Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2622/22 (N. B. i drugi)
Odluka donesena 16. 04. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2622/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 04. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-2622/22, rješavajući apelaciju Nikole Babića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Nikola Babić, Stevan Novaković i Siniša Sofrenović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 25 0 P 051890 22 Rev od 5. aprila 2022. godine zbog toga što je očigledno (primafacie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nikola Babić, Stevan Novaković i Siniša Sofrenović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Obudovca, koje zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčkog, podnijeli su 8. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 P 051890 22 Rev od 5. aprila 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 P 051890 21 Gž od 18. novembra 2021. godine i Presude Opštinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 25 0 P 051890 20 P od 15. septembra 2021. godine.
2. Presudom Opštinskog suda od 15. septembra 2021. godine obavezani su apelanti i J. R. (u daljnjem tekstu: četvrtotuženi) da tužiocima J. D., P. D. i T. B. (u daljnjem tekstu: tužioci) solidarno nadoknade naknadu na ime materijalne i nematerijalne štete u iznosima pobliže preciziranim u izreci presude, dok je odbijen navedeni tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa.
3. Kantonalni sud je presudom od 18. novembra 2021. godine uvažio žalbe apelanata, te preinačio prvostepenu presudu tako što je obavezao samo četvrtotuženog da tužiocima nadoknadi materijalnu i nematerijalnu štetu preciziranu u izreci drugostepene presude. Tužbeni zahtjev protiv apelanata je odbijen.
4. Presudom Vrhovnog suda od 5. aprila 2022. godine uvažena je revizija jednog od tužilaca te je presuda Opštinskog suda potvrđena u dijelu koji se odnosi na njega. Revizija preostalih tužilaca je odbačena kao nedopuštena. Iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da su apelanti zajedno s četvrtotuženim učestvovali u tuči u kojoj su tužiocima nanijeli tjelesne povrede. Na osnovu toga su zajedno prouzrokovali štetu. Zbog svjesnog zajedničkog djelovanja svi učesnici odgovaraju za štetu solidarno u smislu odredbe člana 206. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Vrhovni sud je ukazao da je navedenom odredbom propisano da za štetu koju je više lica prouzrokovalo zajedno, svi učesnici odgovaraju solidarno. Pitanje krivice pojedinog štetnika je od značaja samo kod ostvarivanja uzajamnih regresnih zahtjeva. Revizija u odnosu na ostale tužioce je odbačena zbog nepostojanja cenzusa tužbenog zahtjeva.
5. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističu da se takvim postupanjem Vrhovnog suda radi o proizvoljnoj, paušalnoj i nezakonitoj primjeni materijalnog prava na štetu apelanata. Osim toga, apelanti se pozivaju i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentovali, već ih je zasnivaju na istim tvrdnjama koje su iznijeli u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje. Predlažu da Ustavni sud usvoji njihovu apelaciju, preinači osporenu presudu Vrhovnog suda i potvrdi presudu Kantonalnog suda, ili da predmet vrati na ponovni postupak prvostepenom sudu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji je Vrhovni sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog stanja slijedi da su apelanti učestvovali u tuči u kojoj su tužiocima nanesene tjelesne povrede, te su kao svjesni učesnici događaja solidarno odgovorni za štetu prouzrokovanu jednom od tužilaca. Imajući u vidu navedeno, te sadržaj odredbe člana 206. stav (1) ZOO-a, Ustavni sud u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje, te su stoga ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U pogledu navoda apelanata da im je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi s kojim pravom smatraju da postoji kršenje ovog prava, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie ) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i navodi apelanata o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s navedenim pravom očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. maja 2008. godine, tač. 81. i 82, predstavka broj 22893/05, i Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. marta 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-
2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
13. Apelanti se pozivaju i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie ) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman