Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-267/23 (Mldb. A.H.Q./A. K.)
Odluka donesena 13. 07. 2023.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Brzina preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Pravovremeno obavještenje
- Deportacija i ekstradicija u kontekstu člana 5. EK
- Upravni postupak
- Strani državljanin
- Dijete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-267/23
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 07. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-267/23, rješavajući apelaciju maloljetnog A. H. Q./A. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 13. jula 2023. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija maloljetnog A. H. Q./A. K.
Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f) i st. 2. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s nadzorom i smještanjem u ustanovu za prihvat stranaca – Imigracioni centar Istočno Sarajevo, na osnovu Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 044464 22 Uvp od 9. decembra 2022. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Maloljetni A. H. Q./A. K. (u daljnjem tekstu: apelant), državljanin Sirije, kojeg zastupa Udruženje „Vaša prava BiH“, podnio je 17. januara 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 044464 22 Uvp od 9. decembra 2022. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), Službe za poslove sa strancima Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Služba) i Granične policije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Granična policija) zatraženo je 25. januara 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju, koji su 16. februara 2023. godine dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant je 24. februara 2023. godine dostavio izjašnjenje. III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
4. Apelant je, zajedno s još pet lica s kojima se nalazio u istom putničkom motornom vozilu, 4. novembra 2022. godine pokušao da na Međunarodnom graničnom prijelazu Bijača prijeđe granicu između Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH) i Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: RH). Tom prilikom apelant i ostala lica su pripadnicima Granične policije na uvid predočili lične karte Kraljevine Belgije. Na osnovu tih dokumenata pripadnici Granične policije su apelanta identificirali kao A. K., rođenog 12. decembra 2008. godine. Troje od ostalih pet lica su identificirali kao: G. K., rođenu 1963. godine, H. K., rođenog 1963. godine, i M. K., rođenog 1997. godine. Nakon izvršenih graničnih provjera apelant i ostala lica su se uputila u pravcu RH. Međutim, pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova RH (u daljnjem tekstu: MUPRH) utvrdili su da su lične karte krivotvorene i odbili su im ulazak u RH. Poslije toga apelant i ostala lica su vraćena na teritoriju BiH.
5. Služba je, shodno tome, na prijedlog Granične policije, donijela Rješenje broj UP-1-18-23- 07.3-89/22 od 5. novembra 2022. godine o protjerivanju s teritorije BiH N. N. lica koje se identificiralo kao G. K., bez dokumenata. Rješenjem je naloženo G. K. da sa sobom povede maloljetno dijete – apelanta, bez dokumenata, i da napusti teritoriju BiH u roku od 10 dana od dana dostavljanja konačne odluke o protjerivanju, pod prijetnjom prisilnog izvršenja. U obrazloženju rješenja je konstatirano da je G. K. s maloljetnim apelantom pri prelasku državne granice upotrijebila krivotvorenu putnu ispravu, čime je prekršila odredbe člana 106. tačka c) Zakona o strancima Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZOS).
Postupak u kojem je donesena osporena odluka
6. Služba je Rješenjem broj UP-1-18.23.07.3-90/22 od 5. novembra 2022. godine stavila pod nadzor N. N. lice koje se identificiralo kao G. K., državljanka Turske, bez isprava o identitetu i maloljetnog apelanta (označenog kao A. K.), i to smještanjem u ustanovu za prihvat stranaca – Imigracioni centar Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Imigracioni centar). Nadzor je određen zbog postojanja osnovane sumnje da bi ta lica nakon uručenog rješenja o protjerivanju mogla pobjeći, radi provjere istinitosti njihovih navoda o identitetu i zbog nepostojanja sredstava za izdržavanje. Rješenjem je naloženo da će se njihovo smještanje u Imigracioni centar izvršiti 5. novembra 2022. godine u 16 sati i da se mjera trajanja nadzora određuje radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju, na period od 5. novembra do 5. decembra 2022. godine. Rješenjem je također određeno da žalba ne zadržava izvršenje rješenja.
7. U obrazloženju rješenja je konstatirano da ne postoji mogućnost određivanja blaže mjere – nadzora na adresi boravka u BiH. Naime, Služba je utvrdila da postoje osnovi sumnje da će stranac pobjeći ili na drugi način onemogućiti izvršenje rješenja o protjerivanju i da nema osiguran smještaj do trenutka napuštanja BiH. Shodno tome, Služba je zaključila da su se stekli uvjeti za stavljanje pod nadzor smještanjem u Imigracioni centar u skladu sa članom 118. stav 3. tač. b) i c) ZOS-a. Pri tome, navela je da je zadržavanje G. K. u Imigracionom centru s maloljetnim apelantom određeno u skladu sa članom 123. stav 3. ZOS-a, i to samo kao posljednja mjera i na najkraće moguće vrijeme od 30 dana, s ciljem očuvanja porodične zajednice u skladu sa članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i propisima BiH koji se odnose na brigu o maloljetnim licima i njihovu zaštitu.
8. G. K. i apelant su 9. novembra 2022. godine saslušani u Imigracionom centru u prisustvu prevodioca za arapski jezik. Služba je navela da iz apelantove izjave proizlazi da se ustvari zove A. H. Q., da je rođen 1. januara 2008. godine u Siriji, da nije ni u kakvom srodstvu sa G. K. i da je, koristeći krivotvorene isprave, nastojao doći do Njemačke. Iz izjave G. K. proizlazi da se ustvari zove M. K., da je rođena i živjela u Siriji, te da je koristeći krivotvorene isprave nastojala doći do Njemačke, te da nije ni u kakvom srodstvu s apelantom. Imajući u vidu navedeno, Služba je istog dana, 9. novembra 2022. godine, podnijela zahtjev JU Centar za socijalni rad Istočno Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad) za imenovanje posebnog staratelja apelantu. Rješenjem Centra za socijalni rad broj 05-552-1262/22 od 11. novembra 2022. godine apelant je stavljen pod posebno starateljstvo s ciljem preduzimanja mjera za zaštitu njegove ličnosti, prava i interesa u konkretnom postupku, a kao staratelj je imenovana zaposlenica Centra za socijalni rad.
9. Apelanta i G. K. je u daljnjem toku postupka kao punomoćnik zastupalo Udruženje „Vaša prava Bosne i Hercegovine“, podnoseći pravne lijekove u njihovo ime. Apelant i G. K. su podnijeli žalbu protiv rješenja Službe o stavljanju pod nadzor.
10. Ministarstvo je Rješenjem broj UP-II-06-07-2-95/22 od 21. novembra 2022. godine odbilo kao neosnovanu žalbu G. K. i potvrdilo prvostepeno rješenje. U obrazloženju je navelo da je nesporno utvrđeno da je riječ o strancu koji ne posjeduje važeći pasoš ili identifikacioni dokument koji se može koristiti za ulazak u BiH i da je tom licu izrečena mjera protjerivanja. Shodno tome, ocijenilo je da su se ispunili uvjeti za stavljanje pod nadzor smještanjem u Imigracioni centar iz člana 118. stav 3. tač. b) i c) ZOS-a. Ministarstvo je konstatiralo da je G. K. saslušana 9. novembra 2022. godine uz prisustvo prevodioca za arapski jezik, zbog čega je zaključilo da su neosnovani žalbeni navodi o povredi Zakona o upravnom postupku. Dalje, Ministarstvo je ocijenilo da su neosnovani žalbeni navodi da se prema G. K. trebala odrediti blaža mjera. U vezi s tim, navelo je da je prvostepeni organ razmatrao mogućnost izricanja blaže mjere i utvrdio da ne postoje uvjeti za njenu primjenu. Također je ukazalo da pogrešna konstatacija da je G. K. majka maloljetnog apelanta nije mogli utjecati na drugačije rješavanje upravne stvari. Naime, obrazloženo je da je prvostepeni organ utvrdio da se radi o strancu bez važećeg pasoša ili drugog identifikacionog dokumenta koji se može koristiti za ulazak u BiH, a na osnovu kojeg se može utvrditi identitet stranca. Također, Ministarstvo je obrazložilo da je prvostepeni organ konstatirao da je apelant N. N. lice koje se identificiralo kao A. K. i koji je u pratnji G. K. Ministarstvo je ukazalo da je to proizlazilo iz dokaza u spisu, odnosno izjave o ličnim podacima MUP-a RH sačinjene na „hrvatsko/engleskom/kurdish-kurmanji“ jeziku, u kojoj je u rubrici za apelanta upisano A. K., a u rubrici „ime majke“ upisano je G. Ministarstvo je istaklo da je Služba tek nakon donošenja prvostepenog rješenja došla do informacije da G. K. nije apelantova majka. Imajući u vidu navedeno, Ministarstvo je odlučilo kao u izreci rješenja.
11. Apelant i G. K. su 24. novembra 2022. godine podnijeli tužbu protiv rješenja Ministarstva u kojoj su, između ostalog, naveli da su tek 9. novembra 2022. godine saslušani uz prisustvo prevodioca na jeziku koji razumiju i da je na taj način prekršen član 5. Evropske konvencije. Također su ukazali da je maloljetni apelant i tražilac azila lišen slobode u Imigracionom centru, što je suprotno čl. 3. i 5. Evropske konvencije i principu najboljeg interesa djeteta.
12. Sud BiH (Vijeće za upravne sporove) Presudom broj S1 3 U 044464 22 U od 30. novembra 2022. godine odbio je tužbu, pri čemu je konstatirano da je samo G. K. podnijela tužbu protiv rješenja Ministarstva. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je Sud BiH 29. novembra 2022. godine saslušao apelanta i G. K. u skladu da članom 120. stav 7. ZOS-a. Iz njihovih iskaza proizlazi da oni nisu u rodbinskim odnosima. Dalje, Sud BiH je ocijenio da je odluka o određivanju nadzora nad G. K. smještanjem u Imigracioni centar pravilna i donesena na osnovu odredbi člana 118. stav 3. tač. b) i c) ZOS-a, koje su obligatornog karaktera. Ukazao je da je članom 123. ZOS-a propisana zaštita prava maloljetnih i ostalih stranaca, te je citirao odredbe st. 2. i 3. tog člana. Prema ocjeni Suda BiH, nije bilo proizvoljnosti u postupanju nadležnih organa prilikom određivanja mjere nadzora strancu. Naime, nadležni organ je posebno cijenio činjenicu da je apelant u pratnji G. K. i mjeru nadzora je odredio kao nužnu mjeru i na najkraće moguće vrijeme, odnosno u trajanju do 30 dana. Stoga je Sud BiH zaključio da je neosnovan prigovor G. K. o povredi člana 5. Evropske konvencije jer nema naznaka da su vlasti djelovale s lošom namjerom i da je G. K. bila proizvoljno „pritvorena“. Ukazano je da je izricanje mjere nadzora opravdano jer se radi o strancima čiji je identitet upitan i koji su ilegalno ušli na teritoriju BiH i na nezakonit način, s krivotvorenim dokumentima, prešli granicu između BiH i RH.
13. Pri tome, Sud BiH je naveo da je Služba izrekla mjeru nadzora bez saslušanja G. K., ali je istakao da je ona saslušana u Imigracionom centru 9. novembra 2022. godine u prisustvu prevodioca za arapski jezik i da je tada upoznata o svojim pravima. Shodno tome, Sud BiH je ocijenio da protek roka od četiri dana od momenta izricanja mjere do slušanja G. K. nije rezultat proizvoljnog postupanja nadležnih organa. Naime, Sud BiH je ukazao da iz podataka u spisu jasno proizlazi da je Granična policija 4. novembra 2022. godine „uhvatila“ G. K. s grupom lica, provela postupak identifikacije i registracije i da se „radilo o danima vikenda“ i licima koja su koristila krivotvorene dokumente. U skladu s navedenim, Sud BiH je ocijenio da je Služba saslušala G. K. odmah nakon što su se stekli uvjeti za njeno saslušanje, zbog čega se rok od pet dana od momenta izricanja mjere do saslušanja G. K. ne može pripisati njenom neefikasnom ili neažurnom postupanju.
Osporena odluka
14. Apelant i G. K. su podnijeli zahtjev za preispitivanje navedene presude. Sud BiH (apelaciono upravno vijeće) Presudom broj S1 3 U 044464 22 Uvp od 9. decembra 2022. godine odbio je zahtjev, pri čemu je konstatirao da je samo G. K. podnijela zahtjev za preispitivanje. Razmatrajući zahtjev, sud je ocijenio da su se stekli zakonom propisani uvjeti za određivanje nadzora nad G. K. smještanjem u Imigracioni centar. Pri tome, u odnosu na primjenu odredbi člana 123. st. 2. i 3. ZOS-a, Sud BiH je dao u suštini iste razloge kao i prvostepeno vijeće. Dalje, Sud BiH je ukazao da je Služba razmatrala mogućnost da se G. K. odredi blaža mjera i da je dala razloge zbog kojih to nije moguće. Također, ukazao je da navodi G. K. da je pogrešno konstatirano da je ona apelantova majka nisu mogli utjecati na drugačije rješavanje te upravne stvari s obzirom na to da je prvostepeni organ tokom postupka utvrdio da se radi o strancu bez važećeg pasoša ili drugog identifikacionog dokumenta koji se može koristiti za ulazak u BiH, a na osnovu kojeg se može utvrditi identitet stranca. Osim toga, istakao je da je prvostepeni organ tek nakon donošenja prvostepenog rješenja došao do saznanja da G. K. nije apelantova majka.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
15. Apelant tvrdi da mu je prekršeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
5. Evropske konvencije i pravo na poštovanje privatnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Naime, apelant ističe da je saslušan tek 9. novembra 2022. godine, a da mu do tada ni na koji način, npr. putem informacione brošure, nisu predočeni razlozi lišenja slobode, kao ni osnovne informacije o njegovim pravima. Apelant ukazuje da je zbog toga neblagovremeno utvrđeno da je maloljetnik bez pratnje, te da je to suprotno odredbama ZOS-a, člana 5. stav 2. Evropske konvencije i principu najboljeg interesa djeteta. Također, ukazuje da je Sud BiH u odnosu na preostala tri lica iz Sirije, s kojima je bio zadržan i koja su također saslušana istog dana, utvrdio povredu člana 5. Evropske konvencije. U prilog svojim tvrdnjama apelant je dostavio odluke Suda BiH i organa uprave donesene u postupku određivanja nadzora licima označenim kao M. K. i H. K. (vidi tačku 4. ove odluke). Apelant dalje ukazuje na povredu člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije jer je proizvoljno lišen slobode te ističe da nije uzeta u obzir njegova naročita ranjivost, niti je procijenjena primjena blažih mjera. Također, navodi da nije uzeto u obzir da Imigracioni centar nije primjeren za apelantovo dugotrajno lišavanje slobode. Smatra da je na navedeni način došlo i do kršenja njegovih prava iz čl. 3. i 8. Evropske konvencije. Apelant ukazuje da je u pratnji policije sproveden u Sud BiH na saslušanje i da mu u Imigracionom centru nije dozvoljeno koristiti mobitel kako bi kontaktirao svoju porodicu u Siriji. U vezi s navedenim, apelant se poziva na više odluka Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud). Apelant, pored toga, smatra da je prekršen i član 5. stav 4. Evropske konvencije. Tvrdi da mu nije blagovremeno dostavljena odluka o određivanju nadzora, njen sadržaj i mogućnost korištenja pravnih lijekova. Također, ukazuje da Sud BiH nije poštovao zakonske rokove o odlučivanju o tužbi, iako se radilo o naročito ranjivom licu koje je u trenutku podnošenja tužbe već dvije sedmice bilo lišeno slobode. Apelant traži da mu se dodijeli naknada nematerijalne štete zbog kršenja navedenih prava u iznosu od 5.000,00 KM.
II.Odgovori na apelaciju
16. Sud BiH smatra da osporena odluka sadrži jasno i argumentirano obrazloženje. Sud tvrdi da se sve navodne povrede prava na koja je ukazano u apelaciji odnose na postupak u kojem je donesena mjera apelantovog protjerivanja s teritorije BiH, koji nije predmet apelacije.
17. Ministarstvo tvrdi da su neosnovani apelantovi navodi da mu je trebala biti određena blaža mjera nadzora i predlaže da se apelacija odbije. U vezi s tim, u suštini se poziva na razloge koji su dati u obrazloženju osporene i nižestepenih odluka. Također, Ministarstvo navodi da je apelant, uz saglasnost staratelja, 5. decembra 2022. godine smješten u Centar za prihvat i smještaj tražilaca azila u Delijašu – Trnovo, da je 12. januara 2023. godine podnio zahtjev za azil, a da je 16. januara 2023. godine samovoljno napustio azilantski centar. Ministarstvo ukazuje da apelant nije obavijestio nadležni organ o promjeni adrese u zakonom predviđenom roku, zbog čega je 1. februara 2023. godine postupak o njegovom zahtjevu za azil obustavljen.
18. Služba predlaže da se apelacija odbije. Pri tome, tvrdi da je mjera nadzora donesena s ciljem osiguranja izvršenja mjere protjerivanja. U vezi s tim, u suštini, ponavlja razloge navedene u rješenju. Pri tome, Služba ističe da se nije mogao odmah osigurati prevodilac za turski-kurdski jezik za koji su G. K. i apelant „rekli da samo govore“, a da je naknadno utvrđena činjenice da je apelantovo ime A. H. Q., da je državljanin Sirije, da je bez pratnje i da je tražilac azila. Također, Služba ukazuje da je Imigracioni centar specijalizirana ustanova za prihvat i smještaj stranaca i da ispunjava sve zahtjeve koji proizlaze iz Ustava Bosne i Hercegovine i međunarodnih standarda za postupanje s korisnicima tih ustanova. Navodi da Imigracioni centar raspolaže odvojenim paviljonima za smještaj odraslih muških lica, žena samica i porodica koje se smještaju u odvojenim apartmanima. Tvrdi da su u tom centru osigurani svi uvjeti za boravak migranata: zdravstvena zaštita, ishrana, higijena, pravo na besplatnu pravnu pomoć, komunikacija s nadležnim tijelima zemlje porijekla i porodicom. Služba navodi da je, nakon smještanja u Imigracioni centar, strancima omogućen kontakt s porodicama, pristup brošuri na maternjem jeziku koja definira pravo pristupa besplatnoj pravnoj pomoći i pravo pristupa azilu.
19. Granična policija navodi da su 4. novembra 2022. godine u 9.41 na Međunarodnom graničnom prijelazu Bijača izvršene „detaljne granične provjere nad šest stranih državljana“ koji su na uvid predali lične karte Belgije (apelant, M. K., G. K., H. K. i još dvoje lica) i nakon toga se zaputili u pravcu RH. Dalje, ukazuje da je 5. novembra 2022. godine primila obavijest MUP-a RH da je tim licima odbijen ulaz u RH jer su na uvid predočili krivotvorene lične karte. Osim toga je navedeno da su policijski službenici Granične policije 5. novembra 2022. godine oko 17.30 preuzeli navedena lica od pripadnika MUP-a RH i „nedugo zatim“ ih, uz prijedlog za izricanje mjere protjerivanja s teritorije BiH, predali Službi na daljnje postupanje.
20. U izjašnjenju na odgovore apelant tvrdi da su redovni sudovi i organi uprave za svoje propuste i povrede njegovih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na koja je ukazao u apelaciji dali neadekvatna opravdanja, koja nisu zasnovana na relevantnim propisima, a da se na neki od njegovih navoda nisu ni očitovali. Također, ističe da su postojali alternativni načini njegovog smještanja, prilagođeni njegovoj ranjivosti, i to u Privremenom prihvatnom centru u Ušivku, odnosno Azilantskom centru u Delijašu. Apelant tvrdi i da je netačan navod Službe da mu je omogućen kontakt s porodicom i uručena brošura na maternjem jeziku koja definiše prava pristupa besplatnoj pravnoj pomoći i pravo pristupa azilu.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o strancima („Službeni glasnik BiH“ br. 88/15 i 34/21) u relevantnom dijelu glasi: Odjeljak B. Stavljanje stranca pod nadzor Član 118. stav (3) tač. b) i c) i stav (4) (Određivanje nadzora) (3) Strancu se određuje stavljanje pod nadzor smještanjem u imigracioni centar:
b) radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju ili u drugom slučaju kad mu je izrečena mjera protjerivanja, ako postoje osnovi sumnje da će stranac pobjeći ili na drugi način onemogućiti izvršenje odluka; ili
c) kad postoji sumnja u istinitost navoda stranca o njegovom identitetu, a izrečena mu je mjera protjerivanja.
Član 120. st. (6) i (7) (Rješenje o stavljanju stranca pod nadzor i pravni lijekovi) (6) Ako Ministarstvo u roku od tri dana od dana dostavljanja žalbe protiv rješenja iz stava (5) ovog člana ne ukine rješenje o stavljanju stranca pod nadzor u imigracioni centar, odnosno ne ukine rješenje o produženju ili izuzetnom produženju nadzora u imigracionom centru ili po žalbi u tom roku uopće ne odluči, stranac može pokrenuti upravni spor tužbom pred Sudom Bosne i Hercegovine.
(7) Tužba se podnosi Sudu Bosne i Hercegovine u roku od tri dana od proteka roka iz stava (6) ovog člana, a Sud Bosne i Hercegovine dužan je ove predmete smatrati hitnim, saslušati stranca i donijeti odluku po tužbi u roku od tri dana od dana podnošenja tužbe. Tužba ne odgađa izvršenje rješenja.
Član 123.
(Zaštita prava maloljetnih i ostalih stranaca) […] (2) Nadležni organi u BiH dužni su da se prema maloljetnim strancima odnose s posebnom pažnjom i uvažavanjem i da s njima postupaju u skladu s Konvencijom o pravima djeteta i propisima u BiH koji se odnose na brigu o maloljetnim licima i njihovu zaštitu.
(3) Porodice s maloljetnicima zadržavaju se u imigracionom centru samo kao posljednja mjera i na najkraće moguće vrijeme.
(4) Maloljetnog stranca koji je nezakonito ušao u BiH i koji nije u pratnji roditelja ili zakonskog zastupnika, odnosno opunomoćenika ili je ostao bez pratnje tih lica po ulasku u BiH, a kojeg Služba ne može odmah vratiti u zemlju iz koje je stigao niti ga predati predstavnicima zemlje čiji je državljanin, Služba privremeno smješta u odjel ustanove specijaliziran za maloljetnike, o čemu obavještava nadležni centar za socijalni rad koji, u skladu sa zakonom, odmah imenuje privremenog staratelja. Maloljetnici bez pratnje zadržavaju se u imigracionom centru izuzetno, samo kao posljednja mjera i na najkraće moguće vrijeme.
[…] VI.Dopustivost i meritum
22. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana, u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
23. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
24. Imajući u vidu sadržaj apelacije, Ustavni sud će prvo razmotriti apelantove navode o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
25. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…] Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
26. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
[…]
f) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe da bi se spriječio njezin neovlašteni ulazak u zemlju, ili osobe protiv koje se preduzima radnja radi deportacije ili ekstradicije.
2. Svako ko je uhapšen obavještava se bez odgađanja i na jeziku koji razumije o razlozima svog hapšenja i o svakoj optužbi protiv njega.
[…]
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
27. Ustavni sud zapaža da je apelant maloljetnik bez pratnje koji je na osnovu osporenih odluka stavljen pod nadzor u Imigracioni centar, u kojem je boravio od 5. novembra do 5. decembra 2022. godine. S obzirom na navedeno, za Ustavni sud je neupitno da osporene odluke pokreću pitanje poštovanja garancija prava na slobodu i sigurnost ličnosti na koje se apelant poziva (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4518/10 od 13. juna 2012. godine, tačka 94, dostupna na www.ustavnisud.ba).
28. Ustavni sud podsjeća na to da je u više svojih odluka posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je proizvoljno lišen slobode jer nije odmah obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima lišenja slobode, da nije uzeta u obzir njegova naročita ranjivost, odnosno činjenica da je maloljetnik bez pratnje i da nije razmotrena primjena blažih mjera. Pored toga, smatra da sud nije suštinski i u kratkom roku razmotrio zakonitost lišenja slobode. Shodno navedenom, apelantovi navodi pokreću pitanje kršenja člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije, te stava 2. i stava 4. istog člana.
29. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, nijedno lišenje slobode koje je proizvoljno ne može biti spojivo sa članom 5. stav 1. Evropske konvencije, a pojam „proizvoljnosti” u tom kontekstu proteže se dalje od samog nepoštovanja nacionalnog prava. Naime, lišenje slobode može biti zakonito u smislu domaćeg prava, ali i dalje proizvoljno i protivno Evropskoj konvenciji (vidi Evropski sud, Al Husin Imad protiv Bosne i Hercegovine (broj 2), presuda od 25. juna 2019. godine, predstavka broj 10112/16, tačka 97 i). Pri tome, termin „bez proizvoljnosti” u kontekstu člana 5. stava 1. tačke f) Evropske konvencije znači da lišenje slobode mora biti „u dobroj vjeri“, mora biti usko povezano s ciljem koji teži zadržavanju, mjesto i uvjet zadržavanja trebali bi biti prikladni, imajući na umu da se ta mjera primjenjuje ne na lica koja su počinila krivična djela već na strance koji su, često u strahu za vlastite živote, pobjegli iz svoje zemlje, a njegovo trajanje ne smije premašiti ono koje je razumno potrebno za svrhu kojoj se teži (vidi Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 29. januara 2008. godine, predstavka broj 13229/03, tačka 74).
30. Ustavni sud dalje ukazuje da se na djecu i druge pojedince koji su na određeni način ranjivi primjenjuju i dodatne mjere zaštite od proizvoljnog lišenja slobode. Izostanak aktivnih koraka i odgađanje u provođenju ocjene ranjivosti mogu biti faktor koji izaziva ozbiljne sumnje u dobru vjeru vlasti (vidi Evropski sud, Abdullahi Elmi i Aweys Abubakar protiv Malte, presuda od 22. novembra 2016. godine, predstavke br. 25794/13 i 28151/13, tačka 146). Pri tome, lišavanje slobode maloljetnika bez pratnje radi garantiranja njegove deportacije neće biti u skladu sa članom 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije ako se cilj kojem lišavanje slobode teži može postići drugim, manje prisilnim mjerama. Taj uvjet zahtijeva da domaće vlasti razmotre pitanje najboljeg interesa maloljetnika i alternative lišavanju slobode u svjetlu posebnih okolnosti pojedinačnog slučaja (vidi Evropski sud, Rahimi protiv Grčke, presuda od 5. aprila 2011. godine, predstavka broj 8687/08, tač. 108. i 109). Evropski sud u svojoj novijoj praksi također ukazuje da razna međunarodna tijela, među ostalim i Vijeće Evrope, „sve više pozivaju države da hitno i u potpunosti prekinu ili više uopće ne zadržavaju djecu u prihvatnim centrima za migrante“. Iz stavova Evropskog suda o tom pitanju proizlazi da bi se, u principu, trebalo izbjegavati zatvaranje djece migranata u ustanovu za zadržavanje i da se samo smještanje na kratak period, u odgovarajućim uvjetima, može smatrati spojivim sa članom 5. stav 1. Evropske konvencije, i to pod uvjetom da nacionalne vlasti mogu utvrditi da su pribjegle toj mjeri tek nakon što su potvrdile da se ne može provesti nijedna druga mjera koja podrazumijeva manje ograničenje slobode (vidi Evropski sud, M. H. i drugi protiv Hrvatske, presuda od 18. novembra 2021. godine, predstavke br. 15670/18 i 43115/18, stav 237).
31. Dalje, Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda, pitanje da li je rok između trenutka lišenja slobode i obavještenja o razlozima za taj postupak bio dovoljno kratak u smislu standarda člana 5. stav 2. Evropske konvencije cijeni u svakom predmetu prema njegovim posebnim karakteristikama (vidi Evropski sud, Khlaifia i ostali protiv Italije (VV), presuda od 15. decembra 2016. godine, predstavka broj 16483/12, tačka 115). Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je Evropski sud utvrdio povredu člana 5. stav 2. Evropske konvencije zbog toga što su podnosiocu predstavke predočeni razlozi zbog kojih je lišen slobode tek poslije 76 sati (op. cit., presuda Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, tač. 84. i 85). Također, Evropski sud je utvrdio povredu člana 5. stav 2. Evropske konvencije imajući u vidu da je podnosiocu predstavke dokument o razlozima lišenja slobode radi deportacije dostavljen četvrtog dana lišenja slobode (vidi Evropski sud, Nowak protiv Ukrajine, presuda od 31. marta 2011. godine, predstavka broj 60846/10, tač. 64–66).
32. Ustavni sud ukazuje da se članom 5. stav 4. Evropske konvencije uhapšenim ili zadržanim licima osigurava i pravo da sud „brzo” odluči o zakonitosti njihovog zadržavanja i da se naloži njihovo puštanje na slobodu ako zadržavanje nije zakonito (vidi Evropski sud, Khlaifia i drugi protiv Italije, presuda od 15. decembra 2016. godine, predstavka broj 16483/12, tačka 131). U situacijama kada nacionalne vlasti u izuzetnim okolnostima odluče zadržati dijete i njegove roditelje u kontekstu kontrole imigracije nacionalni bi sudovi trebali ispitati zakonitost takvog zadržavanja s posebnom hitnošću i revnošću na svim nivoima (vidi Evropski sud, G. B. i drugi protiv Turske, presuda od 17. oktobra 2019. godine, tač. 167. i 186). Također, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud utvrdio kršenje člana 5. stav 4. Evropske konvencije u situaciji kada je sudskim odlukama donesenim u postupku određivanja imigracionog pritvora analizirana samo situacija prve podnositeljice predstavke (majke ostalo troje maloljetnih podnosilaca predstavki), spominjući njenu djecu samo kao pratnju (vidi Evropski sud, Minasian i drugi protiv Moldavije, presuda od 17. januara 2023. godine, predstavka broj 26879/17, tač. 52–54).
33. Dovodeći u vezu navedene stavove Evropskog suda sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da su apelant i lica koja su bila s njim u trenutku lišenja slobode (G. K., H. K. i M. K.) tek 9. novembra 2022. godine saslušana u prisustvu prevodioca na jeziku koji razumiju i obaviještena o razlozima lišavanja slobode i sadržaju odluka koje su donesene protiv njih. Dakle, oni su o razlozima lišavanja slobode obaviješteni četiri dana nakon lišenja slobode i donošenja prvostepenih rješenja o protjerivanju i stavljanju pod nadzor. Ustavni sud u vezi s tim zapaža da je Sud BiH, u predmetima lica H. K. i M. K. koja su zajedno s apelantom i G. K. lišena slobode, upravo zbog tako dugog roka u kojem nisu saslušani na navedene okolnosti, utvrdio povredu prava iz člana 5. stav 2. Evropske konvencije. Zbog toga je postupak stavljanja pod nadzor tih lica, za razliku od apelanta i G. K., u konačnici obustavljen. Pri tome, Sud BiH je u tim predmetima ocijenio da činjenica da su H. K. i M. K. smješteni u Imigracioni centar tokom vikenda (subota i nedjelja, 5. i 6. novembar 2022. godine) nije opravdanje za nepostupanje jer takve izuzetke ne predviđaju ni ZOS ni Evropska konvencija. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je od samog početka bilo nesporno da je apelant maloljetno lice, zbog čega je nadležni organ bio dužan da postupa s povećanom pažnjom i promptnošću, što evidentno nije učinio. Imajući u vidu navedeno, te praksu Evropskog suda u vezi s tim (vidi tačku 31. ove odluke), Ustavni smatra da rok između trenutka lišenja slobode i obavještenja o razlozima za taj postupak nije bio u skladu sa standardima člana 5. stav 2. Evropske konvencije.
34. Dalje, Ustavni sud zapaža da je kao rezultat neefikasnog postupanja prvostepenog organa došlo i do odgađanja procjene apelantove ranjivosti u smislu utvrđivanja činjenice da je maloljetnik bez pratnje. Naime, ta činjenica, odnosno okolnost da G. K. nije apelantova majka, nesporno je utvrđena tek nakon donošenja prvostepenog rješenja o njihovom stavljanju pod nadzor u Imigracionom centru. Ustavni sud, pri tome, primjećuje da su drugostepeni organ uprave i Sud BiH u nižestepenim odlukama i u osporenoj odluci tu činjenicu cijenili isključivo u odnosu na G. K. i na njenu faktičku i pravnu situaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da drugostepeni organ uprave i Sud BiH uopće nisu ni razmatrali apelantove navode niti analizirali da li je njegovo zadržavanje u Imigracionom centru predstavljalo odgovarajuću mjeru u smislu odredbe člana 123. stav 4. ZOS-a u kontekstu njegove lične situacije i njegovog najboljeg interesa kao maloljetnika bez pratnje, što ga čini posebno ranjivim licem. Također, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi ni da je apelant smješten u odjel ustanove specijaliziran za maloljetnike, kako to nalaže navedena zakonska odredba. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda (vidi tačku 29. ove odluke), Ustavni sud zaključuje da nadležni organi uprave i redovni sud prilikom donošenja odluka o apelantovom stavljanju pod nadzor u Imigracioni centar nisu postupali u dobroj vjeri, u najboljem interesu maloljetnika i u skladu s odredbama ZOS-a, zbog čega je došlo do kršenja odredaba člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije.
35. U vezi s apelantovim tvrdnjama o povredi člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra potrebnim ukazati da je ukupan postupak, uključujući i postupak po pravnim lijekovima pred redovnim sudom, trajao više od mjesec dana, pri čemu čak četiri dana duže od perioda na koji je određena mjera nadzora (trajanje mjere je određeno do 5. decembra 2002. godine, a osporena odluka Suda BiH je donesena 9. decembra 2022. godine). Ustavni sud ponovo ukazuje da je od samog početka bilo nesporno da se radi o maloljetnom licu, zbog čega se moralo postupati s pojačanom pažnjom i hitnošću. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH odluku o tužbi donio tri dana po isteku roka propisanog odredbom člana 120. stav 7. ZOS-a, iako je predmet po samom ZOS-u bio dužan smatrati hitnim. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije poštovan kriterij brzog odlučivanja iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da organi uprave i Sud BiH nisu uopće cijenili apelantove argumente kojima je osporavao odluku o stavljanju pod nadzor u Imigracioni centar. Naime, drugostepeni organ uprave i redovni sud su u postupku po pravnim lijekovima koje su podnosili apelant i G. K. analizirali samo navode koji su se odnosili na G. K., odnosno razmatrali su samo njenu situaciju. Dovodeći u vezu sve navedeno s praksom Evropskog suda (vidi tačku 32. ove odluke), Ustavni sud zaključuje da je u apelantovom slučaju prekršen i član 5. stav 4. Evropske konvencije.
36. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud zaključuje da je osporenim odlukama povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f) i st. 2. i 4. Evropske konvencije.
37. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav da je, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno produživanju mjere pritvora, u situaciji kada utvrdi da je apelantovo lišavanje slobode rezultiralo povredom prava na ličnu slobodu i sigurnost, ali da je u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode po osporenim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku produženja mjere pritvora (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tač. 68. i 69. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da je i u apelantovom slučaju 5. decembra 2022. godine istekla mjera nadzora određena osporenim odlukama, Ustavni sud samo deklaratorno utvrđuje povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f) i st. 2. i 4. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud ukazuje da organi uprave odnosno sud pri eventualnom daljnjem produženju mjere nadzora postupak moraju provesti uz potpuno poštovanje garancija iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
Ostala prava
38. Apelant se pozvao i na kršenje prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. S obzirom na utvrđeno kršenje prava na ličnu slobodu i sigurnost i da se suština navoda o povredi tih prava zapravo odnosi na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost, o čemu je Ustavni sud već odlučio, Ustavni sud smatra da te navode nema potrebe posebno ispitivati. Naknada nematerijalne štete
39. Ustavni sud ukazuje da je apelantu prestao nadzor u Imigracionom centru, što je bilo predmet apelacije, te je 16. januara 2023. godine napustio Centar za prihvat i smještaj tražilaca azila u Delijašu – Trnovo, u koji je nakon toga bio smješten. Pri tome je utvrđeno da apelant nije obavijestio nadležni organ o promjeni adrese u zakonom predviđenom roku, zbog čega je njegovo sadašnje mjesto boravka nepoznato. Shodno tome, Ustavni sud je ustanovio da je utvrđena povreda prava na ličnu slobodu i sigurnost dovoljna satisfakcija apelantu.
VII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 2. Evropske konvencije kada apelant kao maloljetnik bez pratnje nije „bez odgađanja“ na jeziku koji razumije obaviješten o razlozima lišavanja slobode i sadržaju odluka koje su donesene protiv njega. Također, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f) i stav 4. Evropske konvencije kada organi uprave i redovni sud prilikom donošenja odluka o apelantovom stavljanju pod nadzor u Imigracioni centar nisu postupali u dobroj vjeri, u njegovom najboljem interesu i u skladu s odredbama ZOS-a, ne cijenivši u postupku povodom pravnih lijekova apelantovu situaciju odnosno činjenicu da je maloljetnik bez pratnje, te kada je redovni sud odluku o apelantovoj tužbi donio tri dana po isteku roka propisanog odredbom člana 120. stav 7. ZOS-a, a odluku o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude čak četiri dana nakon isteka roka do kojeg je bilo i određeno apelantovo zadržavanje u Imigracionom centru.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić