Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3206/21 (S. S.)
Odluka donesena 10. 07. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Otkaz
- Radni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3206/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 07. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine, u predmetu broj AP-3206/21, rješavajući apelaciju Saše Stupara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Saše Stupara podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 296663 21 Rsž od 10. juna 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Saše Stupara podnesena zbog dužine trajanja postupka okončanog Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 296663 21 Rsž od 10. juna 2021. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Saša Stupar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa Ilija Đakić advokat iz Banjaluke, podnio je 7. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 296663 21 Rsž od 10. juna 2021. godine. Dopunom apelacije od 3. februara 2023. godine apelant je osporio i Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 296663 21 Rev od 8. novembra 2022. godine.
2. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u konkretnom postupku.
3. Apelant je 28. novembra 2018. godine Osnovnom sudu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnio tužbu protiv tuženog („Jahorina Auto“ d.o.o. Brčko). Tužbenim zahtjevom apelant je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje o otkazu ugovora o radu od 20. juna 2018. godine (u daljnjem tekstu: rješenje o otkazu), te rješenje od 9. avgusta 2018. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa. Takođe je tražio da se obaveže tuženi da ga vrati na rad i rasporedi na radno mjesto koje odgovara njegovim stručnim i radnim sposobnostima, te da mu, na ime naknade štete zbog nezakonitog otkaza, isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama i da mu uplati pripadajuće doprinose.
4. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Rs 296663 18 Rs od 29. januara 2021. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev iz prethodne tačke. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da su apelant i tuženi kao poslodavac zaključili ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 27. septembra 2016. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o radu) kojim je, između ostalog, ugovoreno da će se na pitanja koja nisu uređena tim ugovorom primjenjivati Zakon o radu (u daljnjem tekstu: Zakon) i Pravilnik o radu tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Dalje, sud je naveo da je članom 3. ugovora o radu ugovoreno da tuženi ima pravo da, na način i pod uslovima definisanim Zakonom, jednostrano otkaže ugovor o radu ako apelant, kao direktor, ne izvršava ili ne izvršava kvalitetno svoje radne obaveze definisane tim članom. Takođe, navedenim članom je ugovoreno da potpisom na ugovoru o radu apelant potvrđuje da je saglasan sa planom poslovanja tuženog koji je sastavni dio ugovora o radu, kao i da će se smatrati da apelant ne ispunjava svoje obaveze iz ugovora o radu ako ne ispunjava plan poslovanja, što može biti osnov za prestanak radnog odnosa. Dalje je Općinski sud naveo da je izvršni odbor osnivača tuženog (Wiener osiguranje, Vienna Insurance Group a.d., u daljnjem tekstu: osnivač tuženog) donio odluku od 15. juna 2018. godine kojom je apelant razriješen dužnosti direktora tuženog od 30. juna 2018. godine (u daljnjem tekstu: odluka o razrješenju), zbog neostvarivanja rezultata poslovanja, odnosno zbog negativnog rezultata u poslovanju tuženog. Tačkom 4. navedene odluke određeno je da će na osnovu te odluke apelantu biti otkazan ugovor o radu, te je generalni direktor osnivača tuženog donio rješenje o otkazu. Općinski sud se pozvao na odredbe člana 179. Zakona o radu, kojima su propisani razlozi za otkaz ugovora o radu, te na odredbe člana 181. navedenog zakona kojima je propisan postupak otkazivanja ugovora o radu. U vezi s tim, sud je zaključio da je u konkretnom slučaju ugovor o radu otkazan suprotno odredbama tog ugovora i navedenim zakonskim odredbama. Naime, kako je navedeno, odluka o razrješenju nije ugovorena ugovorom o radu niti je propisana Zakonom o radu kao osnov za otkaz ugovora o radu.
5. Presudom Okružnog suda usvojena je žalba tuženog i prvostepena presuda je preinačena tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. U obrazloženju, Okružni sud je ukazao da je predmet konkretnog postupka zakonitost rješenja o otkazu, odnosno rješenja kojim je odlučeno o apelantovom zahtjevu za zaštitu prava iz radnog odnosa. U vezi s tim, sud je istakao da je rješenje o otkazu doneseno na osnovu odluke o razrješenju kojom je utvrđen osnov za prestanak radnog odnosa. Okružni sud je naveo da je odluka kojom je apelant razriješen dužnosti direktora postala konačna i pravosnažna i da protiv te odluke apelant nije izjavljivao nikakve pravne lijekove, niti je tu odluku obuhvatio konkretnim tužbenim zahtjevom. Stoga, sud je zaključio da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan. Dalje, Okružni sud je naveo da se prvostepeni sud nepotrebno bavio razlozima za otkaz ugovora o radu koji su propisani odredbama člana 179. stav (1) tačka 3) Zakona o radu, budući da apelantu u konkretnom slučaju radni odnos nije prestao zbog razloga navedenih u tim odredbama. Takođe, sud je naveo da, budući da se apelant u konkretnom postupku izričito izjasnio da ne osporava odluku o razrješenju, on se saglasio s tim da mu je ugovor o radu otkazan na osnovu razloga navedenih u toj odluci, odnosno zbog neostvarivanja rezultata rada. Stoga nisu ispunjeni uslovi da se u konkretnom slučaju utvrđuje da li je tuženi otkazao ugovor u radu shodno odredbama člana 181. Zakona o radu, u vezi sa članom 179. navedenog zakona.
6. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je Okružni sud pogrešno primijenio relevantne propise, a konkretno odredbe člana 179. Zakona o radu, jer nisu postojali razlozi za otkaz propisani navedenim odredbama. Smatra da je pogrešno drugostepeni sud zaključio da je apelant bio dužan da osporava odluku o razrješenju kako bi dokazao nezakonitost otkaza ugovora o radu, te da odluka o razrješenju nije mogla predstavljati pravni osnov za otkaz budući da to nije propisano Zakonom o radu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka g) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu. (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) Pravo na pravično suđenje
U odnosu na osporenu odluku
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji je Okružni sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dovoljno obrazložio da, suprotno apelantovim navodima, u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi da se ispituje zakonitost razloga za otkaz u smislu relevantnih odredaba Zakona o radu. Navedeno iz razloga što apelant u konkretnom slučaju nije osporavao odluku o razrješenju, a tom odlukom je utvrđen osnov za prestanak radnog odnosa, odnosno razlozi za otkaz ugovora o radu. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. U odnosu na dužinu trajanja postupka
11. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispunio formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
12. Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena nakon 1. januara 2021. godine, odnosno nakon stupanja na snagu Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 99/20), koji propisuje pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj. Ustavni sud podsjeća da Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj predstavlja efektivan pravni lijek koji apelanti, u skladu sa principom supsidijarnosti, trebaju iskoristiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2406/22 od 19. i 20. januara 2023. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).
13. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena osam mjeseci nakon stupanja na snagu navedenog zakon. Međutim, apelant nije, shodno odredbama člana 6. i 21. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, prije podnošenja apelacije podnio redovnim sudovima pred kojima se postupak vodio zahtjev za ubrzanje postupka sa ciljem zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odnosno tužbu za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku i zadovoljenje. Dakle, apelant je propustio da iscrpi efektivne pravne lijekove propisane navedenim zakonom, pa se podnesena apelacija, u tom dijelu, ne može razmatrati.b)Ostali navodi
14. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
15. Takođe, apelant navodi da je u postupku došlo i do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Iz apelacije proizlazi da kršenje ove zabrane apelant dovodi u vezu sa pravom na pravično suđenje. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant nije ponudio argumente i dokaze kojima bi diskriminaciju učinio vjerovatnom, pa Ustavni sud ove navode neće ispitivati.
16. Apelant se pozvao i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek. Međutim, imajući u vidu da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanog pravnog lijeka, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom u postupku, ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek.
17. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman