Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2751/21 (M. A.)
Odluka donesena 10. 07. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
- Zakup
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2751/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 07. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine, u predmetu broj AP-2751/21, rješavajući apelaciju Momčila Andrejića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Momčila Andrejića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 236323 20 Gž od 4. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Momčila Andrejića podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 236323 20 Gž od 4. februara 2021. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Momčilo Andrejić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 30. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 236323 20 Gž od 4. februara 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 236323 16 P od 25. septembra 2020. godine. Apelant je 31. jula 2021. i 5. septembra 2022. godine dopunio apelaciju. Uvodne napomene
2. Grad Banja Luka, kao zakupodavac i apelant, kao zakupoprimac zaključili su 26. juna 2000. godine ugovor o zakupu garaže (u daljnjem tekstu: ugovor o zakupu), na neodređeno vrijeme.
3. Apelant je 15. marta 2002. godine sa S. Č. zaključio ugovor o prenosu prava zakupa garaže (u daljnjem tekstu: ugovor o prenosu prava zakupa). Osporene odluke
4. Grad Banja Luka, kao tužilac (u daljnjem tekstu: tužilac) podnio je 1. aprila 2016. godine tužbu protiv S. Č. (u daljnjem tekstu: prvotužena) i apelanta.
5. Presudom Osnovnog suda raskinut je ugovor o zakupu, te je utvrđeno je da je ništav ugovor o prenosu prava zakupa. Odbijen je kao neosnovan dio tužiočevog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se naloži prvotuženoj da garažu isprazni i preda u posjed tužiocu, na način preciznije naveden u izreci presude. Odbijen je dio tužiočevog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se obaveže apelant da mu isplati dug po osnovu neisplaćene zakupnine, sa zakonskom zateznom kamatom, u iznosu i za period preciznije navedenim u izreci presude. Osim toga, odbačeni su apelantov primarni i eventualni protivtužbeni zahtjevi kojim je tražio da se utvrdi da je prestao postojati zakupni odnos između tužioca i apelanta zbog neplaćanja zakupnine i zbog toga što je tužilac ušao u posjed garaže (precizno navedeno u izreci presude). Istom presudom, određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
6. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je iz Izvoda iz knjige uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža utvrdio da je tužilac u vrijeme podnošenja tužbe bio vlasnik garaže. Dalje je naveo da se ugovorom o zakupu apelant obavezao da će tužiocu mjesečno plaćati određeni novčani iznos na ime zakupa garaže. Takođe je ukazao da su stranke ugovorile da tužilac može otkazati ugovor ako apelant ne plati zakupninu u roku od 2 mjeseca od dana dospjelosti zakupnine. Dalje je naveo da apelant u postupku nije sporio da od početka 2002. godine tužiocu nije plaćao zakupninu. U vezi s tim, sud je ukazao na sadržaj odredbi čl. 567., 583. i 584. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi za raskid ugovora o zakupu. Osim toga, naveo je da je u toku postupka utvrđeno da apelant garažu nije koristio na način kako je to ugovorom o zakupu ugovoreno. Dalje je ukazao da iz zapisnika o primopredaji garaže Odjeljenja za komunalne i stambene poslove Grada Banja Luka (od 2011. godine) proizlazi da je garaža bila otključana, te da je i u skladu sa odredbom člana 34. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija ispunjen uslov za raskid ugovora o zakupu.
7. Dalje je naveo da je članom 9. ugovora o zakupu ugovoreno da apelant garažu ne može davati u podzakup. U vezi s tim, sud je zaključio kako je apelant suprotno navedenoj odredbi ugovora o zakupu i odredbi člana 581. st. (1) i (2) ZOO sa prvotuženom zaključio ugovor o prenosu prava zakupa, te da je taj ugovor ništav u skladu sa odredbama čl. 103. i 105. ZOO.
8. Osnovni sud je naveo da je apelant u postupku postavio dva protivtužbena zahtjeva (primarni i eventualni) kojim je tražio isto, tj. da se utvrdi prestanak zakupnog odnosa zasnovanog ugovorom o zakupu. Ukazao je da je tužilac prethodno tužbenim zahtjevom tražio da sud donese presudu kojom se raskida isti ugovor o zakupu. U vezi s tim, sud je naveo da postoji identitet stranaka i isti činjenični osnov između tužiočevog tužbenog zahtjeva i oba apelantova protivtužbena zahtjeva. Imajući to u vidu, sud je primjenom odredbe člana 67. stav (1), tačka 3) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odbacio oba tužiočeva protivtužbena zahtjeva. Osim toga, obrazložio je da je odluku o troškovima donio na osnovu odredbe člana 386. ZPP, jer su obje parnične stranke podjednako uspjele u postupku.
9. Presudom Okružnog suda odbijene su kao neosnovane tužiočeva i apelantova žalba i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, da je pravilno primijenio pravo, te da su svi apelantovi žalbeni navodi bez uticaja na drugačiju odluku suda. Takođe je ukazao da je prvostepeni sud pravilno odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U vezi s tim, obrazložio je da je prvostepeni sud imao u vidu kvalitativni i kvantitativni uspjeh u sporu, a naročito da tužilac nije uspio sa novčanim dijelom obaveze u odnosu na apelanta.
10. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Takođe smatra da je pogrešan zaključak sudova da tužilac u postupku ima aktivnu legitimaciju, jer tužilac nije vlasnik garaže. Navodi da je proizvoljan stav sudova da je u postupku tražio raskid ugovora o zakupu. Osim toga, smatra da je sud donio proizvoljnu odluku i o troškovima postupka. Konačno, smatra da je postupak dugo trajao, te traži naknadu nematerijalne štete.
11. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu, a koji u relevantnom dijelu glasi: Ništavost
Član 103. (1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništavan ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
ZAKUP
Pojam
Član 567. stav (1)
Ugovorom o zakupu obavezuje se zakupodavac da preda određenu stvar zakupcu na upotrebu, a ovaj se obavezuje da mu za to plaća određenu zakupninu.
12. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUS RS, 45/09 – OUS RS, 49/09, 61/13 i 109/21 – OUS RS). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUS RS, 45/09 – OUS RS, 49/09 i 61/13) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi: Član 67. stav (1), tačka 3)
Po prethodnom ispitivanju tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi:da o istom zahtjevu već teče parnica; Član 386. stav (2)
Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu. (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) Pravo na pravično suđenje
U odnosu na osporene odluke
14. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03) .
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
16. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud smatra da su Osnovni i Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe zakona, u obrazloženjima osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno „nerazumna“. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odgovorili na sve apelantove prigovore koje ponavlja i u apelaciji i ocijenili su ih neosnovanim. Takođe, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku, u odnosu na osporene odluke, prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje, u odnosu na osporene odluke, očigledno (prima facie) neosnovani. U odnosu na dužinu trajanja postupka
17. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispunio formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
18. Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena nakon 1. januara 2021. godine, odnosno nakon stupanja na snagu Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 99/20), koji propisuje pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj. Ustavni sud podsjeća da Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj predstavlja efektivan pravni lijek koji apelanti, u skladu sa principom supsidijarnosti, trebaju iskoristiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2406/22 od 19. i 20. januara 2023. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).
19. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena sedam mjeseci nakon stupanja na snagu navedenog zakona. Međutim, apelant nije, shodno odredbama člana 6. i 21. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku prije podnošenja apelacije podnio redovnim sudovima pred kojima se postupak vodio zahtjev za ubrzanje postupka sa ciljem zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odnosno tužbu za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku i zadovoljenje. Dakle, apelant je propustio da iscrpi efikasne pravne lijekove propisane navedenim zakonom, pa se podnesena apelacija ne može razmatrati. b)Pravo na imovinu
20. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
21. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman