Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4506/21 (G. T.)
Odluka donesena 27. 11. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
- Pravično suđenje - razuman rok
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4506/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine, u predmetu broj AP-4506/21 , rješavajući apelaciju Gordane Todorović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gordane Todorović podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 Mal 062351 20 Gži od 22. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gordane Todorović podnesena zbog dužine trajanja postupka okončanog presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 Mal 062351 20 Gži od 22. oktobra 2021. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Gordana Todorović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gradiške, koju zastupa Desimir Jošić advokat iz Gradiške, podnijela je 28. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 Mal 062351 20 Gži od 22. oktobra 2021. godine.
2. Tužilac IEE d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužilac) je, kao tražilac izvršenja, 3. januara 2017. godine podnio Osnovnom sudu prijedlog za izvršenje protiv apelantice, radi naplate duga za isporučenu toplotnu energiju, popisom, procjenom i prodajom apelantičinih pokretnih stvari. Prijedlog je podnesen na osnovu računa koje je tražilac izvršenja dostavio apelantici, kao vjerodostojnih isprava.
3. Rješenjem o izvršenju od 6. juna 2017. godine Osnovni sud je dozvolio predloženo izvršenje.
4. Apelantica je 11. oktobra 2017. godine izjavila prigovor protiv rješenja o izvršenju, te je sud zaključkom od 13. oktobra 2017. godine odredio da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom i da će se postupak nastaviti kao parnični postupak.
5. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 Mal 062351 18 Mal od 18. oktobra 2019. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužilac tražio da sud obaveže apelanticu da mu isplati dug za isporučenu toplotnu energiju. U obrazloženju Osnovni sud je utvrdio da je tužilac isporučivao apelantici toplotnu energiju, ali da sa njom nikada nije zaključio ugovor o korištenju te komunalne usluge. Dalje je utvrdio da je prema tužiočevim knjigovodstvenim evidencijama apelantica imala neizmireno dugovanje za isporučenu toplotnu energiju za period od 1. januara do 12. decembra 2016. godine. Sud je takođe utvrdio da je apelantica 2014. godine, u više navrata, prigovarala kvalitetu grijanja, te da joj je tužilac dostavio ponudu od 13. juna 2014. godine za zamjenu ventila u njenom stanu koji su bili nefunkcionalni. Takođe joj je umanjio račune za grijanje za 30% u periodu od 1. januara do 31. jula 2014. godine. Apelantica je dopisom od 29. jula 2014. godine obavijestila tužioca da ne prihvata ponudu i da zahtijeva da bude isključena sa njegove toplovodne mreže. Sud je naveo da je tužilac u radnim izvještajima od 21. i 23. avgusta 2018. godine konstatovao da apelantica ne dozvoljava isključenje i da je potrebna asistencija komunalne policije. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da je, shodno odredbi člana 13. Zakona o komunalnim djelatnostima, tužilac a ne apelantica bio u obavezi da zamjeni nefunkcionalne ventile. Osim toga, sud je istakao da je tužilac mogao isključiti apelanticu sa toplovodne mreže jer sa njim nije zaključila ugovor o korištenju te komunalne usluge, što je bila dužna shodno odredbi člana 19. stav 2. tačka g) Zakona o komunalnim djelatnostima. Stoga je Osnovni sud zaključio da tužilac nema pravo na naplatu spornog potraživanja jer je apelantici mogao pružati uslugu grijanja samo na osnovu zaključenog ugovora, shodno odredbi člana 16. stav 1. Zakona o komunalnim djelatnostima.
6. Presudom Okružnog suda broj 72 0 Mal 062351 20 Gži od 22. oktobra 2021. godine uvažena je tužiočeva žalba i prvostepena presuda je preinačena na način da je tužbeni zahtjev usvojen. U obrazloženju, Okružni sud je naveo da je tužilac dokazao da je apelantica bila priključena na njegovu toplovodnu mrežu, te da je prvostepeni sud zanemario da apelantica nije prigovarala na račune čiju naplatu tužilac traži, već na račune iz 2014. godine. Takođe je ukazao da je odredbom člana 16. stav 2. Zakona o komunalnim djelatnostima propisana obaveza korisnika da plaća utvrđenu cijenu za pruženu komunalnu uslugu na osnovu računa koje ispostavlja davalac komunalne usluge. Sud je dalje ocijenio pogrešnim zaključak prvostepenog suda da parnične stranke nisu bile u obligacionom odnosu. U vezi sa tim je istakao da je utvrđeno da je tužilac isporučivao apelantici toplotnu energiju i račune, a da je ona 2014. godine prigovarala kvalitetu te usluge. Osim toga, sud je naglasio da okolnost da nije zaključila ugovor sa tužiocem, apelanticu ne oslobađa obaveze plaćanja duga. Naime, apelantica nije ispunila uslove za isključenje i onemogućila je tužioca da je isključi sa toplovodne mreže. S obzirom na navedeno Okružni sud je zaključio da su parnične stranke bile u obligacionom odnosu i da je apelantica dužna isplatiti tužiocu dug za toplotnu energiju koju joj je isporučio, na osnovu odredaba čl. 16. stav 2. Zakona o komunalnim djelatnostima i 17, 124. i 262. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
7. Apelantica smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i opšta zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12. uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelantica je interpretirala sadržaj žalbe protiv prvostepene presude i istakla da je Okružni sud proizvoljno primijenio pravo. Također navodi da je sve vrijeme „prisiljavana da prima isporučenu toplotnu energiju“ iako je tužilac sa njom trebao prekinuti bilo kakav odnos s obzirom na to da nisu zaključili ugovor u pisanoj formi. Apelantica navodi da je takva forma ugovora obavezna, shodno odredbama čl. 46. i 47. Zakona o zaštiti potrošača i Opštih uslova za isporuku toplotne energije koje je donijela Skupština opštine Gradiška. Dalje navodi da je proizvoljan stav redovnih sudova da za odluku u konkretnoj pravnoj stvari nije od značaja što je podnijela zahtjev za isključenje sa sistema grijanja zbog toga što joj je tužilac i dalje isporučivao toplotnu energiju. Apelantica navodi i da je Okružni sud u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji donio potpuno drugačije presude u predmetima br. 72 0 Mal 051525 19 Gži od 22. jula 2020. godine i 72 0 Mal 051650 18 Gži od 16. novembra 2020. godine. Apelantica se takođe pozvala na odluke Ustavnog suda br. AP-1623/13 i AP-4771/13. Konačno apelantica traži da joj Ustavni sud dosudi naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, i to u iznosu od 3.500,00 KM.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka g) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu. (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) Pravo na pravično suđenje
U odnosu na osporenu odluku
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji je Okružni sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne i dovoljne razloge za zaključak da je apelantica, shodno relevantnim odredbama Zakona o komunalnim djelatnostima i ZOO, dužna izmiriti tužiocu dugovanje za toplotnu energiju koju joj je isporučio. Ovakva utvrđenja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti “očigledno nerazumnim“. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je već rješavao o istom činjeničnom i pravnom pitanju između istih parničnih stranaka, ali za drugi period (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-251/21 od 2. novembra 2022. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U tom predmetu Ustavni sud je razmatrao apelantičine navode o potrebi pismene forme ugovora, primjeni Zakona o zaštiti potrošača, kao i njeno pozivanje na odluke Ustavnog suda br. AP-1623/13 i AP-4771/13 i presude Okružnog suda u sličnim predmetima, koje ponavlja i u ovoj apelaciji. Ustavni sud je u toj odluci zaključio da u stavu Okružnog suda, koji je istovrsan onom iz osporene odluke, nema nikakve proizvoljnosti (idem, tač. 25-27). Pored toga, Ustavni sud je ukazao da se ne radi ni o situaciji iz odluke Ustavnog suda broj AP-1820/15 od 20. decembra 2017. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), jer se ne radi o odbijanju komunalnog preduzeća da apelanticu isključi iz sistema grijanja, već o tome da apelantica nije željela da ispuni uslove koji su propisani za isključenje sa tužiočeve toplovodne mreže. Dakle, razlozi iz navedene odluke Ustavnog suda u cijelosti se odnose i na konkretan predmet pa Ustavni sud smatra nepotrebnim da ih ponovo opširno elaborira.
12. Također, osim navoda u vezi sa suđenjem u razumnom roku, apelantica ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. Stoga Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, osim navoda o pravu na suđenje u razumnom roku koje će posebno ispitati. U odnosu na dužinu trajanja postupka
13. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispunio formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
14. Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena nakon 1. januara 2021. godine, odnosno nakon stupanja na snagu Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 99/20), koji propisuje pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj. Ustavni sud podsjeća da Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj predstavlja efektivan pravni lijek koji apelanti, u skladu sa principom supsidijarnosti, trebaju iskoristiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2406/22 od 19. i 20. januara 2023. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).
15. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena godinu dana nakon stupanja na snagu navedenog zakon. Međutim, apelantica nije, shodno odredbama člana 6. i 21. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, prije podnošenja apelacije podnijela redovnim sudovima pred kojima se postupak vodio zahtjev za ubrzanje postupka sa ciljem zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odnosno tužbu za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku i zadovoljenje. Dakle, apelantica je propustila da iscrpi efikasne pravne lijekove propisane navedenim zakonom, pa se podnesena apelacija ne može razmatrati.b)Ostali navodi
16. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
17. Apelantica se pozvala i na povredu opšte zabrane diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12. uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelantica nije dostavila dokaze koji bi mogli učiniti vjerovatnim da je diskriminisana, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu.
18. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman