Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2261/21 (I. H.)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Kamata
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Ugovor o kupoprodaji
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2261/21
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2261/21, rješavajući apelaciju Ifeta Hukanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ifeta Hukanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 22 0 P 028946 19 Rev od 4. marta 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ifet Hukanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa Fahrudin Muhić, advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 25. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 22 0 P 028946 19 Rev od 4. marta 2021. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tužioca Općine Sanski Most (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 27. septembra 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 4. oktobra 2022. godine, Kantonalni sud 3. oktobra 2022. godine, Općinski sud 10. oktobra 2022. godine, a tužilac kojeg zastupa Općinsko pravobranilaštvo Općine Sanski Most (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) je odgovor na apelaciju dostavilo 17. oktobra 2022. godine.
4. Odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 17. aprila 2023. godine radi eventualnog izjašnjenja. Apelant nije dostavio izjašnjenje. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Tužilac je 17. juna 2014. godine podnio tužbu protiv apelanta radi isplate zakupnine, dok je apelant protiv tužioca 5. septembra 2018. godine podnio protivtužbu radi vraćanja iznosa koji mu je isplatio na ime kupoprodajnog ugovora koji je oglašen ništavnim zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.
7. Općinski sud je Presudom broj 22 0 P 028946 15 P od 22. februara 2019. godine obavezao apelanta da tužiocu na ime duga za neplaćenu zakupninu za poslovni prostor površine 31 m² (u daljnjem tekstu: zakupljeni prostor) isplati iznos preciziran izrekom presude, sa zakonskom zateznom kamatom. Tužilac je odbijen s preostalim dijelom zahtjeva za isplatu duga po osnovu neisplaćene zakupnine (st. 1. i 2. izreke presude). Sud je u vezi s apelantovim protivtužbenim zahtjevom naložio tužiocu da apelantu isplati označeni iznos na ime izvršenog ulaganja sa zakonskom kamatom od 5. septembra 2018. godine te da mu na ime povrata kupoprodajne cijene isplati iznos od 42.132,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 2. septembra 1998. godine (st. 3. i 4. izreke presude). Dalje, apelant je odbijen s protivtužbenim zahtjevom kojim je tražio da mu tužilac naknadi materijalnu štetu u preciziranom iznosu kao i s dijelom protivtužbenog zahtjeva za isplatu na ime izvršenog ulaganja preko dosuđenog iznosa (stav 5. izreke presude). Stavom 6. izreke presude apelant je odbijen s protivtužbenim zahtjevom da mu tužilac isplati zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnog duga po osnovu izvršenih ulaganja u adaptaciju i uređenje spornog poslovnog prostora za period od 22. septembra 2014. godine do 4. septembra 2018. godine.
8. U obrazloženju presude Općinski sud je prvo u vezi s tužbenim zahtjevom naveo da među parničnim strankama nije sporno da su tužilac kao zakupodavac i apelant kao zakupoprimac 30. maja 2009. godine zaključili ugovor o zakupu poslovnog prostora, u koji je apelant vršio ulaganja radi obavljanja ugostiteljske djelatnosti. Međutim, u drugom parničnom postupku je utvrđeno da je DD „Varteks“ Varaždin vlasnik tog zakupljenog prostora, te da ga je apelant 2015. godine vratio vlasniku. Vrijednost ulaganja također je utvrđena nalazom vještaka građevinske struke. Općinski sud je utvrdio da apelant nije uredno izmirivao obaveze po osnovu mjesečne zakupnine, na osnovu čega je djelimično udovoljio tužiočevom tužbenom zahtjevu i obavezao apelanta da mu isplati precizirani novčani iznos.
9. Općinski sud je dalje utvrdio, što također nije bilo sporno ni među strankama, da su tužilac u svojstvu prodavca i apelant kao kupac 20. februara 1997. godine zaključili ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora površine 84 m² (u daljnjem tekstu: kupoprodajni ugovor). Taj prostor je „u vrijeme učinjene kupoprodaje bio imovina DD „Varteks“ iz Vraždina“ (u daljnjem tekstu: „Varteks“). Apelant je tužiocu isplatio kupoprodajnu cijenu u iznosu od 42.132,00 KM te se na osnovu ugovora uknjižio kao vlasnik tog prostora (u daljnjem tekstu: kupljeni prostor). Također je utvrđeno da je apelant nakon toga vršio ulaganja u uređenje i adaptaciju kupljenog prostora. Visina ulaganja je utvrđena nalazom vještaka građevinske struke i odnosila se na ulaganje u kupljeni prostor te na ulaganje u izgradnju privremenih objekata – kotlovnice i magacina. Sud je zatim utvrdio da je presudom Općinskog suda od 4. jula 2014. godine, koja je postala pravomoćna 22. septembra 2014. godine, donesenoj po tužbi „Varteksa“ protiv tužioca i apelanta, utvrđeno da je kupoprodajni ugovor ništavan jer je vlasnik kupljenog poslovnog prostora ustvari „Varteks“. Navedenom presudom naloženo je brisanje upisa apelanta kao vlasnika kupljenog prostora te je apelant obavezan da ga preda u posjed stvarnom vlasniku. Utvrđeno je da je u toj presudi obrazloženo da je tužiocu u vrijeme zaključivanja kupoprodajnog ugovora 1997. godine bila poznata činjenica da je kupljeni prostor „ustvari imovina „Varteksa“. Naime, kako je navedeno, rješenjem Komisije za izlaganje podataka o nekretninama i prava na nekretninama (u daljnjem tekstu: Komisija) od 2. marta 1991. godine je „utvrđeno pravo raspolaganja na zemljištu na kojem je izgrađen objekat, a na kojem objektu pravo raspolaganja ima 'Varteks'“. Također je navedeno da je na taj način tužilac povrijedio „odredbe Zakona o zabrani raspolaganja imovinom, prijenosu sredstava i statusnih promjena pravnih lica na teritoriji RBiH iz drugih država [u daljnjem tekstu: republički Zakon o zabrani raspolaganja], koji izričito propisuje zabranu prometa i raspolaganja imovinom stranih lica na teritoriji BiH. Sud je tokom postupka u navedenom predmetu utvrdio da je ugovor o kupoprodaji zaključen između [tužioca i apelanta] ništavan i u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima“ (u daljnjem tekstu: ZOO).
10. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je utvrdio da je tužilac kao ugovarač kriv za zaključivanje ništavnog ugovora jer je znao da apelantu prodaje nekretninu koja je imovina stranog lica, te da postoji zabrana raspolaganja takvom imovinom. Također, po utvrđenju tog suda apelant „nije znao niti je morao znati za postojanje uzroka ništavnosti“. Istaknuto je da takav zaključak proizlazi i iz mišljenja Općinskog pravobranilaštva od 26. februara 1997. godine „da je dozvoljen promet nepokretnosti“, tj. kupljenog prostora. Dalje je utvrđeno da je apelant 2014. godine kupljeni prostor vratio vlasniku. S obzirom na to da je apelant ostao bez dijela svoje imovine zbog ništavnosti kupoprodajnog ugovora i da je vršio ulaganja u navedeni prostor, Općinski sud je naložio tužiocu da apelantu isplati označeni iznos shodno nalazu vještaka.
11. Apelantov zahtjev za isplatu ulaganja u poslovne prostore preko dosuđenog iznosa je odbijen. Općinski sud je istakao da je tužilac kriv za zaključenje ništavnog ugovora te je odgovoran za štetu koju je apelant pretrpio zaključivanjem ništavnog ugovora u smislu čl. 103. i 108. ZOO-a jer je znao da je predmetni prostor u vlasništvu trećeg lica, zbog čega je apelant ostao bez dijela svoje imovine. Imajući u vidu takav zaključak, Općinski sud je na osnovu člana 104. stav 1. ZOO-a naložio tužiocu da apelantu vrati iznos kupoprodajne cijene koji je primio po osnovu tog ugovora. Sud je također odredio da apelantu pripada zakonska zatezna kamata počevši od 2. septembra 1998. godine. Naime, pozivajući se na član 104. stav 1. ZOO-a, sud je ukazao da restitucija znači uspostavljanje onog stanja koje je bilo prije zaključenja ništavnog ugovora. Stoga je Općinski sud obavezao tužioca da, u smislu člana 214. ZOO-a, osim vraćanja kupoprodajne cijene apelantu isplati zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. od 2. septembra 1998. godine. Sud je zatim detaljno obrazložio zašto je odbio preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva.
12. Kantonalni sud je Presudom broj 22 0 P 028946 19 Gž od 22. jula 2019. godine žalbu tužioca djelimično uvažio i prvostepenu presudu u stavu 3. izreke prvostepene presude preinačio tako što je obavezao tužioca da apelantu, po osnovu ulaganja u predmetni poslovni prostor, isplati niži iznos od onog koji je dosuđen presudom prvostepenog suda, dok je odbijen protivtužbeni zahtjev apelanta za isplatu iznosa po osnovu ulaganja u kotlovnicu i magazin i zateznu kamatu na taj iznos. U preostalom dijelu tužiočeva i apelantova žalba su odbijene kao neosnovane i presuda prvostepenog suda je u preostalom dijelu potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ocijenio pravilnim stav prvostepenog suda da je tužilac kriv za zaključivanje ništavnog kupoprodajnog ugovora, te da je stoga dužan apelantu vratiti kupoprodajnu cijenu sa zakonskom zateznom kamatom počevši od njene uplate 2. septembra 1998. godine do isplate, u smislu člana 214. stav 4. ZOO-a.
13. Vrhovni sud je Presudom broj 22 0 P 028946 19 Rev od 4. marta 2021. godine reviziju tužioca djelimično usvojio i nižestepene presude preinačio u dijelu odluke o početku toka zakonske zatezne kamate na iznos kupoprodajne cijene, tako da ona teče od 5. septembra 2018. godine do isplate, dok su u preostalom dijelu tužiočeva i apelantova revizija odbijene.
14. Vrhovni sud je naveo da smatra da se presude nižestepenih sudova zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog prava u dijelu odluke o visini zatezne zakonske kamate na dosuđeni iznos kupoprodajne cijene koji je tužilac obavezan vratiti apelantu zbog nepostojanja valjanog ugovora o kupoprodaji. Naime, Vrhovni sud je naveo da smatra neosnovanim i neprihvatljivim zaključak nižestepenih sudova da je apelant prilikom zaključivanja kupoprodajnog ugovora bio savjestan. U vezi s tim je obrazložio da smatra da je apelant „mogao i morao znati da se radi o nekretnini čiji promet je općini zabranjen. [Apelant] je mogao i bio dužan kao savjesna strana izvršiti uvid u zemljišne knjige, gdje je nesporno bilo upisano da je riječ o zemljištu kao društvenom vlasništvu, te da je nosilac prava raspolaganja na poslovnom prostoru koji je kupio preduzeće 'Varteks' […], zbog čega se takva nekretnina nije mogla prodavati“. Osim toga, Vrhovni sud smatra da se apelant „ne može pozivati na mišljenje Općinskog pravobranilaštva […] od 26. februara 1997. godine […]. Navedeno mišljenje je dato nakon što je predmetni kupoprodajni ugovor bio zaključen“. Vrhovni sud je također ukazao da se apelant ne može pravdati time da nije bio upoznat sa sadržajem rješenja Komisije od 2. marta 1991. godine „kojim je utvrđeno i […] upisano raspolaganje u korist [tužene], trajno korištenje zemljišta i pravo raspolaganja na objektima u korist 'Varteksa'“. Osim toga, kako je obrazloženo, apelant se ne može pravdati nepoznavanjem propisa, tj. republičkim Zakonom o zabrani raspolaganja, kojima je bilo zabranjeno raspolaganje predmetnom nekretninom. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je dalje obrazložio da među parničnim strankama ne postoji valjan kupoprodajni ugovor i ukazao da su sudovi „vezani učincima pravomoćne presude u drugoj parnici“, te da su stoga stranke „dužne da vrate ono što su primile, konkretno tužilac, jer bi se u protivnom neosnovano obogatio na račun [apelanta]“. Naime, pravni osnov tužiočeve obaveze je „vanugovorna obaveza po stjecanju bez osnova iz člana 210. stav 4. ZOO-a“. Ukazano je da je osim vraćanja kupoprodajne cijene tužilac dužan „platiti i zatezne kamate na primljena sredstva, shodno odredbi člana 214. ZOO-a, koja propisuje plaćanje zatezne kamate u slučaju stjecanja bez osnova, s tim da početak isplate kamate zavisi od savjesnosti stjecaoca“. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da su „obje ugovorne strane, imajući u vidu činjenice koje su im bile ili mogle biti poznate u vrijeme zaključenja ugovora […], preuzele zajednički i međusobno podjednak rizik, pa stoga niti jedna od stranaka predmetnog obligacionopravnog odnosa u odnosu na drugu nije bila u neravnopravnom položaju“. Navedena ravnopravnost o podjeli rizika je neupitno postojala prilikom zaključenja i ispunjenja preuzetih prava i obaveza, pa u tom slučaju ona mora postojati i prilikom prestanka tog obligacionopravnog odnosa. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je istakao da zaključivanje kupoprodajnog ugovora protivno stanju u zemljišnoj knjizi, aktima općine i zakonskim propisima „nije okolnost koja opravdava [apelanta] da nije znao ili da nije morao znati za postojanje uzroka ništavnosti“. Stoga je Vrhovi sud zaključio da apelantu zakonska kamata ne pripada od dana kada je izvršio isplatu – 2. septembra 1998. godine, kako su to zaključili nižestepeni sudovi, već od dana kada je podnio protivtužbu − 5. septembra 2018. godine, te je u tom dijelu na osnovu ovlaštenja iz člana 250. ZPP-a preinačio pobijanu presudu. IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
15. Apelant ukazuje da su mu osporenom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U tom kontekstu apelant isključivo problematizira odluku Vrhovnog suda u dijelu kojim je preinačena osporena presuda Kantonalnog suda. Smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo te da je neprihvatljiv stav da zatezna kamata na iznos vraćene kupoprodajne cijene teče od 5. septembra 2018. godine, a ne od 2. septembra 1998. godine. Apelant smatra da su nižestepeni sudovi jasno utvrdili da je on prilikom zaključenja kupoprodajnog ugovora bio savjestan i da je postupao u dobroj vjeri, što je suprotno stavu Vrhovnog suda. Navodi da je prilikom zaključivanja kupoprodajnog ugovora imao povjerenje u tužioca – jedinicu lokalne samouprave tj. državne organe „u smislu da oni sa snagom svog autoriteta neće počiniti ništa što je protivzakonito ili prevarno u odnosu na apelanta“. Stoga smatra da Vrhovni sud, obrazlažući razloge apelantove nesavjesnosti u vezi s mišljenjem Pravobranilaštva i rješenja Komisije te obaveze poznavanja propisa, proizvoljno temelji pravni osnov toka zatezne kamate na odredbi člana 214. ZOO-a. U vezi s tim ukazuje da „zakon isključivo traži da se utvrdi samo savjesnost odnosno nesavjesnost stjecaoca“, što su nižestepeni sudovi i utvrdili, a da je Vrhovni sud osim toga utvrdio i „istovremenu nesavjesnost i apelanta“. Sve navedeno, kako ističe, dovodi u sumnju proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda, kao i njegovu pristrasnost. Osim toga, u prilog proizvoljnoj primjeni materijalnog prava od Vrhovnog suda apelant se poziva na „Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-2195/06 od 18. oktobra 2007. godine, stav 34, objavljenu u 'Službenom glasniku BiH' broj 6/08 od 18. oktobra 2007. godine“. b)Odgovori na apelaciju
16. Vrhovni sud je naveo da su obje ugovorne strane imale saznanja da je predmet kupoprodaje nedopušten i da su zajednički preuzele rizik zaključivanja kupoprodajnog ugovora, zbog čega smatra da nijedna od ugovornih strana nije bila u neravnopravnom položaju. Također ističe da se apelant ne može pravdati činjenicom da je neuka stranka i da je vjerovao „državnom organu“, te da je bio savjestan, tako da sav teret nesavjesnosti prebaci na tužioca. Na to, prema ocjeni suda, upućuju zemljišne knjige prema kojima je nosilac prava raspolaganja na predmetu kupoprodaje/spornom poslovnom prostoru preduzeće „Varteks“, sa čijim sadržajem se apelant prije zaključivanja kupoprodajnog ugovora bio dužan upoznati. U vezi s tim je ukazao na odredbe republičkog Zakona o zabrani raspolaganja imovinom stranih pravnih lica na teritoriji RBiH. Smatra da nepoznavanje propisa ne može opravdati tvrdnje apelanta da nije znao ili da nije morao znati za postojanje uzroka ništavnosti predmetnog kupoprodajnog ugovora, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Kantonalni sud smatra da u postupku pred Vrhovnim sudom nije došlo do povrede prava na koja apelant ukazuje u apelaciji. Stoga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Općinski sud navode apelanta također smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Tužilac navode apelanta smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 22/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Posledice ništavosti
Član 104. stav (1) (1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.
STICANJE BEZ OSNOVA
Odsek 1.
OPŠTE PRAVILO
Član 210. stav (4) (4) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
Obim vraćanja
Član 214.
Kad se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je sticalac nesavjestan, od dana sticanja, a inače od dana podnošenja zahteva.
VI.Dopustivost i meritum
21. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale razloge dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
22. Apelant ukazuje da su mu u postupku pred Vrhovnim sudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
25. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u parničnom postupku okončanom osporenom presudom odlučivalo o više tužbenih i protivtužbenih zahtjeva koji su djelimično odbijeni, a djelimično usvojeni. Međutim, iz apelantovih navoda proizlazi da apelant osporava odluku Vrhovnog suda isključivo u dijelu kojim su preinačene nižestepene presude odnosno odlučenje da zakonska zatezna kamata na iznos kupoprodajne cijene teče od 5. septembra 2018. godine do isplate, a ne od dana podnošenja zahtjeva za isplatu. Apelant smatra da je u tom dijelu Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo te da je bio pristrasan.
26. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 52871/13, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
27. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe člana 210. stav 4. ZOO-a, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud naročito zapaža da je Vrhovni sud vrlo detaljno i jasno obrazložio zašto je djelimično preinačio nižestepene odluke, odnosno zašto je, suprotno stavu nižestepenih sudova, utvrdio da su obje ugovorne strane prilikom zaključenja kupoprodajnog ugovora, s obzirom na stanje u zemljišnoj knjizi i rješenje Komisije, bile nesavjesne. U takvim okolnostima Ustavni sud ne uočava proizvoljnost u stavu Vrhovnog suda da apelantu, u smislu člana 214. ZOO-a, zakonska zatezna kamata na iznos kupoprodajne cijene pripada od dana kada je tužioca pozvao da vrati primljeni novčani iznos. Pri tome je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto apelantovi navodi u vezi s mišljenjem Pravobranilaštva ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja i zaključka o apelantovoj savjesnosti. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud na utvrđene činjenice primijenio relevantne propise, te da je o tome dao logične i uvjerljive razloge, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“. U takvim se okolnostima pokazuju u cijelosti neosnovanim i navodi o pristrasnosti Vrhovnog suda koje apelant dovodi isključivo u vezu s primjenom materijalnog prava. To tim prije što apelant nije ponudio nikakve konkretne dokaze koji bi, u smislu prakse Evropskog suda i Ustavnog suda, ukazivali na subjektivnu nepristranost suda, niti u spisu predmeta postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da je Vrhovni sud u ovom postupku bio pristrasan. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je neosnovano apelantovo pozivanje na Odluku broj AP-2195/06 od 18. oktobra 2007. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojoj je Ustavni sud utvrdio povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu zbog proizvoljne primjene materijalnog prava jer se ne radi o istoj situaciji.
28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
29. Apelant također smatra da mu je u postupku koji je okončan osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o kršenju toga prava u suštini zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu dovedeno u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. VII.Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao jasno i argumentirano obrazloženje zašto je preinačio presude nižestepenih sudova u odluci o početku računanja zakonske zatezne kamate na ime vraćane kupoprodajne cijene, uz pozivanje na relevantne odredbe ZOO-a, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“.
31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman