Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4060/22 („Top Tourist Company“ d.o.o. Banjaluka)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4060/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-4060/22, rješavajući apelaciju koju je podnio „Top Tourist Company“ d.o.o. Banjaluka, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24 ), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Top Tourist Company“ d.o.o. Banjaluka protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Mals 131676 22 Pž od 8. srpnja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. „Top Tourist Company“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ilija Đakić, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 28. studenog 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Mals 131676 22 Pž od 8. srpnja 2022. godine.

2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Višeg privrednog suda, odbijen je kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženik (M.P., vlasnik „Aquastil“ Banjaluka), na ime naknade materijalne štete, isplati novčani iznos naveden u izreci prvostupanjske presude.

3. U obrazloženju osporene odluke Viši privredni sud je naveo da je u prvostupanjskom postupku utvrđeno da je Zajednica etažnih vlasnika (u daljnjem tekstu: ZEV) angažirala tuženika na otklanjanju kvara odvodne cijevi u zgradi u kojoj se nalazi apelantov poslovni prostor. Nadalje, utvrđeno je da ZEV nije obavijestio stanare da tijekom navedenih radova ne mogu koristiti vodu i toalet. Također, utvrđeno je da su radnici tuženika, prije početka radova, obavijestili stanare da ne koriste vodu i toalet, dok oni ne završe radove. Zatim, utvrđeno je da je apelantu pričinjena materijalna šteta na poslovnom prostoru, zbog toga što su se izlile fekalije u apelantov poslovni prostor iz razloga što je netko od stanara tijekom izvođenja radova koristio toalet. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da se neodgovorno ponašanje treće osobe, koja je i pored upozorenja koristila toalet, ne može staviti na teret tuženiku. Pri tome, ukazao je da tuženik ne može biti odgovoran ni na temelju objektivne odgovornosti zato što je obveza ZEV, a ne tuženika, da obavijesti stanare o radovima. Imajući u vidu da apelant nije naručitelj posla, već ZEV, Okružni sud je zaključio da je neutemeljen apelantov navod da je za razrješenje konkretnog spora trebalo primijeniti odredbu članka 618. st. (1) i (2) Zakona o obligacijskim odnosima. Navedenom odredbom je propisano naručitelj koji je uredno obavijestio poslenika da izvršeni rad ima neki nedostatak može zahtijevati od njega da nedostatak ukloni i za to mu odrediti primjeren rok. Također je propisano da naručitelj ima pravo i na naknadu štete koju trpi zbog toga.

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tijekom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da se izlijevanje vode i otrovnih sadržaja moglo predvidjeti i spriječiti. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

7. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovitih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

8. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge o neutemeljenosti tih navoda, te da je odgovorio na sva pitanja koja su bila ključna za donošenje odluke. Stoga, apelantovi navodi ne dovode u pitanje zaključak Ustavnog suda o nepostojanju proizvoljnosti u postupanju tog suda. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

9. Također, apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da članak 14. Europske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Europske konvencije i njenih protokola (vidi, Europski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. veljače 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, točka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerojatnim da je u postupku diskriminiran po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Europske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.

10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4060/22 („Top Tourist Company“ d.o.o… | Sudska praksa | Aktio