Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2841/21 („NLB banka“ d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Građanski postupak
  • Hipoteka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2841/21

Apelacija

Odluka o meritumu

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2841/21, rješavajući apelaciju „NLB Banke“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 2. jula 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija „NLB Banke“ d.d. Sarajevo.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 Dn 016399 20 Pž 3 od 19. maja 2021. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija „NLB Banke“ d.d. Sarajevo podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 Dn 016399 20 Pž 3 od 19. maja 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „NLB Banka“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Lejla Arnautović, apelanticina zaposlenica, podnijela je 5. augusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 Dn 016399 20 Pž 3 od 19. maja 2021. godine i Rješenja Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-Dn-

04-002093 od 17. augusta 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 4. novembra 2022. godine je od Kantonalnog suda i Općinskog suda, a 20. aprila 2023. godine od založnog dužnika (DJL „Hari 5“ Gornje Dubrave) i zainteresiranog lica („PRO-M“ d.o.o. Živinice) zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 12. decembra 2022. do 9. maja 2023. godine te su navedeni odgovori u periodu od 10. februara 2023. do 10. maja 2023. godine dostavljeni apelantici radi eventualnog izjašnjenja. Apelantica je dostavila izjašnjenje 17. februara 2023. i 18. maja 2023. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Općinskog suda broj I-43/98 od 13. februara 1998. godine, donesenim na osnovu sporazuma zaključenog između apelanticine pravne prednice („Tuzlanska banka“ d.d. Tuzla) i, između ostalih, založnog dužnika, određeno je osiguranje potraživanja apelanticine pravne prednice zasnivanjem založnog prava u njenu korist na proizvodnoj hali pobliže označenoj u rješenju (tačka 2. izreke rješenja) i građevinskom zemljištu površine 5.162 m , kako je precizirano u rješenju (tačka 3. izreke rješenja).

6. Općinski sud je navedeno rješenje dostavio na nadležno postupanje Općinskoj geodetskoj upravi Tuzla (kasnije Služba za geodetske i imovinsko-pravne poslove Općine Tuzla, u daljnjem tekstu: Služba) 20. februara 1998. godine.

7. Rješenjem Službe od 28. decembra 2004. godine određeno je osiguranje potraživanja apelanticine pravne prednice uknjižbom založnog prava u njenu korist na nekretnini označenoj kao „k. č. broj 1838/8 površine 924 m (poslovna zgrada – industrijska hala na k. č. broj 1838/8) upisana u zk. ul. broj 2312 K.O. Husino“.

8. Odlučujući o žalbi apelanticine pravne prednice od 6. januara 2005. godine, Federalna uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Uprava) rješenjem od 24. novembra 2005. godine proglasila je ništavnim rješenje Službe od 28. decembra 2004. godine i poništila sve pravne posljedice koje je to rješenje proizvelo. Uprava je u obrazloženju rješenja navela da je, postupajući po žalbi, po službenoj dužnosti utvrdila da je prvostepenim rješenjem odlučeno o pitanju koje je, između ostalog, prema odredbama Zakona o zemljišnim knjigama, u nadležnosti sudova.

9. Apelantica je 14. augusta 2006. godine podnijela zahtjev za uknjižbu založnog prava. Općinski sud je u periodu od 9. jula 2007. do 29. marta 2017. godine donio četiri rješenja kojima je odbio, odnosno odbacio navedeni zahtjev. Kantonalni sud je u periodu od 27. decembra 2007. do 14. decembra 2017. godine donio četiri rješenja kojima je ukinuo prvostepena rješenja i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U okviru tog perioda Kantonalni sud je rješenjem od 28. juna 2016. godine odlučio o žalbi izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 22. decembra 2011. godine.

10. Rješenjem Općinskog suda od 13. marta 2019. godine odbijen je apelanticin zahtjev za uknjižbu založnog prava. Sud je u obrazloženju tog rješenja opširno obrazložio promjene koje su se dešavale u zemljišnim knjigama na navedenim nekretninama. Zatim je ukazao da su podaci koji proizlaze iz navedenih promjena suprotni podacima navedenim u rješenju Općinskog suda od 13. februara 1998. godine. Naime, parcela k. č. broj 1838/1 je u zemljišnoknjižnom ulošku nekad imala površinu od 5.162 m , ali je od navedene parcele 1996. godine formirana druga parcela površine 924 m , kako je sve precizirano u navedenom rješenju. Iz toga proizlazi da je ta parcela, s tačno navedenom površinom, postojala u vrijeme donošenja rješenja Općinskog suda od 13. februara 1998. godine.

11. Rješenjem Kantonalnog suda od 13. septembra 2019. godine uvažena je apelanticina žalba u odnosu na datum podnošenja zahtjeva za uknjižbu, navedeno rješenje je ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

12. Općinski sud je rješenjem od 17. augusta 2020. godine dozvolio uknjižbu založnog prava u apelanticinu korist, na drugo mjesto redoslijeda upisa, na industrijskoj hali površine 924 m , pobliže označenoj u izreci rješenja.

13. Rješenjem Kantonalnog suda od 19. maja 2021. godine odbijene su žalbe koje su izjavili apelantica i zainteresirano lice i potvrđeno je prvostepeno rješenje. Sud je u obrazloženju naveo da je u rješenju Općinskog suda od 13. februara 1998. godine navedeno da „uknjižbu nekretnina provešće OGU Tuzla“ (Općinska geodetska uprava Tuzla), „a popis Komisija Općinskog suda“. Sud je naveo da je izvršni sud upravo tako i postupio i da to potvrđuje sadržaj dostavnice iz koje slijedi da je Općinski sud proslijedio Općinskoj geodetskoj upravi Tuzla rješenje od 13. februara 1998. godine, pa je navedena uprava primila to rješenje 20. februara 1998. godine. Stoga, sud je ukazao da je prvostepeni sud pogrešno smatrao da se datum kada je apelanticina pravna prednica uplatila taksu (27. decembar 2004. godine) imao smatrati datumom podnošenja zahtjeva (prvostepeni sud je obrazložio da u dnevniku zaprimljenih predmeta za 1998. godinu nije pronađen spis koji upućuje na to da je rješenje Općinskog suda od 13. februara 1998. godine registrirano kao predmet). Međutim, Kantonalni sud je konstatirao da taj propust Općinskog suda nije bio od utjecaja na pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja.

14. Nadalje, sud je naveo da je založno pravo u konkretnom slučaju pravilno uknjiženo na drugo mjesto redoslijeda upisa, bez obzira na činjenicu što je apelantica zahtjev za uknjižbu podnijela 20. februara 1998. godine. Naime, kako je to obrazložio Kantonalni sud, utvrđeno je da je hipoteka, koja je bila uknjižena na prvo mjesto redoslijeda upisa u korist „CBS Banke“ d.d. Sarajevo, brisana. Stoga je na njeno mjesto upisana hipoteka u korist „Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar, na prvo mjesto redoslijeda upisa, a na osnovu Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj Ip-1604/03 od 29. decembra 2003. godine. Taj upis u korist „Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar se, kako je obrazložio sud, u konkretnoj činjenično pravnoj situaciji nije mogao proglašavati ništavnim u ovom postupku već samo eventualno u redovnom parničnom postupku. Stoga, pravilno je Općinski sud rješenjem od 17. augusta 2020. godine dozvolio uknjižbu založnog prava u apelanticinu korist na drugo mjesto redoslijeda upisa. IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

15. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

16. Apelantica ponavlja navode koje je isticala u redovnom postupku, odnosno smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni relevantni propisi. Naročito navodi da je založno pravo trebalo biti zasnovano na svim katastarskim česticama upisanim u zemljišnoknjižnom ulošku, a ne samo na jednoj koja nosi istu oznaku, ali je manje površine. Naime, apelantica ističe da je založno pravno zasnovano na nekretnini površine 5162 m , koja je u to vrijeme bila jedna k. č., ali da je ta parcela u međuvremenu cijepana, a založno pravo je uknjiženo samo na parceli koja i dalje nosi istu oznaku i koja je površine „samo“ 924 m . Također osporava zaključak redovnih sudova u pogledu redoslijeda upisa založnog prava jer smatra da se prvenstveni red upisa računa prema vremenu kada je podnesen zahtjev za upis. Nadalje, apelantica navodi da joj je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku imajući u vidu dužinu trajanja konkretnog postupka.b)Odgovori na apelaciju

17. Redovni sudovi su naveli da osporenim odlukama nisu povrijeđena prava na koja se apelantica poziva u apelaciji te su predložili da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Založni dužnik i zainteresirano lice su također, između ostalog, naveli da je apelacija neosnovana.

19. Apelantica je u izjašnjenju na odgovore, u suštini, navela da ostaje pri navodima iznesenim u apelaciji i da su odgovori na apelaciju usmjereni na to da onemoguće apelanticu da ostvari svoja prava. V.Relevantni propisi

20. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 58/02 od 19. novembra 2002. godine, 19/03 i 54/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 43. stav (1)

Odlučivanje o upisu (1) Nakon provjere zahtjeva za upis, zemljišnoknjižni referent donosi rješenje da li će zahtjev potpuno ili djelimično prihvatiti.

21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10. stav (2) (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

22. Zakon o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ br. 34/86, 1/90 i 29/90 i „Službeni list RBiH“ br. 3/93 i 13/94)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 4.

Na gradskom građevinskom zemljištu ne može postojati pravo svojine.

Član 5.

Građevinsko zemljište se ne može otuđiti iz društvene svojine, ali se na njemu mogu steći prava određena zakonom.

Član 6. Opština upravlja i raspolaže gradskim građevinskim zemljištem na način i pod uslovima predviđenim zakonom i propisima donesenim na osnovu zakona.

VI.Dopustivost i meritum

23. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

U odnosu na osporene odluke

24. Apelantica smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni relevantni propisi. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

25. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u odlukama donesenim u osporenom postupku, odlučujući o identičnim prigovorima koje apelantica ponavlja i u apelaciji, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odluke, a Ustavni sud takva utvrđenja ne smatra proizvoljnim ni „očigledno nerazumnim“. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno obrazložio zašto apelanticini prigovori o redoslijedu upisa založnog prava ne mogu dovesti do drugačije odluke u konkretnom slučaju. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da je na prvom mjestu redoslijeda upisa, na osnovu rješenja Općinskog suda u Tuzli od 29. decembra 2003. godine, upisana „Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar. Prema tome, sud je ukazao da se u konkretnom postupku, u situaciji kada je o apelanticinom upisu odlučeno rješenjem Općinskog suda od 17. augusta 2020. godine, nije mogao proglašavati ništavnim raniji upis, već se taj upis mogao proglašavati ništavnim samo eventualno u redovnom parničnom postupku.

26. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je rješenjem Općinskog suda od 13. februara 1998. godine određeno osiguranje potraživanja apelanticine pravne prednice zasnivanjem založnog prava na, između ostalog, proizvodnoj hali i građevinskom zemljištu površine 5.162 m (vidi tačku 5. ove odluke). Međutim, u osporenom postupku dozvoljena je uknjižba založnog prava na industrijskoj hali površine 924 m (vidi tačku 12. ove odluke). Apelantica osporava odluku redovnih sudova u ovom dijelu ističući da je založno pravno zasnovano na nekretnini površine 5162 m , a uknjiženo je samo na proizvodnoj hali površine samo 924 m . U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da su u vrijeme kada je doneseno rješenje Općinskog suda od 13. februara 1998. godine, kojim je određeno osiguranje potraživanja apelanticine pravne prednice zasnivanjem založnog prava, bile na snazi odredbe Zakona o građevinskom zemljištu (vidi tačku 22. ove odluke) prema kojima, u suštini, na gradskom građevinskom zemljištu nije moglo postojati pravo vlasništva, niti se građevinsko zemljište moglo otuđiti iz društvenog vlasništva. Stoga, ne ulazeći u pitanje pravne valjanosti zaključenog sporazuma od 13. februara 1998. godine, Ustavni sud ove apelanticine navode smatra neosnovanim.

27. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u odnosu na osporene odluke prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelanticinu štetu, niti je apelantica pružila dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

28. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke.

U odnosu na suđenje u razumnom roku

29. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, dužina trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, stav 18).

30. Ustavni sud zapaža da je vođen postupak pred organima uprave za upis založnog prava, te da je u tom postupku konačno odlučeno da se radi o predmetu koji je u nadležnosti sudova. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelantica podnijela zahtjev za uknjižbu založnog prava Općinskom sudu 14.augusta 2006. godine, te da je postupak okončan osporenim rješenjem Kantonalnog suda od 19. maja 2021. godine. Dakle, period koji će Ustavni sud ispitati u konkretnom slučaju je 14 godina i devet mjeseci. Nadalje, Ustavni sud smatra da se nije radilo o naročito složenom predmetu te da se ne može zaključiti da je apelantica svojim postupcima doprinijela dužini trajanja postupka.

31. Ustavni sud primjećuje da je u relevantnom periodu Kantonalni sud pet puta vraćao predmet prvostepenom sudu na ponovni postupak. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, u jednoj fazi postupka, o žalbi odlučio tek nakon tek četiri godine i oko šest mjeseci. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da ni Kantonalni sud, kao ni Općinski sud u odgovoru na apelaciju nisu ponudili nikakvo opravdanje za dužinu trajanja postupka. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, za šta ne postoji ni djelotvoran pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. maja 2017. godine, tač. 53–66, i druge odluke od 10. maja 2017. godine, sve dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da dužina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

32. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelanticinog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

33. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Međutim, apelantica nije tražila naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje. Imajući u vidu navedeno, utvrđivanje povrede ovog ustavnog prava samo po sebi predstavlja primjerenu i dovoljnu pravnu zaštitu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1335/20 od 20. maja 2020. godine, tačka 62, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, te Kožul i ostali protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 22. oktobra 2019. godine, predstavka broj 38695/13, i Kahriman protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 17. oktobra 2017. godine, predstavka broj 4867/16).

Pravo na imovinu

34. Apelantica također smatra da joj je u postupku koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica tvrdnje o povredi tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je isticala u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da su ti navodi neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelanticino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. S obzirom na to, Ustavni sud te navode neće posebno ispitivati.

VII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je postupak pred redovnim sudovima trajao 14 godina i devet mjeseci, čemu je u najvećoj mjeri doprinijelo višestruko vraćanje predmeta prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, kao i dužina trajanja postupka pred Kantonalnim sudom u određenoj fazi postupka, a ti sudovi u odgovoru na apelaciju nisu ponudili bilo kakve razloge za navedeno.

36. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje jer nije bilo moguće zaključiti da su redovni sudovi postupali proizvoljno ili „očigledno nerazumno“.

37. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2841/21 („NLB banka“ d.d. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio