Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4735/22 („Osiguranje Aura“ a.d. Banjaluka)
Odluka donesena 20. 10. 2026.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Miješanje u imovinu
- Propisano zakonom
- Građanski postupak
- Proporcionalnost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4735/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-4735/22, rješavajući apelaciju „Osiguranje Aura“ a.d. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Osiguranje Aura“ a.d. Banjaluka podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 131410 22 Pž 2 od 26. septembra 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Osiguranje Aura“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragan Stanišić advokat iz Banjaluke, podnio je 9. decembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 131410 22 Pž 2 od 26. septembra 2022. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 131410 19 Ps od 19. marta 2021. godine.
2. U postupku, koji je okončan osporenom Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 131410 22 Pž 2 od 26. septembra 2022. godine, obavezan je apelant da MKD „CREDIS“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužilac), na ime duga, isplati precizirani novčani iznos.
3. U obrazloženju osporene presude Viši privredni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da su apelant i tužilac 12. decembra 2016. godine zaključili ugovor o zastupanju kod ugovaranja osiguranja, te anekse tog ugovora 2017. i 2018. godine. Navedenim ugovorom tužilac se obavezao da posreduje u ime i za račun apelanta kod svih vrsta osiguranja, dok se apelant obavezao da mu za to plati naknadu u obliku provizije u ugovorenom procentu. Takođe, prvostepeni sud je utvrdio da su parnične stranke zaključile ugovor o trgovinskom zastupanju iz člana
790. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) radi zastupanja i ugovaranja poslova osiguranja u skladu sa odredbama Zakona o posredovanju u osiguranju. Zatim, utvrđeno je da je tužilac posredovao u zaključivanju polisa osiguranja, te ispostavio apelantu račune za isplatu ugovorene provizije. Iznos provizije koji apelant nije platio tužiocu za posredovanje kod osiguranja je utvrđen na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke. S obzirom na sve navedneo, ukazano je da je tužilac ovlašten da od apelanta zahtijeva ispunjenje ugovorne obaveze, dok je apelant dužan da obavezu ispuni. Stoga je apelant u skladu s članom 126. ZOO obavezan da tužiocu isplati proviziju za polise osiguranja koje je zaključio u njegovo ime i za njegov račun.
4. U vezi s tim, Viši privredni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno obavezao apelanta da mu isplati proviziju za polise osiguranja koje je zaključio u njegovo ime i za njegov račun u iznosu koji je utvrđen na osnovu nalaza i mišljenja vještaka. Naime, sud je ukazao da je tužilac, suprotno apelantovim navodima, posredovao kod osiguranja što nesporno proizlazi iz polisa osiguranja, specifikacija koje je dostavio apelantu, te iz njegovog dopisa kojim je obavijestio tužioca o broju polisa za koje je plaćena premija osiguranja. Takođe, Viši privredni sud je istakao da zakonom nije isključena tužiočeva mogućnost da posreduje prilikom zaključivanja ugovora o osiguranju sa pravnim licima u postupku javnih nabavki. U konačnici, Viši privredni sud je istakao da apelant nije dokazao da je on samostalno zaključio određene polise osiguranja, te da su, imajući u vidu da su polise nesporno ovjerene pečatom tužioca, irelevantni apelantovi navodi o načinu ovjere tih polisa.
5. Apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apealnt ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, apelant posebno ističe da tužilac nije mogao da u njegovo ime zaključuje polise osiguranja sa pravnim licima u postupku javnih nabavki. Takođe navodi da je određene polise samostalno zaključio, kao i da nije poznato na koji način ih je tužilac ovjerio.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. Ustavni sud zapaža da je apelant u konkretnom slučaju, obavezan da tužiocu isplati dug na osnovu ugovora o posredovanju kod osiguranja. Dakle, u konkretnom slučaju se nesporno radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu koje je propisano „zakonom“, koje služi legitimnom cilju dosljedne primjene relevantnih odredaba ZOO kojima je propisana obaveza ispunjenja ugovornih obaveza. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je Viši privredni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge o neosnovanosti tih navoda. Takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“. Također, Ustavni sud zapaža da apelant ne navodi bilo kakve razloge zbog kojih bi navedena odluka predstavljala neproporcionalno miješanje u njegovo pravo na imovinu, odnosno predstavljala prevelik teret, te da je u suštini nezadovoljan načinom na koji je redovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. Stoga, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da je osporenom odlukom na apelanta stavljen neproporcionalno težak teret, te da je miješanje u apelantovu imovinu bilo i proporcionalno, odnosno da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između opšteg interesa i apelantovog prava na imovinu. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani
9. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanje prava na imovinu, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman