Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1676/21 (D. B.)
Odluka donesena 10. 07. 2025.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-1676/21
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 07. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1676/21, rješavajući apelacije Dobrile Božić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 10. jula 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvajaju apelacije Dobrile Božić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 362294 16 Gž od 29. juna 2021. godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantici Dobrili Božić u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 600,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Dobrile Božić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 362294 16 Gž od 29. juna 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dobrila Božić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Bogdan Golubović, advokat iz Banjaluke, podnijela je 14. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka koji se u vrijeme podnošenja apelacije nalazio pred Kantonalnim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud). Apelacija je zavedena pod brojem AP-1676/21.
2. Apelantica je, posredstvom istog advokata, 14. oktobra 2021. godine podnijela novu apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 362294 16 Gž od 29. juna 2021. godine. Ta apelacija je zavedena pod brojem AP-3527/21.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na isti postupak, te da ih je podnijela ista apelantica, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1676/21.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Kantonalnog suda, „Sberbank BH“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) i „ASA banke“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: pravni sljednik tužene) zatraženo je u periodu od 10. januara do 7. aprila 2023. godine da dostave odgovore na apelacije.
5. Pozvani su dostavili odgovore u periodu od 16. januara do 12. aprila 2023. godine. Navedeni odgovori su 2. marta i 20. aprila 2023. godine dostavljeni apelanticinom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Apelanticin punomoćnik je 7. marta i 21. aprila 2023. godine dostavio izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
7. „Volksbank BH“ d.d. Sarajevo, pravni prednik tužene (u daljnjem tekstu: pravni prednik tužene), apelantica kao korisnica kredita i J. M. kao jemac zaključili su 16. aprila 2007. godine ugovor o potrošačkom kreditu (u daljnjem tekstu: sporni ugovor). Iz spornog ugovora, između ostalog, proizlazi da je ugovorena promjenljiva kamatna stopa po svim potraživanjima iz spornog ugovora, koja je u momentu zaključivanja spornog ugovora iznosila 6,89% godišnje, te je ugovoreno da se naplaćuje u redovnim mjesečnim ratama (član 2. stav 1.). Dalje, slijedi da mjesečna rata u momentu odobrenja iznosi 232,08 KM (član 7. stav 2.), te je ugovoreno (član 17.) da za sve što nije regulirano spornim ugovorom važe odredbe akata poslovne politike pravnog prednika tužene, važećih zakonskih propisa iz oblasti finansijskog poslovanja i Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
Osporeni postupak
8. Apelantica je 12. juna 2013. godine podnijela tužbu protiv tužene radi utvrđivanja ništavosti ugovorne odredbe i isplate. Presudom Općinskog suda od 16. marta 2016. godine utvrđena je ništavost odredbe člana 2. stav 1. spornog ugovora u dijelu koji glasi „promjenljivu“. Tužena je obavezana da apelantici isplati novčani iznos preciziran u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, kao i troškove parničnog postupka, dok je preostali dio apelanticinog tužbenog zahtjeva odbijen.
9. Općinski sud je u obrazloženju naveo da iz obavijesti o povećanju kamatne stope od 18. jula 2008. godine (u daljnjem tekstu: obavijest) slijedi da je pravni prednik tužene obavijestio apelanticu da će se na osnovu općih trendova rasta kamatnih stopa na finansijskom tržištu implementirati izmjena kamatnih stopa na kredite u skladu s klauzulom o promjenljivosti kamatne stope spornog ugovora. Dalje je ukazao da iz te obavijesti slijedi da je nova kamatna stopa 8,39% i da će se obračunavati od prvog dana nakon datuma dospijeća anuiteta u julu 2008. godine, tako da je novi iznos anuiteta 246,04 KM. Sud je naveo da iz Godišnjeg izvještaja Centralne banke iz 2008. godine, između ostalog, slijedi da su aktivne kamatne stope komercijalnih banaka imale naglašen rastući trend u 2008. godini, nakon njihovog višegodišnjeg snižavanja, pri čemu je intenzivniji trend rasta uglavnom zabilježen u drugoj polovici godine kada je došlo do poremećaja na finansijskim tržištima u svijetu (detaljnije navedeno u obrazloženju presude).
10. Općinski sud je istakao da je kamatna stopa bitan element ugovora o kreditu, te da se određivanjem promjenljive kamatne stope banka stavlja u povlašteni položaj u odnosu na drugu stranu. Dalje je ukazao da, ukoliko bi se ugovarala promjenljiva kamatna stopa, kamatna stopa bi trebala biti određena ili bar odrediva, npr. kretanje LIBOR-a ili EURIBOR-a, što je bilo uobičajeno za većinu banaka u BiH. Sud je naveo da tužena samo za sebe ugovara mogućnost promjenljive kamatne stope, pri čemu nije potrebna saglasnost druge strane, što je protivno načelu autonomije volje, načelu ravnopravnosti ugovornih stranaka, pa i načelu savjesnosti i poštenja. Općinski sud je istakao da je na osnovu čl. 11. i 12., u vezi sa članom 103. ZOO-a, utvrdio da je osnovan dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica zahtijevala utvrđivanje ništavosti odredbe člana 2. stav 1. spornog ugovora u dijelu koji glasi „promjenljivu kamatnu stopu“. Općinski sud je naveo da je prihvatio prigovor zastare potraživanja, te da je apelanticino potraživanje zastarjelo za određeni period, zbog čega je apelantici dosuđen novčani iznos preciziran u izreci i obrazloženju presude, dok je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva.
11. Presudom Kantonalnog suda od 29. juna 2021. godine apelanticina žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena u odbijajućem dijelu, dok je žalba tužene uvažena i prvostepena presuda je preinačena u dosuđujućem dijelu tako da je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen. Kantonalni sud je ukazao da iz obavijesti slijedi da poslovanje tužene nije bilo neuredno. U vezi s tim, naveo je da je u toku prvostepenog postupka proveden dokaz iz kojeg proizlaze opravdani razlozi za povećanje kamatne stope u vrijeme kada je tužena izvršila promjenu kamatne stope. Kantonalni sud je istakao da je između apelantice i tužene nastao obligacionopravni odnos, u kojem su za ugovorne strane nastala određena prava i obaveze, te da je tužena povećanje kamatne stope izvršila u skladu s odredbom člana 2. stav 1. spornog ugovora. Dalje, ukazao je i na odredbu člana 7. spornog ugovora (vidi „Uvodne napomene“). Kantonalni sud je naveo da se apelantica prilikom zaključivanja spornog ugovora saglasila s ugovornom odredbom da tužena ugovara promjenljivu kamatnu stopu po svim potraživanjima iz spornog ugovora, a da nije dokazala da je poslovanje tužene bilo nezakonito. Imajući u vidu da je mogućnost promjene kamatne stope predviđena spornim ugovorom, a ugovor je zakon za stranke, Kantonalni sud je zaključio da je ostvaren prigovor pogrešne primjene materijalnog prava, koji je istakla tužena.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
12. Apelantica navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povrede navedenih prava, apelantica je istakla da je postupak trajao osam godina. Dalje, smatra da Kantonalni sud nije obrazložio u čemu se ogleda pogrešna primjena materijalnog prava, te kojim zakonskim odredbama se rukovodio prilikom donošenja svoje odluke. Apelantica navodi da je tokom postupka ukazivala na ništavost odredbe člana 2. stav 1. spornog ugovora, kojom je ugovorena promjenljiva kamatna stopa po svim potraživanjima iz spornog ugovora, i to bez unaprijed utvrđenih kriterija za promjenu kamatne stope. Apelantica smatra da je ništavost sporne odredbe dokazala njenim dovođenjem u vezu s odredbama zakonskih propisa (apelantica ukazuje na odredbe čl. 10., 11., 12., 26., 50. i 103. ZOO-a, te člana 54. i člana 57. stav 2. Zakona o zaštiti potrošača BiH). U vezi s tim, ističe da su u cijelosti paušalni navodi da apelantica nije dokazala da je poslovanje tužene nezakonito. Osim toga, apelantica navodi da Kantonalni sud nije obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio da je tužena dokazala zakonitost svog postupanja. U konačnici, apelantica smatra i da je Kantonalni sud onemogućio apelanticu da vrati dio imovine koju je tužena stekla bez osnova.b)Odgovori na apelaciju
13. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju drugostepene presude, te da nisu povrijeđena prava na koja se apelantica pozvala. Dalje, u odnosu na navode o dužini trajanja postupka istakao je da je konkretni predmet 17. augusta 2016. godine zaprimljen radi postupanja po žalbi, kao i da se predmeti uzimaju u rad prema datumu inicijalnog akta.
14. Općinski sud je naveo da u postupku donošenja odluke nije povrijedio apelanticina prava.
15. Pravni sljednik tužene je, između ostalog, naveo da je uslijed općeg trenda rasta kamatnih stopa na finansijskom tržištu (što je dokazano Godišnjim izvještajem Centralne banke BiH za 2008. godinu) izvršena promjena kamatne stope u skladu s ugovornim odredbama, aktima poslovne politike, važećim propisima iz oblasti finansijskog poslovanja i ZOO-a.c)Izjašnjenje na odgovor
16. Apelantica je istakla da Kantonalni sud ostaje pri svojoj nezakonitoj odluci i obrazloženjima, a da je odgovor pravnog sljednika tužene u cijelosti paušalan.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa koji je u službenom glasilu objavljen samo na srpskom jeziku, ali lektoriran na službene jezike u Bosni i Hercegovini. Neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu glasi:
Sloboda uređivanja obligacionih odnosa
Član 10.
Učesnici u prometu slobodno uređuju obligacione odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva.
Ravnopravnost učesnika u obligacionom odnosu
Član 11. Učesnici u obligacionom odnosu su ravnopravni.
Načelo savjesnosti i poštenja
Član 12.
U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.
Kad je ugovor zaključen
Član 26.
Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.
Kad je predmet odrediv
Član 50. (1) Predmet obaveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećem licu da ga odredi. (2) Ako to treće lice neće ili ne može da odredi predmet obaveze, ugovor je ništav.
Ništavost
Član 103. (1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo. (2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice.
18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Član 10. (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost i meritum
19. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantica podnijela apelaciju broj AP-
1676/21 zbog dužine trajanja postupka koji se u vrijeme podnošenja apelacije vodio pred Kantonalnim sudom povodom žalbe izjavljene protiv prvostepene presude. Dakle, ta apelacija je u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda bila dopustiva. Ustavni sud, dalje, zapaža da je apelantica podnijela novu apelaciju broj AP-3527/21 kojom je osporila i presudu Kantonalnog suda od 29. juna 2021. godine kao konačnu odluku u ovom postupku, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova propisanih prema zakonu. U odnosu na tu odluku, Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
20. Apelantica smatra da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
U odnosu na osporenu odluku
21. U odnosu na apelanticine navode koji se tiču proizvoljnosti u postupanju suda pri primjeni pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
22. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno obrazložio zaključak da se apelantica prilikom zaključivanja spornog ugovora saglasila s ugovornom odredbom o promjenljivoj kamatnoj stopi i da nije dokazala da je poslovanje tužene bilo nezakonito. Ustavni sud takva utvrđenja ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je i u drugom predmetu (broj AP-6011/18) zaključio da nije bilo proizvoljnosti u odlukama redovnih sudova kada su zaključili da takva odredba ugovora o kreditu nije ništava jer je ugovoreno da tužena može promijeniti kamatnu stopu u skladu s aktima svoje poslovne politike uz pismeno obavještenje korisnika (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-6011/18 od 6. maja 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U odnosu na apelanticino pozivanje na Zakon o zaštiti potrošača BiH, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju suštinska pitanja razmotrena primjenom odredaba ZOO-a, zbog čega su i ti navodi neosnovani (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3877/17 od 17. jula 2019. godine, tačka 45, dostupna na www.ustavnisud.ba). Također, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu.
23. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom u konkretnom slučaju nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na suđenje u razumnom roku
24. Ustavni sud podsjeća da se opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidim Evropski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).
25. Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja postupka razmatrati period od podnošenja tužbe, odnosno od 12. juna 2013. godine pa do donošenja presude Kantonalnog suda 29. juna 2021. godine, što ukupno iznosi osam godina. Dalje, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenom predmetu. Također, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelantica svojim postupcima doprinijela dužini trajanja postupka.
26. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Općinskim sudom trajao dvije godine i devet mjeseci, dok je Kantonalnom sudu trebalo četiri godine i nešto više od deset mjeseci da odluči o žalbi računajući od dana kada je taj sud zaprimio predmet na postupanje po žalbi. U odnosu na odgovor Kantonalnog suda Ustavni sud smatra da se ponuđeni razlozi ne mogu prihvatiti kao objektivno opravdanje. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je Ustavni sud u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u toj oblasti, za šta ne postoji ni djelotvoran pravni lijek (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. maja 2017. godine, tač. 53–66. i druge odluke od 10. maja 2017. godine, sve dostupne na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da dužina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
27. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelanticinog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Naknada nematerijalne štete
28. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. septembra 2022. godine, tač. 32–34), Ustavni sud smatra da, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantici treba isplatiti iznos od 600,00 KM. Tu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka apelantici plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostala prava
29. Apelantica ukazuje i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica tvrdnje o povredi tog prava zasniva na istim tvrdnjama koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelanticino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. VII.Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak trajao osam godina, od čega pred Kantonalnim sudom četiri godine i nešto više od deset mjeseci, a taj sud nije ponudio objektivne i prihvatljive razloge za takvo prolongiranje donošenja odluke.
31. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje jer nije bilo moguće zaključiti da je Kantonalni sud odluku donio proizvoljno ili „očigledno nerazumno“.
32. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.