Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1444/23 (M. B.)

Odluka donesena 13. 07. 2023.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Pritvor
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1444/23

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 07. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1444/23, rješavajući apelaciju Mirsada Brkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 13. jula 2023. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mirsada Brkića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 005253 23 Kž 2 od 13. februara 2023. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mirsad Brkić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nebojša Matović, advokat iz Doboja, podnio je 22. marta 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 005253 23 Kž 2 od 13. februara 2023. godine i Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 005253 23 Kv 5 od 31. januara 2023. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 31. marta 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore, koji su 20. aprila 2023. godine dostavljeni apelantovom braniocu na izjašnjenje.

3. Branilac u ostavljenom roku nije dostavio izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Okružnog suda od 30. novembra 2022. godine apelantu je produžen pritvor nakon potvrđivanja optužnice, zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona SFRJ, iz razloga propisanih u članu 197. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP). Tim rješenjem je određeno da pritvor može trajati najduže dvije godine uz obaveznu dvomjesečnu kontrolu opravdanosti pritvora, koja će se vršiti po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru.

6. Osporenim rješenjem Okružnog suda od 31. januara 2023. godine, u postupku redovne kontrole utvrđeno je da i dalje postoje razlozi za apelantov pritvor po osnovu člana 197. stav 1. tačka a) ZKP-a. Istim je rješenjem odbijen zahtjev apelantovog branioca da se apelantu ukine pritvor i da se apelant pusti na slobodu. U obrazloženju rješenja navedeno je da je, vršeći dvomjesečnu kontrolu pritvora, sud utvrdio da se stanje stvari u pogledu pritvora nije promijenilo. Ukazano je da osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret proizlazi iz optužnice. Optužnica je potvrđena na osnovu brojnih dokaza, koji se najprije odnose na iskaze svjedoka S. R. i R. LJ., o čemu se sud detaljno očitovao u prethodnim rješenjima. Iz tih je dokaza sud utvrdio da se osnovano može zaključiti da postoji sumnja da je apelant počinio navedeno krivično djelo na način opisan u naredbi o provođenju istrage, čime je ispunjen opći uvjet za određivanje pritvora.

7. U pogledu posebnog uvjeta za produženje pritvora Okružni sud je naveo da je apelant dugo bio nedostupan Tužilaštvu i sudu jer se nalazio u inozemstvu na nepoznatoj adresi. Zbog toga je, u svrhu osiguranja apelantovog prisustva i radi neometanog vođenja krivičnog postupka, bilo nužno da sud tada osumnjičenom apelantu odredi pritvor, a zatim donese naredbu o raspisivanju međunarodne crvene potjernice. Apelant je po toj potjernici lišen slobode u Republici Austriji i izručen Bosni i Hercegovini. Nakon izručenja Okružni sud je ponovo donio rješenje o određivanju pritvora. Naime, Okružni sud je utvrdio da apelant ima samo formalno prebivalište na području Odžaka, iako tu ne živi već godinama i ne dolazi u Odžak. Također, apelant nije odjavio adresu prebivališta u Odžaku niti je prijavio novu adresu prebivališta, bilo u Bosni i Hercegovini ili inozemstvu. Osim toga, sud je istakao da visina zaprijećene kazne za krivično djelo za koje je optužen, uz već navedene okolnosti, upućuje na razuman zaključak da će apelant pobjeći u inozemstvo i tako ponovo postati nedostupan sudu, jer je tamo zaposlen i tamo mu živi porodica.

8. Okružni sud je ukazao da su osnovani apelantovi prigovori da svjedok F. H. nije izjavio da mu je apelant rekao da više neće doći u Odžak, međutim, ta okolnost sama za sebe ne umanjuje postojanje okolnosti koje se odnose na postojanje osnova za produženje pritvora iz člana 197. stav 1. tačka a) ZKP-a. Sud je ukazao da se ne mogu uzeti u razmatranje prilozi koje je apelant priložio uz prijedlog za ukidanje pritvora. Naime, sud je utvrdio da se ne radi o novim dokazima, s obzirom na to da ih je apelant isticao na ročištima prilikom određivanja i produženja pritvora, odnosno da ti dokazi ne predstavljaju nove činjenice zbog kojih bi sud mogao donijeti drugačiju odluku i pritvor zamijeniti nekom od mjera zabrane. Uvažavajući sve utvrđene i pobrojane okolnosti, sud je zaključio da nema mjesta određivanju mjera zabrane, jer se njima ne bi mogla ispuniti svrha zbog koje je pritvor određen, odnosno one ne bi bile garancija da će se apelant odazivati na pozive suda nakon odlaska u mjesto prebivališta.

9. Rješenjem Vrhovnog suda odbijena je apelantova žalba protiv rješenja Okružnog suda od 31. januara 2023. godine. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da su u postupku donošenja prvostepenog rješenja počinjene bitne povrede odredbi krivičnog postupka. Ukazano je da iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, na način kako je to činjenično opisano u optužnici, utvrđena potvrđivanjem te optužnice. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud, cijeneći dokaze koji su priloženi uz optužnicu i detaljno obrazloženi kroz pojedinačnu i međusobnu ocjenu tih dokaza, pravilno zaključio da taj stepen sumnje, kao zakonski uvjet za primjenu mjere pritvora u smislu odredbe člana 197. stav 1. ZKP-a, i dalje postoji. Vrhovni sud je ukazao da su u prvostepenom rješenju dati jasni i argumentirani razlozi za postojanje osnova za produženje pritvorskih mjera iz odredbe člana 197. stav 1. tačka a) ZKP-a.

10. U odnosu na žalbene prigovore o povredi odredbi člana 294. stav 1. ZKP-a, Vrhovni sud je ukazao da se ta odredba odnosi samo na vezanost presude za optužbu. U fazi postupka koja se odnosi na kontrolu opravdanosti pritvora nema mjesta za tvrdnje o povredi objektivnog identiteta optužbe i presude. Pri tome, prema ocjeni Vrhovnog suda, ta povreda, suprotno apelantovim tvrdnjama, nije ni počinjena obrazloženjem iz prvostepenog rješenja u kojem se prvostepeni sud nepotrebno pozvao na naredbu o provođenju istrage imajući u vidu da je u ovom krivičnom postupku optužnica već potvrđena. Nadalje, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode o povredi odredbi krivičnog postupka u vezi sa članom 196. stav 6. ZKP-a. Ukazano je da je navedenom odredbom propisano da će sud održati ročište, odnosno sjednicu vijeća, po prijedlogu optuženog ili branioca za ukidanje pritvora samo ako je taj prijedlog zasnovan na novim činjenicama. U vezi s tim, Vrhovni sud je zaključio da je o apelantovom prijedlogu za ukidanje pritvora i određivanje mjera zabrane ili jamstva prvostepeni sud dao razloge za zaključak da se ne radi o novim dokazima, nego o dokazima isticanim na ročištu za izjašnjenje o prijedlogu za određivanje pritvora. Time su, suprotno apelantovim tvrdnjama, dati razlozi u pogledu prijedloga za primjenu blažih mjera uključujući i jamstvo.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

12. Apelant je naveo da je 30. januara 2023. godine podnio prijedlog za ukidanje pritvora uz koji je dostavio nove materijalne dokaze koji se odnose na njegove dolaske u BiH i saznanja organa gonjenja o tome, kao i na procjenu apelantove nekretnine. Apelant tvrdi da su to novi dokazi na osnovu kojih je sud trebalo da zakaže ročište i donese odluku da se usvoji njegov prijedlog da mu se ukine mjera pritvora i odrede mjere zabrane ili jamstvo. Tvrdi također da su redovni sudovi, odbijajući ovaj prijedlog bez konkretnih razloga, povrijedili njegovo pravo na obrazloženu odluku. Apelant je osporio odluku redovnih sudova o mjerama zabrane ili jamstvu tvrdeći da u osporenim rješenjima nisu dati razlozi zbog kojih sud smatra da mjere zabrane nisu adekvatne da bi se osiguralo njegovo prisustvo, dok se o apelantovom prijedlogu za određivanje jamstva sud uopće nije očitovao. Apelant je također osporio zaključke redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje, tvrdeći da se na dokazima na kojima je sud zasnovao taj zaključak on nije mogao zasnovati. U pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka a) ZKP-a, apelant je naveo da smatra proizvoljnim zaključak redovnih sudova da je bio nedostupan organima gonjenja, tvrdeći da ga ti organi nisu ni pokušali pronaći uprkos informacijama kojima su raspolagali. Također smatra da je sudu ponudio dovoljno dokaza na osnovu kojih se moglo zaključiti da nema namjeru pobjeći, ali da ih sudovi uopće nisu razmotrili, nego su odluku o tome donijeli ne nudeći o tome dovoljne i relevantne razloge.

II.Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da se na argumentima iznesenim u apelaciji ne može osnovano uspostaviti povreda prava na koja se apelant pozvao.

14. Okružni sud je naveo da su, suprotno apelantovim tvrdnjama, u osporenim rješenjima dati razlozi o neophodnosti produženja pritvora iz razloga propisanog u odredbi člana 197. stav 1. tačka

a) ZKP-a i zbog čega nije bilo moguće prihvatiti apelantov prijedlog za određivanje mjera zabrane.

15. Tužilaštvo smatra da su osporena rješenja pravilna i zakonita, da su u njima data detaljna i argumentirana obrazloženja o postojanju razloga za produženje pritvora, zbog čega smatra da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) u relevantnom dijelu glasi:

Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tačka a) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

a)ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, Vrste mjera Član 181. st. (1) i (2) (1)Mjere koje se mogu preduzeti prema optuženom za obezbjeđenje njegovog prisustva i za uspješno vođenje krivičnog postupka su poziv, dovođenje, mjere zabrane, jemstvo i pritvor.

(2)Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primijeniti, nadležni organ pridržavaće se uvjeta određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.

VI.Dopustivost i meritum

17. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

18. Apelant pobija rješenja redovnih sudova tvrdeći da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.d) i

e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije. Apelant osporava zaključke redovnih sudova o postojanju naročitih okolnosti za produženje pritvora, kao i odluku o njegovom prijedlogu za ukidanje pritvora i izricanje mjera zabrane ili jamstva. S obzirom na to da se apelant nalazi u pritvoru, te osporava rješenja o produženju pritvora, Ustavni sud nalazi da ove navode treba ispitati u okviru garancija koje nudi član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

20. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(...)

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(...)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

21. Apelant je u konkretnom slučaju, ne dovodeći u pitanje postojanje osnovane sumnje, osporio stav redovnih sudova da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na postojanje naročitih okolnosti za produženje pritvora iz člana 197. stav 1. tačke a) ZKP-a. Zbog toga će Ustavni sud ove apelantove navode ispitati u svjetlu garancija iz člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

22. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko proizvoljno ne smije biti lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva procesnog prava, u konkretnom slučaju ZKP-a kao nacionalnog prava, koje mora biti usklađeno sa standardima Evropske konvencije. Zbog toga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji osnovana sumnja da je lice počinilo krivično djelo, te, načelno, samo radi osiguranja njegove prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Zbog toga, ZKP za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta − osnovane sumnje i postojanje barem jednog od posebnih razloga, taksativno nabrojanih u članu 197. stav 1. tačke a), b), v) i g) ZKP-a.

23. U kontekstu apelacionih prigovora, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na nacionalnim tijelima sudske vlasti da osiguraju da pritvor optuženika ne prelazi razumno trajanje. U tom smislu moraju, uz dužno poštivanje pretpostavke nevinosti, razmotriti sve činjenice koje govore u prilog ili protiv postojanja zahtjeva javnog interesa koji opravdava odstupanje od pravila iz člana 5, te ih moraju navesti u svojim odlukama o puštanju na slobodu. U suštini, na osnovu razloga navedenih u tim odlukama i utvrđenih činjenica koje podnosilac zahtjeva navodi u svojim žalbama, Sud je pozvan da odluči je li došlo do povrede člana 5. stav 3. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Grubnyk protiv Ukrajine, presuda od 17. septembra 2020. godine, predstavka broj 58444/15, tačka 111).

24. Postojanje osnovane sumnje uvjet je sine qua non za valjanost produženog pritvora, ali nakon određenog vremena više nije dovoljan. Sud tada mora utvrditi (1) postoje li drugi razlozi koje su navela pravosudna tijela a kojima se nastavilo opravdavati lišavanje slobode i (2), gdje su ti razlozi bili „relevantni“ i „dovoljni“, jesu li nacionalne vlasti pokazale „posebnu revnost“ u vođenju postupka. Sud je također smatrao da vlasti moraju uvjerljivo dokazati opravdanost svakog perioda pritvora, bez obzira na to koliko to kratko bilo (ibidem, tačka 112).

25. U pogledu razloga koji se tiču opasnosti od bjekstva, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj se opasnost od bjekstva ne može cijeniti samo na osnovu težine kazne koja je zaprijećena. Takva opasnost se mora procijeniti u odnosu na brojne druge relevantne faktore koji mogu potvrditi postojanje takve opasnosti ili pokazati da je takva opasnost tako mala da ne može opravdati pritvor u fazi istrage. Osim toga, takva opasnost se mora procjenjivati i u svjetlu faktora koji se tiču karaktera osumnjičenog, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih konkretnih veza u zemlji u kojoj se protiv njega vodi krivični postupak (vidi Evropski sud, Hovhannisyan protiv Armenije, presuda od 20. jula 2017. godine, broj predstavke 50520/08, tačka 39. s daljnjim referencama).

26. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, obrazlažući neosnovanost apelantovog žalbenog prigovora o ovom pitanju, podsjetio na pravilne, jasne i logične razloge koje je naveo Okružni sud, pri čemu je uzeta u obzir okolnost da je apelant pronađen po međunarodnoj potjernici u Republici Austriji, odakle je ekstradiran u BiH; da u BiH ima prijavljenu adresu na kojoj ne stanuje niti je posjećuje; da stalno živi u Austriji i da nije prijavio novo boravište organima u BiH; da u Austriji živi njegova porodica, te da su sve navedene činjenice i okolnosti takvog značaja da ukazuju na realnu opasnost od apelantovog bjekstva i nedostupnosti pravosudnim institucijama, što bi ometalo vođenje krivičnog postupka. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi uzeli u obzir niz konkretnih okolnosti na osnovu kojih su zaključili da postoji opasnost od apelantovog bjekstva, o čemu su dali relevantno i dovoljno obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim.

27. U vezi s apelantovim navodima da su redovni sudovi neosnovano odbili njegov prijedlog za izricanje mjera zabrane umjesto mjere pritvora, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, a što proizlazi i iz relevantnih odredbi ZKP-a, redovni sudovi najprije treba da razmotre izricanje blažih mjera prilikom odlučivanja o određivanju mjere pritvora. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ispitali mogućnost izricanja tih mjera, te u osporenim rješenjima naveli da je apelant u svom prijedlogu ponudio dokaze koje je isticao i u ranijem postupku za produženje pritvora, tako da u konkretnom slučaju ti dokazi ne predstavljaju nove dokaze koje bi sud mogao razmotriti i na osnovu toga donijeti drugačiju odluku. Osim toga, imajući u vidu sve okolnosti koje su sud opredijelile na produženje pritvora apelantu zbog bojazni od bjekstva, redovni sudovi su zaključili da se mjerama zabrane u konkretnom slučaju ne bi mogla ostvariti svrha zbog koje se određuje pritvor. S obzirom na navedeno, proizlazi da su ovi apelantovi navodi neosnovani.

28. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi iz apelacije da su osporenim rješenjima povrijeđena apelantova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

VII.Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasne i argumentirane razloge za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tačka a) ZKP-a zbog kojih je apelantu produžen pritvor, te kada su ispitali mogućnost izricanja blažih mjera i obrazložili razloge kojima su se rukovodili prilikom donošenja odluke da se blažim mjerama u konkretnom slučaju ne bi mogla ostvariti svrha zbog koje se određuje pritvor.

30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1444/23 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio