Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1673/21 (S. G.-M.)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Proporcionalnost
- Naknada štete
- Propisano zakonom
- Miješanje u imovinu
- Legitiman cilj
- Naknada
- Nenadležnost za odlučivanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o zdravstvenoj zaštiti
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o liječništvu
- Ukaz o proglašenju Zakona o dopuni Zakona o zdravstvenoj zaštiti
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o zdravstvenoj zaštiti
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-1673/21
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1673/21, rješavajući apelaciju Sanje Grepo-Medić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka a), članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, dopredsjednica
Angelika Nußberger, dopredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudac
Marin Vukoja, sudac
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 25. rujna 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Sanje Grapo-Medić.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 033138 20 Gž 2 od 4. rujna 2020. godine u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na naknadu nematerijalne štete (za duševne boli zbog umanjenja životne aktivnosti i pretrpljene fizičke bolove) i u odnosu na troškove parničnog postupka.
Predmet se u tom dijelu vraća Kantonalnom sudu u Širokom Brijegu, koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Širokom Brijegu da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Sanje Grepo-Medić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 033138 20 Gž 2 od 4. rujna 2020. godine u dijelu odluke o naknadi troškova liječenja u odnosu na članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sanje Grepo-Medić podnesena zbog navodne povrede Lisabonske konvencije o pravima pacijenata i Europske povelje o pravima pacijenata zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sanja Grepo-Medić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Makarske, Republika Hrvatska, koju zastupaju Zrinko i Matilda Bukmir, Miro Grbavac, Ivan Prskalo, Andrija Hrstić, Ivan Herceg, Anka Hrstić, Mladen Šimić, Jerko Čilić, svi odvjetnici iz Ljubuškog, i Boško Božo Jurković, odvjetnik iz Čapljine, podnijela je 13. svibnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 P 033138 20 Rev od 2. veljače 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 033138 20 Gž 2 od 4. rujna 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom broj AP-4468/20 od 12. siječnja 2021. godine, odbacio apelaciju koju je apelantica podnijela protiv navedene presude Kantonalnog suda zato što je u vrijeme podnošenja te apelacije bio u tijeku postupak o reviziji pred Vrhovnim sudom. U toj odluci Ustavni sud je konstatirao da nakon donošenja odluke o reviziji, neovisno o vrsti te odluke, apelantica ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj je dužna navesti i tu odluku Ustavnog suda.
3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Euroherc osiguranja d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 18. siječnja 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud su odgovore na apelaciju dostavili u razdoblju od 24. do 26. siječnja 2023. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
4. Odgovori sudova su 6. ožujka 2023. godine dostavljeni apelantičinim odvjetnicima radi eventualnog izjašnjenja, koje nije dostavljeno u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Općinski sud je Presudom broj 63 0 P 033138 19 P 2 od 4. prosinca 2019. godine djelomično usvojio apelantičin tužbeni zahtjev i naložio tuženom da apelantici na ime naknade štete za duševne boli zbog umanjenja životne aktivnosti isplati iznos od 6.000,00 KM, za pretrpljene fizičke bolove iznos od 820,00 KM i troškove liječenja iznos od 600,00 KM, uz naknadu troškova postupka. Obrazloženo je da je apelantica, upravljajući vozilom koje je bilo osigurano kod tuženog (ugovor o proširenom osiguravajućem pokriću AO+ koji su zaključili vlasnik vozila i tuženi), skrivila prometnu nezgodu u kojoj je zadobila tjelesne povrede zbog kojih se liječila u privatnoj poliklinici u Vrgorcu u Republici Hrvatskoj. Prometna nezgoda se desila 7. ožujka 2017. godine u Ljubuškom, a nadležna policijska uprava je 10. ožujka 2017. godine o tome sačinila izvješće. Apelantica je nakon liječničkog pregleda u Domu zdravlja Ljubuški upućena na CUM u Mostar. U postupku je utvrđeno da apelantica nikada nije primljena u CUM Mostar niti se liječila na mostarskoj klinici. Utvrđeno je da je u momentu prometne nezgode apelantica bila u sedmom mjesecu trudnoće i da ima prijavljeno prebivalište u Makarskoj, ali i u Ljubuškom.
7. Dalje je obrazloženo da je tuženi tijekom postupka osporio visinu tužbenog zahtjeva u odnosu na sve vidove štete. Tuženi je, između ostalog, tvrdio da se apelantica liječila u privatnim zdravstvenim ustanovama u Republici Hrvatskoj, a ne u CUM Mostar kamo je upućena. Osim toga, tuženi je prigovorio da je apelantica dostavila fiktivne račune i fiktivnu medicinsku dokumentaciju iz privatne poliklinike iz Republike Hrvatske. U svezi s tim, sud je uvidom u medicinsku dokumentaciju o apelantičinom liječenju i račune o troškovima liječenja utvrdio kakve je povrede apelantica zadobila i koliko su iznosili troškovi liječenja. Tijekom postupka je provedeno medicinsko vještačenje, a vještak je na ročištu odgovorio na primjedbe i pitanja punomoćnika tuženog. Vještak je, između ostalog, obrazložio da činjenica da se apelantica nije javila na CUM Mostar ne govori o težini ozljeda koje je zadobila u prometnoj nezgodi. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručan i objektivan, te je primjenom članka 200. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odlučio kao u izreci presude. Općinski sud je naglasio da činjenica da apelantica nije obavila liječenje na teret javnog zdravstva njoj ne uskraćuje pravo na naknadu troškova za liječenje i u svezi s liječenjem. U svezi s tim, sud se pozvao na odredbe članka 195. stavak 1. ZOO-a i članka 9. stavak 5. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obveznom osiguranju od odgovornosti koji je važio u relevantnom razdoblju (u daljnjem tekstu: Zakon o osiguranju). Osim toga, sud je navedene zakonske odredbe doveo u vezu s pravom osiguravatelja na regresno traženje iznosa „troškova liječenja oštećenoj strani prema osiguranju čiji je osiguranik odgovoran za nezgodu“. Sud je naglasio da u konkretnom slučaju ni obvezno niti privatno osiguranje nije platilo apelantičine troškove liječenja.
8. Kantonalni sud je Presudom broj 63 0 P 033138 20 Gž 2 od 4. rujna 2020. godine žalbu tuženog uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio tako što je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev, uz obvezivanje apelantice na naknadu troškova postupka. Obrazloženo je da bi u konkretnom slučaju „jedina relevantna dokumentacija za dokazivanje koje povrede i o kakvim povredama se radi, te koje troškove liječenja je imala, bila medicinska dokumentacija od CUM Mostar, gdje je tužiteljica i bila upućena na liječenje“. Obrazloženo je da je apelantica imala pravo liječiti se i u privatnim poliklinikama u Republici Hrvatskoj, ali da tijekom postupka nije dokazala potrebu za odlascima na liječenje i pregled u Republiku Hrvatsku jer je u FBiH imala osiguranu adekvatnu medicinsku zaštitu (bila je upućena u CUM Mostar, ali se nije odazvala). Shodno tome, apelantica nije na temelju relevantne medicinske dokumentacije dokazala koje je i kakve povrede zadobila u prometnoj nezgodi, te koje je troškove liječenja imala. Sud je primjenom članka 229. stavak (1) točka 4) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude.
9. Vrhovni sud je Rješenjem broj 63 0 P 033138 20 Rev od 2. veljače 2021. godine reviziju odbacio kao nedozvoljenu zbog neispunjavanja uvjeta iz članka 237. st. (2), (3) i (4) ZPP-a. U svezi s nedopuštenošću revizije, u smislu članka 237. st. (3) i (4) ZPP-a, Vrhovni sud je obrazložio da postavljena pitanja iz revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, o čemu se sud detaljnije izjasnio na dvije stranice obrazloženja.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
10. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i članka 13. Europske konvencije. Istodobno, apelantica se poziva na Lisabonsku deklaraciju o pravima pacijenta i Europsku povelju o pravima pacijenata. Apelantica navodi da je Kantonalni sud zanemario institut vještačenja tvrdnjom da medicinska dokumentacija izvan ustanova KBC Mostar nije relevantna. U svezi s tim apelantica navodi da ju je Kantonalni sud ograničio u slobodi izbora, dovodeći je u diskriminirajući položaj, u smislu članka 2. Zakona o liječništvu, te članka 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti u svezi sa čl. 1., 27. i 49. tog Zakona. U konkretnom slučaju apelantica smatra da je došlo do nezakonitog miješanja u njezinu imovinu jer joj je uskraćeno pravo na izbor liječnika i mjesto liječenja, pravo na samoopredjeljenje, pristanak, pravo na pridržavanja standarda kvalitete i pravo na dostupnost. Do nezakonitog miješanja došlo je proizvoljnom primjenom članka 147. ZPP-a na apelantičinu štetu. Apelantica navodi da je u reviziji detaljno obrazložila razloge zbog kojih je Vrhovni sud bio u obvezi meritorno je ispitati u smislu članka 237. st. 3. i 4. ZPP-a. Apelantica članak
13. Europske konvencije dovodi u vezu s odlukom Vrhovnog suda. Na kraju je apelantica navela da je kao osoba s adresom prebivališta u Republici Hrvatskoj teško nastradala u prometnoj nezgodi zadobivši teške tjelesne povrede, rodila dijete, a ipak nije posjetila Klinički centar u Mostaru ni u jednom stadiju trudnoće, već se liječila u zdravstvenim ustanovama u Republici Hrvatskoj.b)Odgovori na apelaciju
11. Vrhovni sud je naveo da se pri donošenju odluke o odbacivanju revizije rukovodio relevantnim odredbama ZPP-a koje uređuju pitanja izvanrednih pravnih lijekova (čl. 237–239.), pri čemu je objasnio zbog čega je zauzeo stajalište da pravna pitanja koja je apelantica postavila u reviziji ne ispunjavaju zakonske uvjete da bi revizijski sud dopustio „izvanrednu reviziju“. U svezi s tim navedeno je da se u konkretnim okolnostima radi o primjeni materijalnog prava, o čemu odlučuje sud u svakom postupku. Na koji način i kako će sud ocijeniti medicinsku dokumentaciju i stanje svakog pacijenta ovisi o činjenicama svakog konkretnog predmeta i nije moguće unaprijed propisati pravila o tome. Osim toga, ni drugo pravno pitanje koje je postavljeno u reviziji o tome ima li pacijent pravo slobodno izabrati i promijeniti liječnika ili bolnicu također nije moguće unaprijed propisati i odrediti jer se i o tom pitanju odlučuje u svakom konkretnom predmetu prema činjenicama svakog konkretnog postupka. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.
12. Kantonalni sud je naveo da odlukom tog suda nisu prekršena apelantičina prava na koja se pozvala, zbog čega je predloženo da se apelacija odbije kao neutemeljena.
13. Općinski sud je naveo da je, kada je riječ o ocjeni dokaza, dao ocjenu svakog dokaza pojedinačno i u svezi s drugim dokazima, a takvu ocjenu nije prihvatio viši sud, na što prvostupanjski sud ne može utjecati. To što stranka nije zadovoljna ocjenom dokaza suda više instance ne znači da je povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje jer je svaka odluka suda usmjerena na slobodno sudačko uvjerenje prilikom ocjene dokaza.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 7. stavak (1) (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Članak 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
VI - DOKAZI I IZVOĐENJE DOKAZA
1. Opće odredbe
Članak 123. (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.
5. Vještaci
Članak 147.
Sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kada je radi utvrđenja ili razjašnjenja određene činjenice potrebito stručno znanje kojim sud ne raspolaže.
Članak 229. točka 4.
Drugostupanjski će sud, u sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave, presudom preinačiti prvostupanjsku presudu, ako ustanovi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo;
15. Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obveznom osiguranju od odgovornosti („Službene novine Federacije BiH“ broj 24/05) koji je prestao da važi stupanjem na snagu Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Službene novine Federacije BiH“ broj 57/20) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 8. stavak (1)
Kvalitativni opseg pokrića
Osiguranje pokriva građansku odgovornost posjednika, vlasnika i bilo kojega vozača motornoga vozila prema trećim osobama koje imaju zahtjev za odštetu od osiguranika, sukladno odredbama Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", broj 29/03).
16. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Naknada štete u slučaju telesne povrede ili narušenja zdravlja
Član 195. (1) Ko drugome nanese telesnu povredu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove oko lečenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, kao i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vreme lečenja. (2) Ako povređeni zbog potpune ili delomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegovog daljeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati povređenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu.
Novčana naknada
Član 200. (1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne boli zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliske osobe, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina boli i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, neovisno o naknadi materijalne štete kao i u njenom odsustvu. (2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njenom prirodom i društvenom svrhom.
17. Zakon o liječništvu („Službene novine Federacije BiH“ broj 56/13) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 2.
Zabranjuje se svaki vid diskriminacije na temelju rase, boje kože, spola, jezika, religije ili vjerovanja, političkih i drugih uvjerenja, nacionalnog i socijalnog podrijetla, prilikom obavljanja radnji temeljem ovoga zakona i propisa donesenih temeljem ovoga zakona.
Zabranjuje se diskriminacija liječnika s obzirom na mjesto obavljanja liječničkih djelatnosti bilo u javnom ili u privatnom zdravstvenom sektoru.
18. Zakon o zdravstvenoj zaštiti („Službene novine Federacije BiH“ br. 46/10 i 75/13) u relevantnom dijelu glasi:
I. TEMELJNE ODREDBE
Članak 1.
Ovim se zakonom uređuju načela, mjere, način organiziranja i provođenja zdravstvene zaštite, nositelji društvene brige za zdravlje stanovništva, prava i obveze osoba u korištenju zdravstvene zaštite, te sadržaj, način obavljanja i nadzor nad obavljanjem zdravstvene zaštite na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija).
Članak 2.
Zdravstvena zaštita, u smislu ovoga zakona, obuhvata sustav društvenih, skupnih i individualnih mjera, usluga i aktivnosti za očuvanje i unapređenje zdravlja, sprječavanje bolesti, rano otkrivanje bolesti, pravodobno liječenje, te zdravstvenu njegu i rehabilitaciju, kao i primjenu zdravstvenih tehnologija.
Zdravstvenu zaštitu iz stavka 1. ovoga članka, u okviru zdravstvenih ustanova i privatnih praksi, pružaju zdravstveni djelatnici i zdravstveni suradnici, primjenom suvremenih medicinskih postupaka i tehnologija, te praćenjem dostignuća u razvitku medicinske znanosti.
Članak 27. Pacijentom, u smislu ovoga zakona, kao i propisa o pravima, obvezama i odgovornostima pacijenata, smatra se svaka osoba, bolesna ili zdrava, osigurana ili neosigurana osoba, koja zatraži ili kojoj se pruža određena mjera ili zdravstvena usluga u cilju očuvanja i unapređenja zdravlja, sprječavanja bolesti, liječenja ili zdravstvene njege i rehabilitacije.
Svakom pacijentu iz stavka 1. ovoga članka jamče se prava na:
- dostupnost zdravstvene zaštite, uključujući i pravo na hitnu medicinsku pomoć,
- informacije,
- obaviještenost i sudjelovanje u postupku liječenja,
- slobodan izbor,
- samoodlučivanje i pristanak, uključujući i zaštitu prava pacijenta koji nije sposoban dati pristanak,
- (…)
Prava iz stavka 2. ovoga članka pacijent ostvaruje na temelju suvremene medicinske doktrine, stručnih standarda i normi, te sukladno mogućnostima zdravstvenog sustava u Federaciji i uz uvjet da prethodno ispunjava svoje obveze i odgovornosti utvrđene ovim zakonom, kao i propisima o pravima, obvezama i odgovornostima pacijenta.
Uvjeti i način obavljanja zdravstvene djelatnosti
Članak 49.
Zdravstvenu djelatnost obavljaju zdravstvene ustanove i privatne prakse pod uvjetima i na način propisan ovim zakonom, propisima o zdravstvenom osiguranju i propisima o ustanovama.
VI.Dopustivost a)U odnosu na pozivanje na Lisabonsku deklaraciju o pravima pacijenta i Europsku povelju o pravima pacijenata
19. Ustavni sud naglašava da je člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine propisano da Ustavni sud ima nadležnost u pitanjima „koja su sadržana u ovom ustavu“. Ustavni sud ukazuje da Lisabonska konvencija o pravima pacijenata i Europska povelja o pravima pacijenata nisu navedene u Ustavu Bosne i Hercegovine niti u Aneksu I. Ustava Bosne i Hercegovine – Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, zbog čega Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje o navodnoj povredi odredbi iz navedenih akata (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3034/22 od 2. studenog 2022. godine, točka 5., dostupna na www.ustavnisud.ba ).b)U odnosu na ostale navode
20. S obzirom na to da je rješenjem Vrhovnog suda od 2. veljače 2021. godine apelantičina revizija odbačena kao nedopuštena, konačnu odluku u predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 63 0 P 033138 20 Gž 2 od 4. rujna 2020. godine. Ustavni sud utvrđuje da apelacija u odnosu na ostale navode ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
VII.Meritum
21. Apelantica ukazuje da joj je u postupku povrijeđeno pravo iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i članka 13. Europske konvencije.
1. Pravo na imovinu
22. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
23. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine sukladno općem interesu, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
24. Prilikom razmatranja je li došlo do povrede članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi ima li apelantica „imovinu“ u smislu članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
25. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, prema kojoj „imovina“ u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja osoba ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi Europski sud, Radomilja protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, predstavke br. 37685/10, 22768/12, toč. 142. i 143., i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2349/06 od 27. veljače 2008. godine, točka 44., dostupna na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da su pozitivnim propisima regulirani uvjeti koji moraju biti ispunjeni da bi određena osoba ostvarila pravo na naknadu štete. Apelantica je štetu potraživala na temelju ugovora o proširenom osiguravajućem pokriću po polici osiguranja koju je vlasnik vozila zaključio s tuženim. Osiguranje od odgovornosti je specifična kategorija osiguranja kod koje se osigurava rizik nastanka i odgovornost za štetu prema oštećenoj osobi. Društvo za osiguranje odgovara za štetu do visine osiguranih svota propisanih zakonom ili do visine ugovorenih osiguranih svota. Osiguranje pokriva građansku odgovornost posjednika, vlasnika i bilo kojeg vozača motornog vozila prema trećim osobama koje imaju zahtjev za odštetu od osiguranika, shodno odredbama ZOO-a (članak 8. stavak (1) Zakona o osiguranju). Članak 195. ZOO-a propisuje pravo na naknadu štete u slučaju tjelesne povrede ili narušenja zdravlja. Ustavni sud smatra da je apelantica u odredbama materijalnog prava imala ostvariv zahtjev koji je, prema pravilima procesnog prava, trebalo da dokaže. U takvim okolnostima Ustavni sud smatra da je apelantica u odredbama Zakona o osiguranju i ZOO-a imala „legitimno očekivanje“ da će sporno potraživanje biti realizirano. Stoga, Ustavni sud zaključuje da to apelantičino legitimno očekivanje, koje je utemeljeno na važećem propisima, predstavlja „imovinu“ u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
26. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste je li osporenom presudom došlo do miješanja u apelantičino pravo na imovinu. Prema ocjeni Ustavnog suda, odgovor na to pitanje je potvrdan jer je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila isplatu različitih vidova štete odbijen. Ustavni sud će stoga ispitati je li postupanje sudova bilo opravdano u svjetlu primjenljivih načela, odnosno: a) načela zakonitosti, b) načela legitimnog cilja u javnom interesu i c) načela „pravične ravnoteže“. a)Načelo zakonitosti
27. Prilikom ocjene zakonitosti miješanja u imovinu Ustavni sud podsjeća na to da je, prema praksi Europskog suda, prvi i najvažniji zahtjev iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude „zakonito“. Načelo zakonitosti, između ostalog, podrazumijeva da su primjenjive odredbe domaćeg prava dovoljno dostupne, precizne i predvidive u svojoj primjeni (vidi Europski sud, Lekić protiv Slovenije (VV), presuda od 11. prosinca 2018. godine, predstavka broj 36480/07, toč. 94–95.). Tek kada je zahtjev zakonitosti ispunjen, može se razmatrati postoji li pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu pojedinačnog prava na imovinu.
U odnosu na naknadu nematerijalne štete
28. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ocjenom provedenih dokaza zaključio da apelantica ponuđenom medicinskom dokumentacijom iz Republike Hrvatske nije dokazala koje i kakve je povrede zadobila u prometnoj nezgodi, niti koje troškove liječenja je imala. Kantonalni sud je obrazložio da bi samo medicinska dokumentacija koju je izdala mostarska klinika bila relevantna u konkretnom slučaju jer je apelantica na tu kliniku upućena na liječenje, ali da se na toj klinici nije pojavila, niti je tijekom postupka navela razloge koji su je u tome spriječili. Ustavni sud podsjeća da se pod nematerijalnom štetom, u smislu ZOO-a, podrazumijevaju duševne (psihičke) boli zbog umanjenja životne sposobnosti, fizički bolovi i strah, pa se novčana naknada oštećenom može dosuditi samo u slučajevima u kojima su se povrede manifestirale u jednom od navedenih vidova neimovinske štete. Odlučujuće okolnosti koje utječu na pravičnu novčanu naknadu, kao i na njezinu visinu, ovise o jačini i duljini trajanja pojedinih vidova takve štete. Osim toga, sud koji postupa dužan je u svakom konkretnom slučaju voditi računa i o drugim okolnostima koje utječu na visinu naknade kao što su procent invalidnosti, godine života oštećenog, zanimanje, obiteljske okolnosti oštećenog itd. Prilikom odmjeravanja visine naknade štete, uključujući i nematerijalnu štetu, sudovi primjenjuju odredbe ZOO-a (opći građanskopravni propis).
29. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantica priložila medicinsku dokumentaciju s privatne poliklinike iz Republike Hrvatske, na kojoj se liječila, iz koje je vještak medicinske struke utvrdio koje i kakve povrede je apelantica zadobila prilikom prometne nezgode. Vještak je u iskazu pred prvostupanjskim sudom naveo da „činjenica da se apelantica nije javila na CUM Mostar ne govori o težini ozljeda koje je zadobila u prometnoj nezgodi“. Tuženi je tijekom postupka tvrdio da je priložena dokumentacija fiktivna, ali to tijekom postupka nije dokazao, niti iz raspoloživih dokumenata proizlazi suprotan zaključak. Shodno tome, Ustavni sud smatra proizvoljnim obrazloženje Kantonalnog suda da su se povrede koje je apelantica zadobila u prometnoj nezgodi mogle dokazati „samo medicinskom dokumentacijom koju je izdala mostarska klinika na koju je apelantica upućena“, jer se ne može zaključiti na temelju kojih propisa je takav zaključak izveden. U relevantnim okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud smatra da se Kantonalni sud, inzistirajući na medicinskoj dokumentaciji s mostarske klinike kao jedini relevantan dokaz za povrede koje je zadobila u prometnoj nezgodi, nezakonito umiješao u apelantičino pravo na imovinu, u smislu članka 200. ZOO-a u svezi sa člankom 8. ZPP-a. Stoga, Ustavni sud neće ispitivati ostale aspekte testa imovine, te zaključuje da je apelantici u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete (za duševne boli zbog umanjenja životne aktivnosti i za pretrpljene fizičke bolove) povrijeđeno pravo na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva Ustavni sud ne vidi potrebu ispitivati ostale apelacijske prigovore u svezi s nediskriminacijom i neučinkovitošću revizije.
30. S obzirom na ovakvo odlučenje, Ustavni sud u skladu sa člankom 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda smatra svrsishodnim ukinuti odluku Kantonalnog suda i u dijelu odluke o troškovima postupka kako bi Kantonalni sud o njima odlučio prilikom odlučenja u ponovnom postupku, u skladu s ovom odlukom Ustavnog suda.
U odnosu na naknadu troškova liječenja
31. U odnosu na naknadu troškova liječenja Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud apelantici nije osporio pravo i mogućnost liječenja na privatnoj poliklinici izvan BiH, ali uz uvjet da apelantica potrebu i neophodnost liječenja u Republici Hrvatskoj dokaže. Apelantica ni tijekom postupka, ali ni u navodima apelacije, nije navela razloge zbog kojih je liječenje bilo neophodno obaviti u privatnoj poliklinici u Vrgorcu. U takvim okolnostima, apelantičino pozivanje na odredbe Zakona o liječništvu i Zakon o zdravstvenoj zaštiti nisu relevantne jer predmet ne pokreće pitanje uskraćivanja apelantičinog prava na liječenje u FBiH. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je odluka Kantonalnog suda u ovom dijelu zakonita i u skladu s pravilima procesnog prava o teretu dokazivanja (čl. 7. i 123. ZPP-a). Odredbe ZPP-a su jasne i precizne, te ispunjavaju standarde „zakona“ u smislu Europske konvencije glede jasnoće i transparentnosti, te je miješanje bilo u skladu sa zakonom.b)Načelo legitimnog cilja u javnom interesu
32. Kao što je već navedeno, procesni zakon obvezuje stranke u postupku iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Iz navedenog slijedi da je miješanje slijedilo legitimne ciljeve u javnom i općem interesu, odnosno dosljednu primjenu procesnih pravila prema kojima se provodi parnični postupak. c)Načelo „pravične ravnoteže“
33. Konačno, Ustavni sud mora odgovoriti i na pitanje je li miješanje u ovom dijelu odlučenja bilo u skladu s načelom „proporcionalnosti“, odnosno je li postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantičinog prava na imovinu i zahtjeva za zaštitu općeg javnog interesa. Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Europskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati „pravičan odnos“ između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite temeljnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi „poseban i pretjeran teret“. Čak i ako je do miješanja došlo u skladu s uvjetima predviđenim zakonom i u javnom interesu, mora postojati i razuman odnos razmjernosti između korištenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti bilo kojim mjerama koje država primjenjuje, uključujući i mjere predviđene da kontroliraju uporabu imovine pojedinca. Taj je zahtjev izražen pojmom „pravične ravnoteže”, koja mora biti uspostavljena između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca (vidi Europski sud, Stołkowski protiv Poljske, presuda od 21. prosinca 2021. godine, predstavka broj 58795/15, točka 61.). U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelantica nije obrazložila u čemu bi se ogledao „poseban i pretjeran teret“ koji je nametnut. Kao što je ranije naglašeno, Kantonalni sud apelantici nije osporio pravo na liječenje u privatnoj poliklinici u Republici Hrvatskoj. Međutim, apelantica je bila u obvezi dokazati zašto je liječenje u Republici Hrvatskoj bilo neophodno, što apelantica nije dokazala ni tijekom postupka, ali ni u navodima apelacije, osim što tvrdi da je njezino pravo da bira gdje će se liječiti. Kako apelantici to pravo nije osporeno, uz obvezu dokazivanja da je liječenje u privatnoj poliklinici u Vrgorcu bilo neophodno, Ustavni sud zaključuje da je u odnosu na naknadu troškova liječenja miješanje u apelantičino pravo na imovinu bilo proporcionalno cilju koji se želio postići, odnosno da apelantici nije nametnut „poseban i pretjeran teret“.
34. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u dijelu odluke o naknadi troškova liječenja nije došlo do povrede apelantičinog prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
2. Nediskriminacija
35. Ustavni sud podsjeća da diskriminacija može postojati ako postoji različito postupanje s osobama u analognim ili relevantno sličnim okolnostima koje nije opravdano (vidi Europski sud, X i drugi protiv Austrije [VV], presuda od 19. veljače 2013. godine, predstavka broj 19010/07, točka 98.). U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica nije navela usporednu skupinu u odnosu na koju smatra da je diskriminirana da bi se prigovor uopće mogao ispitati, odnosno nije diskriminaciju učinila ni vjerojatnom. Stoga, Ustavni sud taj prigovor ne može ispitati.
3. Pravo na učinkovit pravni lijek
36. Kršenje članka 13. Europske konvencije apelantica dovodi u vezu s procesnom odlukom Vrhovnog suda kojom je revizija odbačena kao nedopuštena zbog nepostojanja uvjeta za „izvanrednu reviziju“ prema članku 237. st. (3) i (4) ZPP-a. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju dodatno obrazložio razloge zbog kojih je reviziju odbacio (vidi točku 11. ove odluke). Činjenica da je revizijski sud odbacio reviziju uz obrazloženje koje se ne doima suprotnim odredbama procesnog prava ukazuje na neutemeljenost apelantičinog prigovora u svezi s kršenjem članka 13. Europske konvencije.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da je u dijelu odluke Kantonalnog suda kojim je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete prekršeno apelantičino pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju jer miješanje nije bilo u skladu sa člankom 200. ZOO-a u svezi sa člankom 8. ZPP-a budući da je Kantonalni sud, bez razumnog opravdanja, inzistirao na medicinskoj dokumentaciji s mostarske klinike iako je apelantica priložila medicinsku dokumentaciju s privatne poliklinike iz koje su bile vidljive i koje je i kakve je povrede apelantica zadobila, čija validnost tijekom postupka ničim nije osporena.
38. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u dijelu odluke o naknadi troškova liječenja kada je miješanje u apelantičino pravo na imovinu bilo zakonito i u javnom interesu i proporcionalno cilju kojem se težilo u situaciji kada apelantica tijekom postupka nije dokazala opravdanost liječenja u privatnoj poliklinici u Republici Hrvatskoj, niti je navela razloge koji su je spriječili da se nakon prometne nezgode javi u CUM Mostar, gdje ju je nakon pregleda uputio Dom zdravlja u Ljubuškom.
39. Na temelju članka 18. stavak (1) točka a), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman