Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2224/21 (A.B.)

Odluka donesena 29. 05. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izvršenje
  • Kamata
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2224/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 05. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 29. maja 2025. godine, u predmetu broj AP-2224/21, rješavajući apelaciju A. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. B. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 P 015966 20 Rev od 16. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Omer Abdagić, advokat iz Cazina, podnio je 22. juna 2021. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 20 0 P 015966 20 Rev od 16. februara 2021. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 015966 20 Gž3 od 19. juna 2020. godine.

2. Općinski sud u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je presudom broj 20 0 P 015966 17 P3 od 4. novembra 2019. godine, koja je donesena u ponovnom postupku, obavezao „Addiko Bank“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu na ime naknade štete isplati iznos preciziran u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da među strankama nije sporno da je apelant 1992. godine učestvovao u licitaciji radi dodjele gradskog građevinskog zemljišta, te da je kao najbolji ponuđač uplatio određeni novčani iznos na ime kupovine zemljišta. Apelant je na osnovu pravosnažne presude pokrenuo izvršni postupak protiv Općinskog fonda za uređenje gradskog građevinskog zemljišta Općine Cazin (u daljnjem tekstu: izvršenik), radi isplate novčanog iznosa. Dalje, izvršenje je određeno na novčanim sredstvima izvršenika koja su se nalazila na računu otvorenom kod tužene banke koja je prenijela novčana sredstva na račun apelantovog punomoćnika. Općinski sud je ukazao na relevantne odredbe Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) kojima je propisano da banka za prouzrokovanu štetu odgovara tražitelju izvršenja po opštim pravilima o naknadi štete. U vezi s tim, sud je istakao da je apelant dokazao da tužena nije u cijelosti postupila po rješenju o izvršenju, odnosno da je pogrešno obračunala zakonsku zateznu kamatu na glavnicu dosuđenog novčanog iznosa. Naime, sud je istakao da je za period od 1. juna 1992. godine do 30. septembra 1996. godine tužena trebala obračunati kamatu na glavnicu duga primjenom konformne metode, koji je propisan odredbama Zakona o visini stope zatezne kamate. Općinski sud je prihvatio dopunu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, te je primjenom odredbe člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odlučio kao u izreci presude.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 20 0 P 015966 20 Gž3 od 19. juna 2020. godine, koja je donesena nakon održane rasprave pred tim sudom, uvažena je žalba tužene i preinačena je prvostepena presuda tako što je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Presudom je obavezan apelant da tuženoj naknadi troškove postupka. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, pri čemu je istakao da je apelant 1992. godine stupio u obligacionopravni odnos sa izvršenikom. Sud je ukazao na odredbe čl. 1., 3. i 4. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja (u daljnjem tekstu: Zakon o visini stope), kojima je propisana primjena tog zakona i način obračuna zateznih kamata po neizmirenim dugovanjima za sporni period. Istakao je da je članom 1. Zakona o visini stope propisan, između ostalog, način obračuna zateznih kamata po neizmirenim dugovanjima na osnovu ugovora iz dužničko-povjerilačkih odnosa, S obzirom da su stranke bile u obligacionopravnom odnosu, Kantonalni sud je istakao da je tužena prilikom obračuna zakonske zatezne kamate na glavni dug pravilno primijenila odredbe Zakona o visini stope. Pored toga je ukazao da iz dopune nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke proizlazi da je tužena, u postupku provođenja rješenja o izvršenju, pravilno obračunala kamatu za sporni period, odnosno da je preplatila dugovani iznos. Kantonalni sud je zaključio da je tužena postupila u skladu sa važećim propisima koji regulišu visinu zakonske zatezne kamate, te da ne postoji odgovornost tužene. Pri tome, sud je istakao da na ovakav njegov stav nije uticalo pitanje da li isplaćeni iznos, u postupku izvršenja, može predstavljati adekvatnu protivrijednost novčanog iznosa koji je apelant platio izvršeniku na ime kupoprodajne cijene.

4. Vrhovni sud je presudom broj 20 0 P 015966 20 Rev od 16. februara 2021. godine odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju, kao i zahtjev parničnih stranaka za naknadu revizijskih troškova. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je drugostepena presuda pravilna i zakonita, te da su neosnovani apelantovi navodi da je tužena postupila suprotno rješenju o izvršenju prilikom obračuna kamate. Također, ocijenio je pravilnim stav drugostepenog suda da se, temeljem odredbe člana 4. Zakona o visini stope, sva izvršenja koja nisu okončana do stupanja na snagu navedenog zakona trebaju okončati po odredbama tog zakona. Osim toga, suprotno apelantovim navodima, donošenje zakonskih propisa kojim je regulisano pitanje obračuna zatezne kamate za period u toku i nakon rata, ne predstavlja retroaktivno mijenjanje propisa, već uređivanje te oblasti sa novonastalom situacijom. Sud je istakao da je tačno da su odredbe člana 2. st. 2. i 3. Zakona o visini stope stavljene izvan snage zbog toga što su neustavne. Međutim, odredba člana 4. Zakona o visini stope, na kojoj je drugostepeni sud zasnovao svoju odluku, nije proglašena neustavnom niti je stavljena van snage. Također, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantovo pozivanje na stav suda u presudi od 6. septembra 2007. godine, iz razloga što Vrhovni sud u tom predmetu nije odlučivao primjenom tog zakona. Ostale revizijske navode sud nije razmatrao niti posebno obrazlagao, iz razloga što nisu bili od odlučnog značaja za donošenje odluke.

5. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio u postupku u kojem su donesene osporene odluke. Tvrdi da su osporenim odlukama pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni relevantni propisi. Apelant je istakao da su sudovi paušalno primijenili materijalno pravo prilikom obračuna zakonske zatezne kamate u izvršnom postupku. Također, smatra da je kamatu trebalo obračunati „po odredbama člana 1. stav 2. tada važećeg Zakona o visini stope zatezne kamate“ („Službeni .list SFRJ“, broj 57/89), te je ukazao na presudu Vrhovnog suda od 6. septembra 2007. godine. Pored toga, apelant smatra da su osporene odluke donesene primjenom neustavnih odredbi člana 2. stav 2. Zakona o visini stope.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).

8. U vezi sa apelantovim navodima koji se u suštini tiču utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o visini stope i ZOO, u obrazloženju osporenih odluka dali dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio zbog čega je pravilan zaključak drugostepenog suda u pogledu primjene materijalnog prava prilikom obračuna kamate. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud razmatrao sve apelantove navode i dao odgovore na sva ključna pitanja relevantna za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

10. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2224/21 (A.B.) | Sudska praksa | Aktio