Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2844/21 (B. D.)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nasljedstvo
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2844/21
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2844/21, rješavajući apelaciju Branimira Dragosavljevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 22. januara 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Branimira Dragosavljevića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 P 059327 20 Gž 2 od 18. septembra 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Branimir Dragosavljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Topole, Republika Srbija, kojeg zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 5. augusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 059327 21 Rev od 31. maja 2021. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 059327 20 Gž 2 od 18. septembra 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud konstatira da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-4513/20 od 12. januara 2021. godine (kojom je obuhvaćen i apelantov predmet broj AP-4542/20; dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i od Milostive Dragosavljević (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 24. augusta 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Svi pozvani su dostavili odgovore na apelaciju, koji su 15. decembra 2022. godine dostavljeni apelantu na izjašnjenje. Apelant je 26. decembra 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 P 059327 18 P 2 od 25. oktobra 2019. godine odbijen je kao neosnovan tužiteljicin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da specijalna punomoć, precizirana u izreci presude, ne proizvodi pravno dejstvo prema apelantu, na koji način mu se osporava pravo na nasljedstvo po osnovu te punomoći.
6. Osnovni sud je utvrdio da je tužiteljicin suprug Mirko Dragosavljević (u daljnjem tekstu: ostavitelj) preminuo 4. jula 2005. godine, te da je apelant 13. marta 2006. godine podnio zahtjev za pokretanje ostavinskog postupka pred nadležnim sudom u Beogradu. Dalje je utvrđeno da je ostaviteljeva sestra Persa Popadić (u daljnjem tekstu: ostaviteljeva sestra) 22. maja 2006. godine dala specijalnu punomoć kojom je ovlastila advokata da je zastupa u ostavinskom postupku koji se vodi pred sudom u Beogradu iza smrti njenog brata. Navedenom punomoći je ovlastila advokata da može u njeno ime dati nasljedničku izjavu kojom se ona prihvata svog nasljednog dijela koji joj po zakonu pripada i istovremeno taj dio ustupa apelantu i njihovom drugom bratu Milanu Dragosavljeviću, sa udjelima od po ½. Osnovni sud je utvrdio da je nasljednička izjava ostaviteljeve sestre po formi i sadržaju sačinjena u skladu s odredbama Zakona o nasljeđivanju (u daljnjem tekstu: ZN). Naime, iz sadržaja nasljedničke izjave proizlazi da se ostaviteljeva sestra nije odrekla nasljedstva, već da je dala izjavu kojom se prihvata nasljedstva i istovremeno svoj nasljedni dio ustupa braći, uz konstataciju da je data nasljednička izjava neopoziva. Nakon što se sud u Beogradu proglasio nenadležnim za postupanje u toj pravnoj stvari, ostavinski postupak je u toku 2013. godine pokrenut pred Osnovnim sudom. Osnovni sud je utvrdio da je ostaviteljeva sestra preminula u toku 2012. godine. Dalje je utvrdio da je sin ostaviteljeve sestre dao nasljedničku izjavu iz koje proizlazi da se prihvatio svog nasljednog dijela te da ga istovremeno ustupa tužiteljici. Također je utvrđeno da je rješenjem suda od 17. maja 2016. godine ostavinski postupak prekinut te da je tužiteljica upućena na parnicu protiv apelanta radi osporavanja specijalne punomoći.
7. Na osnovu navedenih utvrđenja Osnovni sud je, primjenom člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zaključio da specijalna punomoć nije ništavna. Pored toga, Osnovni sud je, primjenom člana 94. stav 3. ZOO-a, zaključio da specijalna punomoć s neopozivom nasljedničkom izjavom važi i za slučaj smrti ostaviteljeve sestre jer iz sadržaja teksta te isprave proizlazi da je to njena posljednja i neopoziva volja. Pri tome je Osnovni sud naglasio da je osporena specijalna punomoć sa sadržajem nasljedničke izjave validna i vjerodostojna isprava u smislu člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer tužiteljica nije dokazala apsolutnu ništavnost takve izjave.
8. Odlučujući o tužiteljicinoj žalbi, Okružni sud je Presudom broj 72 0 P 059327 20 Gž 2 od 18. septembra 2020. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je usvojio tužiteljicin tužbeni zahtjev. Okružni sud je naveo da je ostavinski postupak pokrenut pred Osnovnim sudom 2013. godine. Kako je ostaviteljeva sestra preminula 19. maja 2012. godine, dakle prije pokretanja ostavinskog postupka pred tim sudom, Okružni sud je zaključio da ona ne može biti proglašena nasljednikom, već da njen sin stupa na njeno mjesto kao nasljednik i ima pravo da se odrekne naslijeđa ako to za života nije učinila njegova majka. Međutim, Okružni sud je pojasnio da je ostaviteljeva sestra 22. maja 2006. godine dala nasljedničku izjavu kojom se prihvatila naslijeđa i svoj nasljedni dio ustupila svojoj braći sa po ½ dijela. Tu nasljedničku izjavu je u njeno ime trebao dati njen advokat. Prema odredbi člana 134. stav 2. ZN-a, odricanje u korist određenog nasljednika ne smatra se kao odricanje od naslijeđa, već se smatra kao izjava o ustupanju svog nasljednog dijela. Okružni sud je naveo da iz specijalne punomoći proizlazi da je ostaviteljeva sestra ovlastila advokata da u njeno ime dâ nasljedničku izjavu u ostavinskom postupku iza preminulog brata. U ostavinskom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom taj advokat nije pristupio. Međutim, i da je pristupio, kako je sud dalje obrazložio, to ne bi utjecalo na konačni ishod imajući u vidu činjenicu da je ostaviteljeva sestra preminula 19. maja 2012. godine, pa je njenom smrću prestala punomoć koju je dala advokatu, u smislu člana 311. ZPP-a. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno protumačio odredbu člana 94. ZOO-a jer je punomoć prestala u smislu člana 311. ZPP-a. Naime, navedenom odredbom je propisano da „punomoć prestaje smrću fizičkog lica, proglašenjem za umrlog ili gubitkom poslovne sposobnosti, odnosno smrću njenog zakonskog zastupnika, proglašenjem za umrlog, gubitkom poslovne sposobnosti ili razrješenjem dužnosti. Izuzetno, punomoćnik je ovlašten da preduzima radnje u postupku koje ne trpe odlaganje“. Dakle, kako je ostaviteljeva sestra ovlastila advokata da u njeno ime dâ nasljedničku izjavu u ostavinskom postupku koji se vodio iza smrti njenog brata, te kako takva izjava nije data prije nego što je ostaviteljeva sestra preminula 2012. godine, Okružni sud je zaključio da je punomoć koju je ona dala advokatu prestala da važi. Slijedom navedenog, Okružni sud je ocijenio da se smatra da ostaviteljeva sestra nije dala nasljedničku izjavu iza smrti pokojnog brata, a da će u ostavinskom postupku biti pozvani njeni zakonski nasljednici.
9. Vrhovni sud je Rješenjem broj 72 0 P 059327 21 Rev od 31. maja 2021. godine, na osnovu člana 237. ZPP-a, apelantovu reviziju odbacio.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
10. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Naime, apelant smatra da je pogrešna i proizvoljna odluka drugostepenog suda prema kojoj se sporna specijalna punomoć ne može prihvatiti kao nasljednička izjava u ostavinskom postupku. Apelant je ukazao da je ta punomoć data nakon otvaranja naslijeđa i prelaska zaostavštine po sili zakona na nasljednike, da je u njoj sadržana volja nasljednice u pogledu raspolaganja njenim nasljednim dijelom te da je nasljednička izjava po zakonu neopoziva. Stoga, apelant smatra da je neosnovan stav drugostepenog suda prema kojem se ima smatrati da ostaviteljeva sestra nije dala nasljedničku izjavu iza smrti pokojnog brata. Činjenica da su nasljednici preminuli nakon davanja te izjave ne utječe na njenu valjanost jer je takva izjava u svakom slučaju neopoziva. Apelant smatra da se odlukom drugostepenog suda izigrava i ignorira nasljednicina jasna i nesporna volja da mu ustupi nasljedni dio koji joj u tom momentu nesporno pripada, a koju volju je zadržala sve do svoje smrti, te se dopušta da treća lica raspolažu njenim nasljednim dijelom suprotno njenoj volji. Apelant smatra da su u konkretnoj pravnoj stvari primjenjive odredbe člana 94. ZOO-a, a ne odredbe člana 311. ZPP-a kojim je regulirano da punomoć prestaje ostaviteljevom smrću.b)Odgovori na apelaciju i izjašnjenje
11. Okružni sud je naveo da tvrdnje iznesene u apelaciji nisu osnovane. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.
12. Osnovni sud je naveo da ostaje pri navodima iz presude od 25. oktobra 2019. godine, dok se u pogledu osporenih odluka ne može izjašnjavati.
13. Tužiteljica je navela da nisu povrijeđena apelantova prava na koja je ukazao u apelaciji. Predložila je da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Apelant je u izjašnjenju na odgovore na apelaciju naveo da prilikom donošenja osporene odluke nižestepeni sudovi nisu pravilno primijenili pozitivne zakonske propise, niti odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, Evropske konvencije, a naročito odredbu člana 94. ZOO-a. Navedenom odredbom je regulirano da punomoć prestaje prestankom pravnog lica, odnosno smrću lica koje je dalo punomoć, osim ako se započeti posao ne može prekinuti bez štete po pravne sljedbenike ili ako punomoć važi i za slučaj smrti davatelja bilo po njegovoj volji, bilo s obzirom na prirodu posla. Imajući u vidu navedeno, apelant ističe da kao pravni sljednik trpi štetu ukoliko se sporna punomoć bude smatrala nezakonitom, odnosno da su mu povrijeđena prava na pravično suđenje i imovinu.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“, br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Drugi slučajevi prestanka punomoćja
Član 94. stav (3) (3) Punomoćje prestaje prestankom pravnog lica, odnosno smrću lica koje ga je dalo, osim ako se započeti posao ne može prekinuti bez štete po pravne sledbenike ili ako punomoćje važi i za slučaj smrti davaoca, bilo po njegovoj volji, bilo s obzirom na prirodu posla.
Ništavost
Član 103. (1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništavan ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. (2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovorajuće posledice.
16. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUS RS, 45/09 – OUS RS, 49/09, 61/13 i 109/21 – OUS RS). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUS RS, 45/09 – OUS RS, 49/09 i 61/13) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 311.
Punomoćje prestaje smrću fizičkog lica, proglašenjem za umrlo ili gubitkom poslovne sposobnosti, odnosno smrću njegovog zakonskog zastupnika, proglašenjem za umrlog, gubitkom poslovne sposobnosti ili razrješenjem dužnosti.
Ako je punomoćniku fizičkog lica dato ovlaštenje da može da preduzima sve radnje u postupku, a stranka, odnosno njen zakonski zastupnik umre ili postane poslovno nesposoban ili ako zakonski zastupnik bude razriješen dužnosti, punomoćnik je ovlašten da preduzima radnje u postupku koje ne trpe odgađanje.
17. Zakon o nasljeđivanju („Službeni list SR BiH“, br. 7/80 - prečišćeni tekst i 15/80 - ispravka) u relevantnom dijelu glasi:
Primjena pravila parničnog postupka
Član 152.
U postupku za raspravljanje zaostavštine primjenjuju se pravila parničnog postupka, ukoliko ovim zakonom nije drukčije određeno.
VI.Dopustivost i meritum
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su Rješenje Vrhovnog suda broj 72 0 P 059327 21 Rev od 31. maja 2021. godine i Presuda Okružnog suda broj 72 0 P 059327 20 Gž 2 od 18. septembra 2020. godine. Ustavni sud zapaža da je rješenjem Vrhovnog suda od 31. maja 2021. godine, koje je apelant primio 28. jula 2021. godine, odbačena apelantova revizija kao nedopuštena. S obzirom na to, Ustavni sud utvrđuje da je konačna odluka u konkretnom slučaju osporena presuda Okružnog suda od 18. septembra 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova propisanih po zakonu. U odnosu na tu presudu, Ustavni sud utvrđuje da su ispunjeni uvjeti propisani članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je apelacija podnesena u roku, te da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
19. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.a)Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
22. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je osporena odluka donesena na osnovu pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim navodima, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
23. U konkretnom slučaju, apelant smatra da je drugostepeni sud donoseći pobijanu presudu pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom usvojen tužiteljicin tužbeni zahtjev te utvrđeno da specijalna punomoć ne proizvodi pravno dejstvo, na koji način je apelantu osporeno pravo na nasljedstvo po osnovu te punomoći. Ustavni sud zapaža apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio tokom parničnog postupka, da su redovni sudovi raspravili i utvrdili sva bitna činjenična i pravna pitanja, a takva utvrđenja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u zaključku Okružnog suda da je prvostepeni sud pogrešno protumačio odredbu člana 94. ZOO-a jer je sporna punomoć, u smislu člana 311. ZPP-a, prestala smrću davateljice punomoći. Navedeno posebno imajući u vidu da se, prema odredbi člana 152. ZN-a, u postupku za raspravljanje zaostavštine primjenjuju pravila parničnog postupka, ukoliko tim zakonom nije drukčije određeno. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2675/16 od 26. oktobra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojem nije utvrdio povredu ustavnih prava na koja se ukazuje u ovoj apelaciji.
24. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. b)Pravo na imovinu
25. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim tvrdnjama koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud ocijenio neosnovanim. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
VII.Zaključak
26. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje o tome da je specijalna punomoć koja je sadržavala nasljedničku izjavu prestala važiti smrću davateljice punomoći prije nego što je proveden ostavinski postupak, odnosno kada se za činjenična i pravna utvrđenja u tim odlukama ne može zaključiti da su proizvoljna ili očigledno nerazumna.
27. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
28. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.