Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3989/22 (Beran Komerc d.o.o. Šipovo)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3989/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-3989/22, rješavajući apelacije koju je podnio Beran Komerc d.o.o. Šipovo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koju je podnio Beran Komerc d.o.o. Šipovo protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Mals 134630 22 Pž od 5. augusta 2022. godine i Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Mals 134630 22 Pž 2 od 9. decembra 2022. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Beran Komerc d.o.o. Šipovo (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Pucar“ iz Banjaluke, podnio je 21. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Mals 134630 22 Pž od 5. augusta 2022. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-3989/22.

2. Apelant, kojeg zastupa isti punomoćnik, podnio je 1. marta 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Višeg privrednog suda broj 57 0 Mals 134630 22 Pž 2 od 9. decembra 2022. godine i i Rješenja Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Mals 134630 21 Mals od 3. novembra 2022. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-

1030/23. Spajanje predmeta

3. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na istog apelanta i zasnivaju na istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, shodno članu 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3989/22.

Činjenice

4. Presudom Okružnog privrednog suda od 31. decembra 2021. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi njegovo pravo vlasništva nad transformatorom, pobliže opisanom u dispozitivu presude, što je tuženi MH ERS - Matično preduzeće a.d. Trebinje, ZP „Elektrokrajina“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) dužan trpjeti i isplatiti apelantu određeni novčani iznos na ime korištenja transformatora u određenom periodu, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

5. Presudom Višeg privrednog suda od 5. augusta 2022. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju osporene presude, sud je ukazao da je na apelantu bio teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva. U vezi s tim, istakao je da apelant izvedenim dokazima pred prvostepenim sudom nije dokazao da je na spornom transformatoru, kao individualno određenoj stvari, stekao pravo vlasništva. Naime, Viši privredni sud je ukazao da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka elektrotehničke struke utvrđeno da na transformatoru koji je bio predmet vještačenja ne postoji nikakva oznaka koja bi ga individualno označila (tip, fabrički broj, godina proizvodnje), pa se nije moglo potvrditi da se radi o spornom transformatoru. Također, sud je ukazao da u računu koji je apelant ponudio kao dokaz vlasništva nad transformatorom, nisu navedene bilo kakve oznake na osnovu kojih bi se kupljena stvar mogla identifikovati. Slijedom toga, Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije dokazao valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva nad transformatorom u smislu odredbe člana 23. stav (1) Zakona o stvarnim pravima (navedenom odredbom je propisano da se pravo vlasništva stiče na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog organa i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom).

6. Rješenjem Okružnog privrednog suda od 3. novembra 2022. godine, koje je potvrđeno rješenjem Višeg privrednog suda od 9. decembra 2022. godine, obavezan je apelant da, na ime sudske i kaznene takse, uplati u budžet Republike Srpske određeni novčani iznos.

7. U obrazloženju osporenog rješenja Viši privredni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je apelant u prethodno vođenom postupku pozivan da uplati određeni iznos na ime sudske takse. Pri tome, istakao je da iz navedenih pozivā proizlazi da je apelant bio upoznat sa vrstom i visinom obaveze, te posljedicom propuštanja uplate. Slijedom toga, ukazao je da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je obavezao apelanta da osim plaćanja sudske takse, uplati i kaznenu taksu, budući da u ostavljenom roku nije izvršio uplatu dugovane takse u smislu člana 32. stav (1) Zakona o sudskim taksama (navedenom odredbom je propisano da taksenom obvezniku koji ne uplati taksu u roku od osam dana od dana prijema obavještenja o obavezi uplate takse, rješenjem suda određuje se vrsta i visina taksene obaveze, kaznena taksa u iznosu od 50% visine te takse, a takseni obveznik se obavezuje da u roku od osam dana od dana prijema rješenja plati dugovanu i kaznenu taksu). Osim toga, Viši privredni sud je ukazao da je neosnovan apelantov žalbeni navod da prvostepeni sud nije odlučio o njegovom zahtjevu za odgodu plaćanja sudske takse, budući da Zakon o sudskim taksama ne propisuje tu mogućnost.

Apelacioni navodi

8. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudom, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odlukā pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da su redovni sudovi sav teret dokazivanja prebacili na apelanta, da neke dokaze nisu cijenili, a neke naročito potencirali. Također je istakao da rješenje Višeg privrednog suda od 9. decembra 2022. godine nije obrazloženo budući da ne sadrži jasne i nedvosmislene razloge za odlučenje. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju osporenih odlukā dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud zapaža da je redovni sud jasno naveo da je teret dokazivanja tužbenog zahtjeva bio na apelantu. Međutim, Viši privredni sud je ukazao da apelant tokom postupka nije dokazao valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva nad transformatorom, slijedom čega je tužbeni zahtjev odbijen. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da apelant u konkretnom postupku nije blagovremeno platio sudsku taksu, te ga je sud obavezao da pored dugovane takse plati i kaznenu taksu. Imajući u vidu navedeno, te sadržaj odredbe člana 23. stav (1) Zakona o stvarnim pravima, te člana 32. stav (1) Zakona o sudskim taksama, Ustavni sud u obrazloženjima osporenih odlukā Višeg privrednog suda ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost. Također, Ustavni sud zapaža da apelant, osim paušalnih navoda da osporene odluke nisu obrazložene, nije ponudio relevantne argumente i dokaze da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje, te su stoga apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravom smatra da postoji kršenje ovog prava, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u svezu sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi sa navedenim pravom očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. maja 2008. godine, tač. 81. i 82., predstavka broj 22893/05 i Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. marta 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

16. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

17. U odnosu na apelantovo pozivanje na član I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da se u situaciji kada je Ustavni sud utvrdio da su osporene odluke u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, ne može dovesti u pitanje vladavina prava iz navedenog člana.

18. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3989/22 (Beran Komerc d.o.o. Šipovo) | Sudska praksa | Aktio