant po svojoj strukturi u poziciji kao nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15. i AP 3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenljivi standardi su isti.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud odlučujući o identičnim apelantovim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge o neosnovanosti tih navoda, čime je odgovorio na sva pitanja koja su bila ključna za donošenje odluke. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz stanja apelacionog spisa proizlazi da je apelantov punomoćnik 22. avgusta 2022. godine primio dopis suda u prilogu kojeg mu je dostavljen tužiočev odgovor na žalbu, radi izjašnjenja. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su potpuno neosnovani apelantovi navodi da mu je prvostepeni sud uskratio pravo da se izjasni na tužiočev odgovor na njegovu žalbu. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću pitanje prava na pravično suđenje, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4573/22 (Kazneno popravni zavod… | Sudska praksa | Aktio