Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4614/22 (Dž.K.)
Odluka donesena 20. 10. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ratna šteta
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Zastara
- Nematerijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4614/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-4614/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Dž. K., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Dž. K.protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 438010 22 Rev od 9. kolovoza 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Dž. K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Sanela Gorčić odvjetnica iz Sarajeva, podnijela je 6. prosinca 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 438010 22 Rev od 9. kolovoza 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 438010 17 Gž od 7. listopada 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0P 438010 14 P od 3. veljače 2016. godine.
2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tužena (Republika Srpska, Vlada Republike Srpske), na ime naknade nematerijalne štete, isplati novčani iznos, koji je naveden u izreci prvostupanjske presude.
3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je apelantica 22. ožujka 1993. godine ranjena iz vatrenog oružja, sa položaja kojeg su držali pripadnici Vojske Republike Srpske. Apelantici je rješenjem nadležnog organa od 24. siječnja 2007. godine priznato svojstvo civilne žrtve rata sa oštećenjem organizma od 70%. Sud je ukazao da je apelantica 28. svibnja 2014. godine podnijela tužbu radi naknade nematerijalne štete. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da potraživanje svih oblika naknade štete, u smislu članka 376. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zastarijeva u roku od tri godine od dana kada je oštećeni saznao za štetu i lice koje je štetu učinilo, odnosno za pet godina od kada je šteta nastala. Vrhovni sud je istaknuo da se u konkretnom slučaju saznanje za štetu računa od dan kada je apelantica konačno saznala za obim oštećenja i završetak liječenja. S obzirom na to, naveo je da je nižestupanjski sud pravilno zaključio da je protekom subjektivnog i objektivnog roka nastupila zastara potraživanja u smislu članka 376. ZOO. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je člankom 377. ZOO propisano da u slučaju kada je šteta prouzrokovana kaznenim djelom, a za kazneno gonjenje je propisan duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za kazneno gonjenje. Međutim, istaknuo je da je Građansko odjeljenje tog suda na sjednici održanoj 20. siječnja 2014. godine zauzelo stav da se „privilegirani rok“ zastare potraživanja primjenjuje samo na počinitelje kaznenog djela, a ne i na treću osobu koja je odgovorna za njegove radnje. Stoga, zaključio je da se na tuženu, kao pravnu osobu koja nije počinila kazneno djelo, ne može primijeniti „privilegirani rok“ zastare iz članka 377. ZOO.
4. Iz apelacije proizlazi da apelantica ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tijekom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da se u konkretnom slučaju trebao primijeniti „privilegirani rok“ zastare. Osim toga, apelantica se pozvala na povredu prava da ne bude podvrgnuta mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz članka II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
7. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenih prava, na koja se apelantica pozvala u apelaciji, u suštini, apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno da se u konkretnom slučaju trebao primijeniti „privilegirani rok“ zastare.
8. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima u kontekstu primjene odredaba čl. 376. i 377. ZOO, raspravljao u predmetu broj AP-4128/10 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-4128/10 od 28. ožujka 2014. godine, dostupna na, www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba članka 377. ZOO može primijeniti samo prema počinitelju kaznenog djela, a ne i prema trećoj osobi koja, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog počinitelja kaznenog djela, na koje se može primijeniti samo odredba članka 376. ZOO. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da nema razloga da i u okolnostima konkretnog slučaja odluči drugačije, već se poziva na obrazloženje izneseno u toj odluci. Naime, imajući u vidu da je navedeni stav potvrđen i u nizu drugih odluka koje su nakon toga uslijedile (vidi, npr. Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-249/15 od 30. listopada 2017. godine, AP-641/18 od 15. siječnja 2020. godine, AP-1165/20 od 16. prosinca 2021. godine i Odluka o dopustivosti broj AP-770/22 od 11. svibnja 2022. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da apelacijski navodi, niti bilo što drugo ne ukazuju na postojanje razloga da odstupi od svoje dobro utvrđene prakse.
9. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman