Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4551/22 (B. Đ.)
Odluka donesena 20. 10. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4551/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-4551/22, rješavajući apelaciju Bogoljuba Đurića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bogoljuba Đurića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 22 0 P 048414 22 Rev od 23. avgusta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bogoljub Đurić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Smiljana Delić advokat iz Banjaluke, podnio je 2. decembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 22 0 P 048414 22 Rev od 23. avgusta 2022. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 22 0 P 048414 21 Gž od 11. februara 2022. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 22 0 P 048414 19 P od 17. septembra 2021. godine
2. Presudom Općinskog suda broj 22 0 P 048414 19 P od 17. septembra 2021. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav upis prava svojine-raspolaganja u korist Općine Sanski Most (u daljnjem tekstu: tužena) u zemljišnoknjižnoj evidenciji na nekretninama (u naravi šuma) bliže označenim u izreci presude, što je tužena dužna priznati i trpjeti da se uspostavi pređašnje stanje i izvrši prenos prava svojine na apelantovog prednika. Apelant je obavezan da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu.
3. Rješenjem Kantonalnog suda broj 22 0 P 048414 21 Gž od 11. februara 2022. godine, povodom apelantove žabe, a po službenoj dužnosti, ukinuta je prvostepena presuda i odbačena je apelantova tužba zbog proteka roka za njeno podnošenja. Istovremeno je apelantova žalba odbijena i potvrđena je prvostepena presuda u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 22 0 P 048414 22 Rev od 23. avgusta 2022. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno je drugostepeno rješenje. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je u popisnom listu katastra nekretnina u korist tužene upisano pravo svojine – raspolaganja na spornim nekretninama. Zatim je utvrđeno da je taj upis dozvoljen na osnovu rješenja Komisije za izlaganje podataka i utvrđivanje prava na nekretninama (u daljnjem tekstu: Komisija) od 18. oktobra 2000. godine. Takođe, utvrđeno je da je na spornim nekretninama, na osnovu prijavnog lista i kopije katastarskog plana, u zemljišnoj knjizi nadležnog suda dozvoljen upis prava svojine – raspolaganja u korist tužene. Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 80. Zakona o premjeru i katastru nekretnina propisano da se protiv rješenja Komisije može izjaviti žalba, dok se u odnosu na utvrđena prava na nekretninama može pokrenuti upravni spor. Ukazao je da je odredbom člana 82. navedenog zakona propisano da treća lica mogu osporavati upis u roku od tri godine od dana stupanja na snagu katastra nekretnina. Vrhovni sud je ukazao da je, suprotno apelantovim navodima, u postupku u kojem je doneseno sporno rješenje učestvovao privremeni zastupnik njegovog prednika jer je njegova adresa bila nepoznata. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da sud u parničnom postupku nije nadležan da odlučuje o zakonitosti rješenja koje je doneseno u upravnom postupku. S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da je tužbu u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da je ništav upis prava tužene u katastru nekretnina bilo pravilno odbaciti zbog nenadležnosti suda za odlučivanje. Međutim, kako sud na stvarnu nadležnost pazi do pravosnažnosti presude, revizija je odbijena i potvrđena drugostepena odluka koja je, po ocjeni tog suda, u suštini pravilna.
5. Dalje je Vrhovni sud ukazao da su ispunjenje pretpostavke za upis prava tužene u zemljišnu knjigu, te da apelant nije dokazao da je taj upis ništav. Pri tome, kako je sud ukazao, apelant je u roku od tri godine od dana stupanja na snagu Zakona o stvarnim pravima ( tj. od 5. septembra 2013. godine) shodno članu 360. tog zakona mogao da podnese brisovnu tužbu, te da dokaže postojanje svog prava na spornim nekretninama shodno. Imajući u vidu da je apelant tužbu podnio 25. decembra 2019. godine, Vrhovni sud je zaključio je propustio da u prekluzivnom roku podnese tužbu radi brisanja upisa prava tužene u zemljišnoj knjizi. S obzirom na to, po ocjeni Vrhovnog suda, drugostepeni sud je pravilno odbacio apelantovu tužbu u tom dijelu kao neblagovremenu.
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju . U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, apelant naročito ističe da njegov prednik nije učestvovao u postupku zbog čega su rješenje Komisije, kao i upis prava tužene u zemljišnu knjigu ništavi. Stoga smatra da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju rokovi za podnošenje brisovne tužbe. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu i na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i na povredu prava na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama koje je iznio u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge o neosnovanosti tih navoda, čime je odgovorio na sva pitanja koja su bila ključna za donošenje odluke. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Apelant se pozvao i na kršenje prava na dom i prava na kažnjavanje samo na osnovu zakona. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelant „žrtva“ kršenja navedenih prava, pa su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman