Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4125/22 („Ćubić-Petrol“ d.o.o. Ribnik)
Odluka donesena 20. 10. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4125/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-4125/22, rješavajući apelaciju koju je podnio „Ćubić-Petrol“ d.o.o. Ribnik, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Ćubić-
Petrol“ d.o.o. Ribnik protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 128463 21 Rev od 11. kolovoza 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. „Ćubić-Petrol“ d.o.o. Ribnik (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vladimir Turkeš, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 3. studenog 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 128463 21 Rev od 11. kolovoza 2022. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 128463 21 Pž od 16. lipnja 2021. godine.
2. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjaluci od 24. prosinca 2020. godine obvezan je tuženik („Nova drvna industrija Vrbas“ d.o.o. Banjaluka) da apelantu, na ime duga, isplati novčane iznose navedene u izreci prvostupanjske presude.
3. Presudom Višeg privrednog suda od 16. lipnja 2021. godine uvažena je tuženikova žalba i prvostupanjska presuda preinačena tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev.
4. Presudom Vrhovnog suda od 11. kolovoza 2022. godine odbijena je apelantova revizija kao neutemeljena.
5. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da apelant tužbenim zahtjevom traži plaćanje isporučene robe po fakturama izdanim za razdoblje od 29. travnja 2015. do 31. prosinca 2017. godine (koje se odnose na prijevoz trupaca), koje je apelant priložio uz tužbu. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjski sud pravilno zaključio da apelant, na kojem je bio teret dokazivanja, tijekom postupka nije dokazao utemeljenost tužbenoga zahtjeva. Naime, ukazao je da apelant u dokaznom postupku uz navedene fakture nije dostavio tovarni list ili otpremnicu, niti je u postupku provedeno finansijsko vještačenje na osnovu kojeg bi bile utvrđene relevantne činjenice. S obzirom na to, te kako je tuženik u odgovoru na tužbu osporio da su fakturisane usluge (prijevoz trupaca) izvršene, naveo je da proizlazi da apelant nije dokazao da je za tuženika obavio fakturisane usluge prijevoza, niti da je isporučio robu. Osim toga, naveo je da je drugostupanjski sud pravilno zaključio da apelant nije dokazao ni to da je fakture na kojima temelji tužbeni zahtjev ikada i dostavio tuženiku. Slijedom toga, Vrhovni sud je zaključio da apelant u konkretnom predmetu nije dokazao da je aktivno legitimiran u smislu odredbe članka 262. stavak (1) Zakona o obligacijskim odnosima, kojom je propisano da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten da od dužnika zahtjeva ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.
6. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tijekom postupka pred redovitim sudovima, te smatra da su redoviti sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je tijekom postupka dokazao utemeljenost potraživanja. Osim toga, apelant se pozvao na povredu prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i na članak I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovitih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge o neutemeljenosti tih navoda. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Glede apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje ovog prava, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neutemeljeni, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i apelantovi navodi o povredi prava na učinkovit pravni lijek u vezi s navedenim pravom očigledno (prima facie) neutemeljeni (vidi Europski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. svibnja 2008. godine, toč. 81. i 82., predstavka broj 22893/05 i Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. ožujka 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-
2511/09 od 6. prosinca 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
12. U odnosu na apelantovo pozivanje na član I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da se u situaciji kada je utvrdio da je osporena odluka u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, kao i da ne pokreće pitanja kršenja prava na imovinu, ne može dovesti u pitanje povreda navedene ustavne odredbe (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1791/22 od 18. oktobra 2022. godine, tačka 31., dostupna na www.ustavnisud.ba).
13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
14. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljeni, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman