Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2959/21 (M.D. i drugi)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Procesna odluka
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima · čl. 33
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana
- Ispravka Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana (na bosanskom i hrvatskom jeizku)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-2959/21
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2959/21, rješavajući apelacije M. D., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, dopredsjednica Angelika Nußberger, dopredsjednica
Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudac
Marin Vukoja, sudac
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 22. siječnja 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvajaju apelacije M. D.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 012502 21 U2 od 24. svibnja 2022. godine.
Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Gradu Mostaru da M. D. u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke isplati iznos od 1.400,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Gradu Mostaru da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija M. D. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 012502 21 U2 od 24. svibnja 2022. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak
1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. D. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 U 018648 21 Uvp od 12. svibnja 2021. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 021428 22 Uz od 31. svibnja 2022. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Savezne Republike Njemačke, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured „Dušanka Šoljić-Ćorić i Dragan Pudar“ iz Mostara, podnio je 14. kolovoza 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 018648 21 Uvp od 12. svibnja 2021. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 018648 20 Uz od 30. prosinca 2020. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-2959/21.
2. Apelant je, posredstvom istog punomoćnika, podnio 25. srpnja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 07 0 U 012502 21 U2 od 24. svibnja 2022. godine i Rješenja Kantonalnog suda broj 07 0 U 021428 22 Uz od 31. svibnja 2022. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-2951/22.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se navedene apelacije temelje na istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, te da ih je podnio isti apelant, Ustavni sud je, u skladu sa člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2959/21.
4. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te od Uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: drugostupanjski organ) i od Grada Mostara, Odjel za financije i nekretnine (u daljnjem tekstu: prvostupanjski organ), zatraženo je u razdoblju od 30. prosinca 2021. godine do 24. travnja 2023. godine da dostave odgovor na apelacije.
5. Pozvani su dostavili odgovor na apelacije u razdoblju od 5. siječnja 2022. godine do 12. svibnja 2023. godine pa su navedeni odgovori u razdoblju od 2. veljače 2022. godine do 12. svibnja 2023. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku na izjašnjenje. Apelantov punomoćnik je 6. veljače 2023. godine dostavio izjašnjenje u predmetu broj AP-2959/21. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Apelant je 10. listopada 2005. godine prvostupanjskom organu podnio zahtjev za povrat garaže koja se nalazi na adresi Vukovarska b. b. u Mostaru.
8. Prvostupanjski i drugostupanjski organ su u razdoblju od 26. travnja 2012. godine do 6. studenog 2014. godine donijeli šest odluka (prvostupanjski organ je odbijao, odnosno odbacivao apelantov zahtjev, a drugostupanjski organ je poništavao prvostupanjsko rješenje i predmet vraćao na ponovni postupak).
9. Zaključkom prvostupanjskog organa od 4. veljače 2015. godine odbačen je apelantov zahtjev za povrat garaže zbog nenadležnosti.
10. Rješenjem drugostupanjskog organa od 24. ožujka 2015. godine usvojena je apelantova žalba i poništen je navedeni zaključak te je predmet vraćen prvostupanjskom organu na ponovni postupak.
11. Rješenjem prvostupanjskog organa od 14. travnja 2015. odbijen je apelantov zahtjev.
12. Rješenjem drugostupanjskog organa od 17. srpnja 2015. godine poništeno je navedeno rješenje i apelantov zahtjev je odbijen kao neutemeljen.
13. Apelant je protiv rješenja kojim je predmet vraćen na ponovni postupak (od 24. ožujka 2015. godine) podnio tužbu i zahtjev za zaštitu sloboda i prava pojedinaca zajamčenih Ustavom Federacije BiH (u daljnjem tekstu: zahtjev za zaštitu sloboda i prava). Kantonalni sud je rješenjem od 22. svibnja 2015. godine odbacio apelantovu tužbu i zahtjev za zaštitu sloboda i prava. Presudom Vrhovnog suda od 5. prosinca 2019. godine uvažen je apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje prvostupanjske presude te je predmet vraćen Kantonalnom sudu na ponovno odlučivanje. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istaknuo da se u istom upravnom sporu ne može odlučivati o apelantovoj tužbi protiv drugostupanjskog rješenja i njegovom zahtjevu za zaštitu sloboda i prava.
14. Apelant je također protiv rješenja kojim je njegov zahtjev odbijen (od 17. srpnja 2015. godine) podnio tužbu i zahtjev za zaštitu sloboda i prava. Kantonalni sud je presudom od 11. rujna 2018. godine odbio apelantovu tužbu i odbacio apelantov zahtjev za zaštitu sloboda i prava. Presudom Vrhovnog suda od 12. svibnja 2021. godine uvažen je apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje prvostupanjske presude te je predmet vraćen Kantonalnom sudu na ponovno odlučivanje. Upravni spor je razdvojen na spor povodom apelantove tužbe i spor povodom apelantovog zahtjeva za zaštitu sloboda i prava. a)U odnosu na odluke o apelantovim zahtjevima za zaštitu sloboda i prava
15. Kantonalni sud je rješenjem od 30. prosinca 2020. godine odbacio apelantov zahtjev za zaštitu prava i sloboda koji je apelant podnio istodobno s tužbom protiv drugostupanjskog rješenja od 24. ožujka 2015. godine.
16. Presudom Vrhovnog suda od 12. svibnja 2021. godine odbijen je apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje prvostupanjskog rješenja. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je apelant, u smislu odredaba članka 60. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), imao osiguranu drugu sudsku zaštitu u odnosu na osporeno rješenje od 24. ožujka 2015. godine. Navedeno proizlazi i iz činjenice da je apelant protiv tog rješenja pokrenuo upravni spor u kojem je, u vrijeme donošenja konkretne presude, već bila donesena prvostupanjska odluka.
17. Kantonalni sud je rješenjem od 31. svibnja 2022. godine odbacio apelantov zahtjev za zaštitu prava i sloboda koji je apelant podnio istodobno s tužbom protiv drugostupanjskog rješenja od 17. srpnja 2015. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja ukazao na odredbe čl. od 60. do 63. ZUS-a te zaključio da je apelant imao osiguranu drugu sudsku zaštitu u odnosu na osporeno rješenje od 17. srpnja 2015. godine. Navedeno proizlazi i iz činjenice da je konkretan zahtjev podnesen na temelju istih navoda i dokaza istaknutih u tužbi protiv osporenog rješenja, pa je sud zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za podnošenje zahtjeva za zaštitu prava i sloboda u smislu navedenih odredaba ZUS-a.b)U odnosu na postupak okončan presudom Kantonalnog suda
18. Kantonalni sud je presudom od 24. svibnja 2022. godine odbio apelantovu tužbu protiv rješenja drugostupanjskog organa od 17. srpnja 2015. godine.
19. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da iz konkretnog spisa proizlazi da je apelant uz zahtjev za povrat garaže kao dokaz o vlasništvu prvostupanjskom organu dostavio neovjerenu i nepotpisanu fotokopiju jedne stranice pismena naslovljenog kao „ugovor“ (u daljnjem tekstu: ugovor). Iz ugovora proizlazi da je zaključen 8. srpnja 1991. godine u Mostaru između Stambene zadruge „Projektant“ i apelanta radi udruživanja sredstava za izgradnju garaže u sklopu kolektivne stambene zgrade. U svezi s tim, sud je istaknuo da apelant pravo na povrat garaže temelji na tvrdnji da je zaključio ugovor i da je 1991. godine stupio u posjed garaže, ali da je uslijed rata napustio svoje nekretnine (stan i garažu), pri čemu je stan vratio u posjed i prodao ga, ali garažu nije i nije mu poznato u čijem je posjedu.
20. Kantonalni sud je naveo da su pravilno organi uprave u konkretnom slučaju odbili apelantov zahtjev na temelju odredaba Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana. Sud je ukazao na odredbe čl. 4. i 5. stavak (1) navedenog Zakona, te u svezi s tim istaknuo da je odlučna činjenica za rješavanje konkretnog spora je li apelant, koji traži povrat garaže koja je proglašena napuštenom, vlasnik te garaže, odnosno je li ta garaža bila u apelantovom nesmetanom posjedu u vrijeme kada je proglašena napuštenom. Sud se dalje pozvao na relevantne odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima kojim je propisano da se pravo vlasništva stječe, između ostalog, pravnim poslom (članak 20.), te da se pravo vlasništva na nekretnini po toj osnovi stječe upisom u javne knjige (članak 23.). U svezi s tim, sud je istaknuo da apelant pravo vlasništva na garaži temelji na pravnom poslu, tj. ugovoru. Međutim, Kantonalni sud je istaknuo da apelant u postupku nije predočio nikakav dokaz da je na temelju ugovora upisan u odgovarajuće javne knjige, niti je dokazao je li i kada stupio u posjed garaže, u smislu navedenih zakonskih odredaba. Stoga je sud naveo da nije mogao sa sigurnošću utvrditi te odlučne činjenice pa je o njihovom postojanju zaključio primjenom odredaba članka 22. stavak (2) ZUS-a. Konačno, sud je naveo da nije posebno cijenio apelantove navode da je Stambena zadruga „Projektant“ zaključila ugovor o kupoprodaji garaže sa B. D. jer predmet konkretnog spora nije taj ugovor nego isključivo apelantov zahtjev za povrat garaže u posjed.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Također smatra da mu je prekršeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka
13. Europske konvencije, zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka
14. Europske konvencije i zabrana zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije. Dalje se apelant poziva na kršenje članka II/2. Ustava Bosne i Hercegovine (Međunarodni standardi), te članka II/5. Ustava Bosne i Hercegovine (pravo na povratak i na povrat imovine). Apelant, u biti, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni relevantni propisi. Naročito ističe da je Stambena zadruga „Projektant“ sa B. D. zaključila ugovor o kupoprodaji garaže, pa je na prijevaran način ponovno prodala garažu koja je njegovo vlasništvo. Smatra da je vlasništvo nad garažom dokazao ugovorom. U pogledu navoda koji se odnose na duljinu trajanja postupka, apelant ističe da mu je pravo na suđenje u razumnom roku povrijeđeno jer je postupak, koji nije složen, trajao više od 16 godina.
b) Odgovori na apelaciju
22. Redovni sudovi su naveli da ostaju pri razlozima navedenim u osporenim odlukama te da tim odlukama nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva u apelacijama. Predložili su da se apelacije odbiju kao neutemeljene.
23. Drugostupanjski i prvostupanjski organi su naveli da su apelantovi navodi neutemeljeni jer apelant nije dokazao da je bio vlasnik, odnosno posjednik garaže.c)Izjašnjenje na odgovore na apelaciju
24. Apelant je, u biti, naveo da su odgovori na apelaciju koje su dali redovni sudovi i organi uprave paušalni te je ponovio navode iz apelacije.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 29/98 – ispravak, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02 i 24/03)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 4.
Vlasnik nekretnine koja je proglašena napuštenom ima pravo u svako vrijeme podnijeti zahtjev za vraćanje nekretnine u posjed.
Izuzetno, zahtjev za vraćanje nekretnine u posjed može podnijeti i osoba koja je bila u nesmetanom posjedu nekretnine u vrijeme proglašavanja nekretnine napuštenom. Članak 5. stavak (1)
Pod pojmom vlasnik u smislu ovog zakona smatra se osoba koja je u trenutku proglašenja nekretnine napuštenom bila po važećim propisima vlasnik te nekretnine.
26. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/94 i 18/94) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 20. stav (1)
Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasleđivanjem.
Član 33.
Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnost stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.
27. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05 od 16. veljače 2005. godine) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 22. stavak (2)
Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na koje se poziva. Ako stranka ne predoči dokaze za svoje navode ili se na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neka odlučna činjenica, o njezinu postojanju sud će riješiti primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Članak 55. Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
Članak 60.
Pojedinac čija su prava ili temeljne slobode zajamčene Ustavom Federacije i instrumentima Aneksa toga Ustava povrijeđene konačnim pojedinačnim aktom nadležnoga tijela, ima pravo zahtijevati zaštitu tih prava i sloboda kod nadležnoga suda, sukladno ovome Zakonu, ako nije osigurana druga sudska zaštita.
28. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Članak 10. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
a) Dopustivost u odnosu na odluke o apelantovim zahtjevima za zaštitu sloboda i prava
29. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:b)Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
30. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi jasno ukazao da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv kada se radi o odlučivanju o „građanskim pravima i obvezama“ ili kada je odluka koja je u postupku donesena odlučujuća za utvrđivanje „građanskih prava i obveza“ (vidi Ustavni sud, između ostalih, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. rujna 2009. godine, AP-
766/12 od 22. listopada 2013. godine i AP-1466/16 od 22. ožujka 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su osporene odluke donesene u upravnim sporovima u kojima je odlučivano samo o procesnim pitanjima, tj. o ispunjenosti formalnih uvjeta za izjavljivanje zahtjeva za zaštitu sloboda i prava zagarantiranih Ustavom Federacije BiH (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-819/17 od 15. lipnja 2017. godine, u odnosu na AP-1616/17, toč. 6. i 11. odluke).
31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se u konkretnim upravnim sporovima nije odlučivalo o apelantovim građanskim pravima i obvezama iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, niti o pravu na imovinu u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, već se samo odlučivalo o tome jesu li ispunjeni formalni zakonski uvjeti za izjavljivanje zahtjeva za zaštitu sloboda i prava zagarantiranih Ustavom Federacije BiH. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije te članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju nisu primjenjivi u konkretnim slučajevima pa slijedi da su apelantovi navodi u svezi s povredom prava na pravično suđenje i prava na imovinu ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
32. Imajući u vidu takav zaključak, Ustavni sud ukazuje da su i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, kao i navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije (kao akcesornih prava) u svezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, također, ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
33. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da članak 17. Europske konvencije ne uspostavlja neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja, čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije. Stoga su i apelantovi navodi o kršenju članka 17. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine. Konačno, Ustavni sud ukazuje da osporene odluke ne pokreću pitanje povrede članka II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, te su, stoga, apelantovi navodi izneseni u tom pravcu također ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
34. U svezi s apelantovim pozivanjem na članak II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da se ne radi o materijalnom pravu na čije se kršenje apelant može samostalno pozvati, već se radi o ustavnoj odredbi kojom se Europskoj konvenciji daje supremacija nad domaćim zakonima.
b) Dopustivost u odnosu na postupak okončan presudom Kantonalnog suda
35. Ustavni sud utvrđuje da apelacija, u ovom dijelu, ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
VII.Merituma)Pravo na pravično suđenje
U odnosu na osporenu odluku
36. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni relevantni propisi. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
37. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoju odluku, a utvrđenja Kantonalnog suda Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana, te Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima u svezi s tim, dovoljno obrazložio da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao da je upisan u odgovarajuće javne knjige kao vlasnik garaže, niti je dokazao da je stupio u njezin posjed. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već razmatrao slično činjenično i pravno pitanje, te je u svezi s tim zaključio da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neutemeljeni (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1706/19 od 10. rujna 2019. godine, u odnosu na AP-2040/19, toč. 6. i 13., dostupna na www.ustavnisud.ba). Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u odnosu na osporenu odluku prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na apelantovu štetu, niti je apelant pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
38. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na osporenu odluku neutemeljeni.
U odnosu na suđenje u razumnom roku
39. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, duljina trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. ožujka 2021. godine, stavak 18.).
40. Ustavni sud će u odnosu na duljinu trajanja postupka razmatrati razdoblje od podnošenja zahtjeva, odnosno od 10. listopada 2005. godine, do donošenja presude Kantonalnog suda 31. svibnja 2022. godine, što ukupno iznosi 16 godina i oko sedam mjeseci. Ustavni sud smatra da se nije radilo o naročito složenom predmetu. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant uz tužbu podnosio zahtjev za zaštitu prava i sloboda, te da je upravni spor razdvojen, što je u određenom dijelu utjecalo na duljinu trajanja postupka.
41. Analizirajući ponašanje redovnih sudova i organa uprave, Ustavni sud naglašava da je organima uprave i redovnom sudu bilo potrebno 16 godina i oko sedam mjeseci da odluče o apelantovom zahtjevu za povrat garaže. Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sudovi donijeli više odluka, odnosno da je predmet više puta vraćan na ponovni postupak. Ustavni sud posebno zapaža da je prvostupanjski organ prvi put o apelantovom zahtjevu odlučio nakon čak šest godina i oko šest mjeseci. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da prvostupanjski organ u odgovoru na apelaciju nije ponudio nikakvo obrazloženje, odnosno opravdanje za duljinu trajanja postupka pred tim organom. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući prvi put o tužbi, donio odluku tek tri godine i oko tri mjeseca od podnošenja tužbe, a da je Vrhovni sud, odlučujući o zahtjevu za izvanredno preispitivanje navedene presude Kantonalnog suda, donio rješenje nakon dvije godine i osam mjeseci. Međutim, Ustavni sud ukazuje da ni redovni sudovi u odgovoru na apelaciju nisu ponudili nikakvo opravdanje za duljinu postupka pred tim sudovima. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih razina javne vlasti u toj oblasti, za što ne postoji ni djelotvoran pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. svibnja 2017. godine, toč. 53.–66. i druge odluke od 10. svibnja 2017. godine, sve dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da duljina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
42. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
43. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. rujna 2022. godine, toč. 32.–34.), Ustavni sud smatra da, u smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 1.400,00 KM. Tu naknadu dužan je platiti Grad Mostar u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, naročito imajući u vidu da je ukupnoj duljini trajanja postupka u najvećoj mjeri doprinijelo neažurno postupanje tog organa u početnoj fazi postupka (vidi točku 41. ove odluke). Grad Mostar je obvezan, nakon isteka tog roka, apelantu platiti zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.b)Ostali navodi
44. Apelant smatra i da mu je u postupku koji je okončan osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tog prava, u biti, temelji na istim navodima koje je isticao u svezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je u prethodnim točkama ove odluke zaključio da su ti navodi u odnosu na osporenu odluku neutemeljeni. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je to apelantovo pravo došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
45. Apelant dalje smatra da mu je u konkretnom postupku povrijeđeno i pravo na vraćanje imovine iz članka II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u svezi s eventualnim kršenjem tog ustavnog prava zapravo temelje na istim navodima koji su izneseni u svezi s pravom na pravično suđenje. S obzirom na to da je u prethodnim stavovima ove odluke zaključeno da su navodi u svezi s pravom na pravično suđenje očigledno neutemeljeni, te da u činjenicama predmeta nema ništa što bi ukazivalo da postoji povreda tog prava, Ustavni sud ni te navode neće posebno ispitivati.
46. Apelant navodi da je u postupcima došlo i do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Iz apelacije proizlazi da kršenje te zabrane apelant dovodi u svezu s pravom na pravično suđenje. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant nije ponudio argumente i dokaze kojima bi diskriminaciju učinio vjerojatnom pa se Ustavni sud tim navodima neće posebno baviti.
47. U svezi s navodima o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanih pravnih lijekova. Činjenica da korištenje pravnih lijekova nije rezultiralo odlukom kojom je apelant zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članku 13. Europske konvencije u svezi sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije.
48. U odnosu na navode o kršenju članka 17. Europske konvencije, Ustavni sud je već ukazao da taj član ne garantira neko posebno individualno pravo (vidi točku 33. ove odluke).
49. U svezi s apelantovim pozivanjem na članak II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da se ne radi o materijalnom pravu na čije se kršenje apelant može samostalno pozvati, već se radi o ustavnoj odredbi kojom se Europskoj konvenciji daje supremacija nad domaćim zakonima.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da je konkretan postupak trajao 16 godina i oko šest mjeseci, čemu je u najvećoj mjeri doprinijela duljina postupka pred prvostupanjskim organom, a pri tome prvostupanjski organ nije ponudio nikakvo opravdanje za navedeno, kao i višestruko vraćanje predmeta na ponovni postupak.
51. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje jer nije bilo moguće zaključiti da su redovni sudovi postupali proizvoljno ili „očigledno nerazumno“.
52. Na temelju članka 18. stavak (3) točka h), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman