Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4135/22 (N.I.)

Odluka donesena 24. 09. 2026.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Krivični postupak
  • Nije krivična optužba
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Proporcionalnost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4135/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 09. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4135/22, rješavajući apelaciju N. I. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio N. I. protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 K 094651 21 Kž od 10. novembra 2021. godine u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio N. I. protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 K 094651 21 Kž od 10. novembra 2021. godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. N. I. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, podnio je 2. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 K 094651 21 Kž od 10. novembra 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 K 094651 20 K od 1. jula 2021. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda apelant je, u svojstvu tužioca Kantonalnog tužilaštva u Travniku u krivičnom predmetu protiv trećeg lica, kažnjen novčanom kaznom od 300,00 KM zbog narušavanja reda i procesne discipline. U obrazloženju rješenja, sud je naveo da je apelant zakasnio na zakazani glavni pretres. U vezi s tim, ukazao je da se apelantovo kašnjenje već ranije redovno ponavljalo, pa ga je sud usmeno upozorio. Pri tome, sud je istakao da je apelant nakon toga izjavio da „nikada neće doći“ u zakazano vrijeme. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je odlučio apelanta novčano kazniti kako bi prestao sa nekorektnom i nedoličnom praksom koju je očito imao namjeru i dalje primjenjivati.

3. Rješenjem Kantonalnog suda odbijena je apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je naveo da je radi provjere tačnosti navoda iz prvostepenog rješenja, preslušao tonski zapis sa spornog glavnog pretresa. U interpretaciji sporne situacije, Kantonalni sud je istakao da u momentu kada je apelant trebao pročitati optužnicu, nastaje polemika između apelanta i sudije prvostepenog suda, te je apelant nastavio sa polemikom dok ga je sudija nekoliko puta pozivao da konačno pročita optužnicu. Pri tome, sud je ukazao je da je apelant zaista rekao da nikada neće doći na glavni pretres u zakazano vrijeme. Stoga, Kantonalni sud je ukazao da je apelant ovakvim ponašanjem ometao rad suda i nije se pokoravao naređenjima sudije. Naime, sud je istakao da u konkretnoj situaciji apelantovo kašnjenje na glavni pretres nije bio razlog za kažnjavanje, već je to bilo apelantovo svjesno i otvoreno protivljenje da pristupi na glavni pretres ukoliko opet bude zakazan u tom terminu. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je kaznio apelanta, shodno odredbi člana 257. stav (3) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito ističe da je procedura kašnjenja tužioca na glavni pretres unaprijed jasno definisana u praksi, te da njegove radnje ne predstavljaju nepoštivanje suda.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.

6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

7. Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

8. Prije svega, Ustavni sud podsjeća na to da je u predmetu broj AP-520/10 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-520/10 od 24. maja 2013. godine, tač. od 19. do 26, dostupna na www.ustavnisud.ba) raspravljao o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju s aspekta primjenjivosti člana 6. stava 1. Evropske konvencije. Ustavni sud je u citiranoj odluci, podržavajući praksu Evropskoga suda (vidi Europski sud, Žugić protiv Hrvatske broj 3699/08, 31. maja 2011. godine i Ljerka Kovač protiv Hrvatske broj 49910/06, konačna odluka o dopustivosti od 23. augusta 2011. godine), primjenjujući standarde iz citiranih odluka, naveo da se postupak koji je doveo do izricanja novčane kazne apelantu (koji je u tom postupku sudjelovao kao advokat) zbog vrijeđanja suda, nije ticao odlučivanja o njegovim pravima i obvezama građanske naravi, niti o krivičnoj optužbi protiv njega u smislu člana 6. stava 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud je, u citiranoj odluci, zaključio da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv u konkretnomu slučaju i da su navodi apelacije o povredi prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Također, Ustavni je sud je u predmetu broj AP-2723/18 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2723/18 od 26. marta 2020. godine, tač. od 23. do 26., dostupna na www.ustavnisud.ba), u kojemu je apelant kao pravni zastupnik tužitelja kažnjen novčanom kaznom zbog nepoštivanja suda zbog navoda iznesenih u reviziji protiv drugostepene presude, podržavajući navedenu praksu, zaključio da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stava 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Dovodeći navedene standarde u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud se u pogledu dopustivosti apelacije u odnosu na primjenjivost člana 6. stava 1. Evropske konvencije u cijelosti poziva na obrazloženja data u citiranim odlukama (op.cit. AP-520/10, AP-2723/18). Naime, apelantu je u konkretnom slučaju zbog nepokoravanja naređenjima sudije, odnosno zbog narušavanja reda i procesne discipline u smislu člana 257. stav (3) ZKPFBiH izrečena novčana kazna u iznosu od 300,00 KM. Dakle, imajući u vidu sve okolnosti konkretnoga slučaja, te podržavajući vlastitu praksu i praksu Evropskoga suda u predmetima koji su pokretali slično činjenično i pravno pitanje, s aspekta primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stava 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine , odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu koje je propisano „zakonom“, koje je u „opštem interesu“ i do kojeg je došlo u cilju osiguravanja pravilnog izvršavanja funkcije pravosuđa u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog stanja slijedi da je apelant u svojstvu tužioca Kantonalnog tužilaštva, nakon što je ponovno zakasnio na glavni pretres, nastavio polemiku sa sudijom koji je vodio taj pretres i koji ga je pozivao da konačno pročita optužnicu. U vezi s tim, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je apelant svojim ponašanjem ometao rad suda i nije se pokoravao naređenjima sudije, a naročito kada je svjesno i otvoreno izjavio da nikada neće doći na glavni pretres ukoliko opet bude zakazan u istom terminu. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZKPFBiH, dali jasne razloge zbog čega je apelanta bilo neophodno novčano kazniti. Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje redovnih sudova, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovu imovinu bilo i proporcionalno, odnosno da je uspostavljena pravična ravnoteža između opšteg interesa i apelantovog prava na imovinu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4135/22 (N.I.) | Sudska praksa | Aktio