Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1586/21 (A. M.)

Odluka donesena 10. 07. 2025.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Državno vlasništvo
  • Legitimno očekivanje
  • Šta se ne smatra imovinom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1586/21

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 07. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1586/21, rješavajući apelaciju Anđelke Miškić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 10. jula 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Anđelke Miškić podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 084348 21 Gž od 16. februara 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Anđelka Miškić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog, koju zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnijela je 6. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 084348 21 Gž od 16. februara 2021. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužilac), koji zastupa Pravobranilaštvo Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, zatraženo je 9. i 10. januara 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Apelacioni sud, Osnovni sud i tužilac odgovore na apelaciju su dostavili u periodu od 12. do 30. januara 2023. godine.

4. Odgovori na apelaciju su 19. aprila 2023. godine dostavljeni apelantici radi eventualnog izjašnjenja. Apelantica nije dostavila traženo izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

6. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 084348 14 P od 29. septembra 2020. godine utvrđeno je da je tužilac vlasnik određenih nekretnina koje su označene u izreci presude, te da su apelantica i tuženi M. K. (u daljnjem tekstu: tuženi) dužni priznati i trpjeti da se sporne nekretnine u zemljišnoj knjizi upišu kao tužiočevo vlasništvo.

7. Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su od 1947. godine u zemljišnoj knjizi sporne nekretnine bile upisane kao vlasništvo prednika apelantice i tuženog, a posljednji upis je izvršen 2002. godine, kada su apelantica i tuženi upisani kao suvlasnici. Međutim, utvrđeno je da od 1947. godine sporne nekretnine nisu bile u posjedu apelantice, odnosno njenih pravnih prednika. Naime, sporne nekretnine su od 1955. do 1961. godine bile upisane kao posjed Seljačke radne zadruge Gornji Bukvik od 1955. godine, a nakon likvidacije te zadruge dodijeljene su na korištenje PD „Posavina“ u Brčkom. Osnovni sud je također naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je na spornim nekretninama prije 1964. izgrađena zgrada osnovne škole, te da su, prema novom premjeru, upisane kao posjed osnovne škole.

8. U vezi s navedenim činjeničnim stanjem Osnovni sud je obrazložio da se u konkretnom slučaju, zbog činjenice da je objekt škole izgrađen prije 1964. godine, odnosno prije stupanja na snagu Zakona o građevinskom zemljištu, primjenjuju odredbe paragrafa 417, 418. i 419. Austrijskog građanskog zakonika (u daljnjem tekstu: OGZ). Osnovni sud je zaključio da je tužilac na osnovu tih odredbi kojima je propisan institut građenja na tuđem zemljištu mogao steći pravo raspolaganja, tada korištenja na originaran način – građenjem. Prema ocjeni Osnovnog suda, zemljište je ostalo u društvenom vlasništvu, a samo je drugo društveno pravno lice stjecalo pravo korištenja originarnim putem, zbog čega je osnovan tužiočev osnovni tužbeni zahtjev.

9. Osim navedenog, Osnovni sud je zaključio da je tužiočev tužbeni zahtjev osnovan i na odredbi člana 268. stav 1. Zakona o udruženom radu (u daljnjem tekstu: ZUR). Tom odredbom je bilo propisano da ako su sporne nekretnine postale društveno sredstvo bez pravnog osnova, njihovo vraćanje se moglo zahtijevati u roku od pet godina od saznanja za držaoca, a najkasnije u roku od 10 godina. Dalje je navedeno da iz provedenih dokaza proizlazi da su apelanticini prednici najkasnije 1963. godine saznali za okolnosti da je na spornim nekretninama izgrađena škola, odnosno da nekretnine koristi „tadašnja vlast“. Osnovni sud je u vezi s tim ukazao da apelanticini prednici nisu tražili vraćanje spornih nekretnina u subjektivnom roku od pet godina, računajući od 11. decembra 1976. godine kao dana stupanja na snagu ZUR-a, već su tužbu za predaju u posjed podnijeli 4. augusta 2009. godine. S obzirom na to, sud je zaključio da su nekretnine postale društveno vlasništvo protekom vremena u kojem se vraćanje moglo zahtijevati. Prema tome, Osnovni sud je zaključio da je prednik tužioca postao nosilac prava vlasništva na osnovu člana 268. stav 1. ZUR-a, a tužilac je na osnovu člana 2. Zakona o upisu stvarnih prava na nekretninama u vlasništvu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine. Stoga se tužilac ima smatrati nosiocem prava vlasništva na spornim nekretninama bez obzira na stanje upisa u javnim knjigama. S obzirom na to, Osnovni sud je zaključio da je osnovan tužiočev tužbeni zahtjev da se izvrši upis prava vlasništva, te da taj upis, zbog činjenice da se radi o stjecanju prava vlasništva na osnovu zakona, ima samo deklarativni karakter.

10. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 084348 21 Gž od 16. februara 2021. godine odbijena je žalba apelantice i tuženog i potvrđena je prvostepena presuda.

11. Apelacioni sud je naveo da apelantica i tuženi navodima žalbe kojima su ukazivali na pogrešnu primjenu materijalnog prava nisu doveli u pitanje zakonitost prvostepene presude. U tom pogledu Apelacioni sud je, odlučujući o navodima da tužilac nije mogao steći pravo vlasništva dosjelošću, naveo da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je tužbeni zahtjev usvojen na osnovu paragrafa 417, 418. i 419. OGZ-a te člana 268. stav 1. ZUR-a, a ne na osnovu odredbi čl. 24. i

28. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima SFRJ. Također, Apelacioni sud je obrazložio da ni ukazivanjem na praksu Ustavnog suda u predmetima broj AP-1772/09 i AP-2157/08, nije dovedeno u pitanje obrazloženje prvostepene presude jer u žalbi nisu navedeni konkretni razlozi koji bi ukazivali da se odlukama Ustavnog suda dovode u pitanje zaključci i razlozi prvostepenog suda. U vezi s navodima o povredi prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), Apelacioni sud je naveo da pravni prednici apelantice i tuženog, koji u posjedu predmetnih nekretnina nisu bili od 1947. godine a bili su upisani u zemljišnim knjigama kao vlasnici, nisu preduzimali pravne radnje radi efektivnog izvršavanja upisanog prava vlasništva, zbog čega su nastupile pravne posljedice na koje je ukazano prvostepenom presudom. IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

12. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelantica tvrdi da su sporne nekretnine u zemljišnim knjigama uvijek bile upisane kao njihovo vlasništvo, da nikada nisu konfiscirane ili nacionalizirane niti su bile predmet agrarne reforme, te da nikada nisu bile oduzete od njenih pravnih prednika. Dalje, apelantica navodi da se društveno vlasništvo nije moglo steći dosjelošću od fizičkog lica. U tom kontekstu apelantica navodi da je samo izvršen prijenos u katastarskom operatu s njenih pravnih prednika na Seljačku radnu zadrugu, ali nije izvršen prijenos vlasništva u zemljišnim knjigama. S obzirom na to, apelantica smatra da je u konkretnom slučaju miješanje u pravo vlasništva bilo suprotno zakonu jer je apelantici oduzeta imovina bez bilo kakvog pravnog osnova. Apelantica također ističe da nije sporno da se zemljište ispod škole i za redovnu upotrebu škole treba eksproprirati, ali smatra da se za to zemljište mora isplatiti naknada. b)Odgovori na apelaciju

13. Apelacioni sud je naveo da apelantica ponavlja navode koji su bili navedeni u žalbi o kojoj je odlučivao taj sud, i to na način da je dao potpune i jasne razloge zbog kojih oni nisu osnovani.

14. Osnovni sud je naveo da su neosnovani apelanticini navodi jer je sud prilikom donošenja odluke cijenio sve provedene dokaze, te je u skladu s važećim propisima naveo razloge za odluku. Pri tome su, kako je navedeno, razlozi koje apelantica navodi već bili cijenjeni prilikom prvostepenog i drugostepenog postupka i o njima su navedeni jasni razlozi.

15. Tužilac je naveo da su redovni sudovi pravilno odlučili kada su usvojili njegov tužbeni zahtjev jer sve okolnosti predmeta ukazuju da apelantica i njeni pravni prednici nisu bili u posjedu nekretnina od 1947. godine, kada su ih napustili. Ukazao je da je primjena odredbi na koje su se pozvali redovni sudovi dovela do pravnih posljedica prestanka tih prava njihovim nevršenjem. V.Relevantni propisi

16. Zakon o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 8/09, 52/10 i 27/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2 (1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. (2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava. Član 7 (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. (2) Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3 stav 2).

17. U Austrijskom građanskom zakoniku (dostupan na https://informator.hr/zakoni/304812), relevantne odredbe glase: Osobito pri građenju § 417.

Ako tko na svojoj zemlji podiže kakvu zgradu, i tuđu građu je na to upotrebio, zgrada ostaje vlasnost njegova; ali i sam pošteni gradilac, ako građu nije nabavio po kojemgod od načina navedenih u čl. 367. dužan je platiti oštećeniku vrijednost građe po općenoj cijeni; a nepošteni gradilac platit će mu je po najvišoj cijeni, i vrh toga naknadit će mu svaku inu štetu. § 418.

Nasuprot, ako je tko gradio od svoje građe na tuđem zemljištu, bez znanja i protiv volje vlasnika, zgrada pripada vlasniku zemljišta. Pošteni gradilac može iskati naknadu troškova potrebnih i korisnih; a s gradiocem nepoštenim postupa se kao s onim koji bez naloga obavlja tuđe poslove. Ako je vlasnik zemljišta znao za građenje, pa ga nije odmah zabranio gradiocu poštenomu, ne može on iskati za zemljište nego općenu cijenu. § 419.

Ako je zgrada podignula na tuđem zemljištu i s tuđom građom, vlasnost zgrade pripada i u ovom slučaju vlasniku zemljišta. Među ovim i gradiocem nastaju ista prava i obveze, koje su ustanovljene u prednjem paragrafu; i gradilac po kakvoći svoje poštene ili nepoštene namisli, ima naknaditi prijašnjem vlasniku građe općenu ili najvišu cijenu njezinu.

18. Zakon o udruženom radu („Službeni list SFRJ“ broj 53/76)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 268. stav 1.

Ako je nepokretnost postala društveno sredstvo bez pravnog osnova, njeno vraćanje može se zahtevati u roku od pet godina počev od dana saznanja, a najdocnije u roku od deset godina.

VI.Dopustivost i meritum

19. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odnosno da je podnesena roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

20. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

22. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

23. Ustavni sud podsjeća da se prije razmatranja pitanja je li došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju mora utvrditi je li apelantica titular prava koja potpadaju pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, tj. radi li se o „imovini“ u smislu navedenog člana.

24. Ustavni sud je u svojoj praksi zauzeo stav da pojam „imovina“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne uključuje samo pokretnu i nepokretnu imovinu, već podrazumijeva i širok spektar imovinskih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 33/01). Također, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), „imovina“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Radomilja i ostali protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, predstavke br. 37685/10, 22768/12, st. 142. i 143). Legitimno očekivanje po svojoj prirodi mora biti konkretnije od puke nade i mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi ili na pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi Evropski sud, Béláné Nagy protiv Mađarske, presuda od 13. decembra 2016. godine, predstavka broj 53080/13, tačka 75. i Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-2361/06 od 10. januara 2008. godine i AP-1846/06 od 12. juna 2008. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

25. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da joj osporenim presudama kojima je utvrđeno da je tužilac vlasnik spornih nekretnina povrijeđeno pravo na imovinu. U vezi s tim, razmatrajući pitanje da li se u konkretnom slučaju radi o imovini koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud iz raspoloživih dokumenta zapaža da je sporna nekretnina na kojoj se nalaze zgrada i dvorište osnovne škole u javnim evidencijama (na osnovu rješenja o nasljeđivanju od 25. marta 2013. godine) upisana na apelanticu s dijelom 1/2. Ustavni sud također zapaža da sporna nekretnina, prema utvrđenju redovnih sudova, od 1947. godine nije bila u apelanticinom posjedu ili u posjedu njenih pravnih prednika, te da je ex lege, zbog proteka vremena i pasivnog držanja apelanticinog prednika i apelantice, postala društveno vlasništvo. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Apelacionog suda proizlazi da apelanticini prednici, odnosno apelantica nisu u zakonom propisanom roku tražili zaštitu svojih prava u skladu s odredbama ZUR-a, koji je članom 268. stav 1. propisao rokove za vraćanje nekretnina koje su bez pravnog osnova prešle u društveno vlasništvo. U tom pogledu Ustavni sud zapaža da je tom odredbom bilo propisano da određena stvar može postati društveno sredstvo i bez pravnog osnova, te da se njeno vraćanje moglo zahtijevati u tačno određenim rokovima (pet godina od dana saznanja, odnosno najkasnije u roku od deset godina). Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelantica i njeni pravni prednici nisu tražili zaštitu prava koja pripada vlasnicima zemljišta na osnovu instituta građenja na tuđem zemljištu. Ustavni sud zapaža da su u takvoj situaciji apelanticini pravni prednici, odnosno apelantica, na osnovu samog zakona prethodno izgubili pravo vlasništva na spornim nekretninama, što je osporenim presudama samo deklarativno utvrđeno (vidi, mutatis mutandis, Odluka Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj AP-134/17 od 13. februara 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

26. U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi u odnosu na kršenje prava na imovinu razmatrao predmet sličnog činjeničnog i pravnog stanja u kojem je bilo riječi o vlasničkoj tužbi za povrat u posjed (vidi, npr. Odluku Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj AP-134/17 od 13. februara 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao da u tom slučaju „prijenos u društveno vlasništvo nije bio zasnovan na valjanom pravnom osnovu, ali da apelanticini pravni prednici, uključujući i apelanticu, nisu u zakonom propisanom roku tražili zaštitu svojih prava u smislu [odredbe člana 268. ZUR-a]“, kao i da „[...] nikada nisu bili u posjedu predmetnih nekretnina [...], te da se tužena na predmetnim nekretninama još uvijek vodi kao titular prava“. Stoga je Ustavni sud zaključio „da se u okolnostima konkretnog slučaja ne može govoriti o imovini koju štiti član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti je apelantica u takvim okolnostima mogla imati 'legitimno očekivanje' da će u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva (povrat u posjed i brisanje upisa) ostvariti pravnu zaštitu u odnosu na predmetne nekretnine“.

27. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, Ustavni sud smatra da se u okolnostima ovoga predmeta ne radi o „imovini“ koju štiti član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju niti je apelantica u takvim okolnostima mogla imati „legitimno očekivanje“ da će ostvariti pravnu zaštitu u odnosu na spornu nekretninu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VII.Zaključak

28. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zato što se ne radi o imovini koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je sporna parcela prešla u društveno odnosno državno vlasništvo, te u takvim okolnostima apelantica nije mogla imati legitimno očekivanje da će ostvariti pravnu zaštitu u odnosu na spornu nekretninu.

29. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1586/21 (A. M.) | Sudska praksa | Aktio