Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2125/21 (M. Ć.)

Odluka donesena 28. 04. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Pristup sudu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2125/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 28. aprila 2025. godine, u predmetu broj AP-2125/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Milena Ćuvrk, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Milena Ćuvrk protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru broj 79 0 P 003006 19 Gž od 29. aprila 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie)neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Milena Ćuvrk zbog dužine trajanja postupka okončanog presudom Okružnog suda u Prijedoru broj 79 0 P 003006 19 Gž od 29. aprila 2021. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Milena Ćuvrk (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kozarske Dubice, podnijela je 16. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 79 0 P 003006 19 Gž od 29. aprila 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 79 0 P 003006 18 P od 7. juna 2019. godine. Uvodne napomene

2. Apelantica je 24. jula 2012. godine podnijela zahtjev Odjeljenju za privredu i društvene djelatnosti Opštine Kozarska Dubica (u daljnjem tekstu: opštinski organ) za utvrđivanje štete koju je prouzrokovala divljač na njenoj poljoprivrednoj parceli.

3. Komisija opštinskog organa je 9. avgusta 2012. godine izvršila uviđaj i sačinila izvještaj u kojem je navela da šteta iznosi oko 12.800,00 KM.

Postupak koji je okončan osporenim odlukama

4. Apelantica je 9. aprila 2015. godine podnijela tužbu radi naknade štete. Presudom Osnovnog suda odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj prvotuženi (Lovačko udruženje „Jelen“ Kozarska Dubica, u daljnjem tekstu: prvotuženi), odnosno drugotuženi (Republika Srpska, Ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva, u daljnjem tekstu: drugotuženi), na ime naknade materijalne štete, isplati određeni novčani iznos. U obrazloženju, Osnovni sud je naveo da apelantica nije ponudila nijedan dokaz da su tuženi dobili na korištenje lovište iz kojeg je izašla divljač i prouzrokovala apelantici štetu. U vezi s tim je ukazao da je apelantica, u smislu odredaba čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), bila obavezna pružiti dokaze iz kojih proizlazi objektivna odgovornost tuženih za nastalu štetu, što je u konkretnom slučaju izostalo. Imajući to u vidu, Osnovni sud je zaključio da je osnovan prigovor prvotuženog i drugotuženog o nedostatku pasivne legitimacije.

5. Presudom Okružnog suda odbijena je apelantičina žalba izjavljena protiv prvostepene presude. U obrazloženju, Okružni sud je ukazao da, suprotno stavu prvostepenog suda, nije osnovan prigovor drugotuženog o nedostatku pasivne legitimacije, i to u skladu sa odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te odredbama Zakona o lovstvu. Dalje, Okružni sud je naveo da iz stanja u spisu proizlazi da je apelantica postupila u skladu sa odredbom člana 59. stav (1) Zakona o lovstvu (podnijela zahtjev za utvrđivanje štete opštinskom organu), te da je u vezi s tim komisija opštinskog organa izašla na teren, izvršila uviđaj i sačinila izvještaj o visini štete. Međutim, Okružni sud je naveo da postupak prethodnog sporazumnog utvrđivanja štete iz člana 60. Zakona o lovstvu predstavlja procesnu pretpostavku o kojoj sud vodi računa po službenoj dužnosti, te da će, ako tužilac ne pruži dokaz o tome, sud odbaciti tužbu. Kako apelantica o tome nije predlagala dokaze, niti je navela da opštinski organ eventualno nije proveo navedeni postupak, Okružni sud je, shodno odredbama čl. 7. i 123. ZPP-a, odlučio kao u dispozitivu. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da prvostepeni sud nije cijenio navedeno, zbog čega je apelantičin tužbeni zahtjev odbio umjesto da ga je odbacio, ali da su pravne posljedice za apelanticu identične.

6. Apelantica se pozvala na povredu prava na pristup sudu kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da u smislu člana

60. Zakona o lovstvu nije predviđena bilo kakva obaveza za oštećenog. Naime, zbog toga dozvoljenost tužbe radi naknade štete nije uslovljena bilo kakvim prethodnim postupanjem oštećenog radi postizanja sporazuma. Također, apelantica navodi da će, zbog toga što je o njenoj tužbi riješeno meritornom odlukom, ukoliko podnese novu tužbu protiv tuženih, ona biti odbačena zbog toga što je riječ o presuđenoj stvari. Dalje, apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku, s obzirom na to da je izreka u suprotnosti sa obrazloženjem, kao i da joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Relevantni propisi

7. Zakon o lovstvu (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 60/09 i 50/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 57. (1) Korisnik lovišta dužan je da preduzima mjere za sprečavanje štete koju divljač može pričiniti ljudima ili njihovoj imovini na zemljištu i vodi na kojima se nalazi lovište (održavanjem broja divljači prema kapacitetu lovišta i podnošljive brojnosti, obezbjeđenje prehrane u lovištu, angažovanje čuvara i drugo). (…)

Član 59. (1) Prijava o pričinjenoj šteti od divljači podnosi se nadležnom opštinskom organu odmah, a najkasnije u roku od tri dana od dana kada je šteta nastala. (2) Nadležni opštinski organ dužan je odmah, a najkasnije tri dana po prijemu prijave štete, formirati komisiju za utvrđivanje uzroka štete i procjenu vrijednosti štete. (3) Komisiju sačinjavaju tri člana: predstavnik opštinskog organa ili državnog organa uprave nadležan za poslove lovstva (predsjednik komisije), stručno lice za procjenu vrijednosti štete (poljoprivredni ili veterinarski stručnjak) i stručno lice za utvrđivanje uzroka štete koga odredi korisnik lovišta, šumarske, veterinarske, poljoprivredne ili biološke struke sa iskustvom na istim poslovima. (4) Komisija je dužna da odmah izvrši uviđaj na koji se poziva oštećeni i predstavnik korisnika lovišta i o svom radu sačini zapisnik. (5) Zapisnik komisije sadrži obavezno: mjesto i način nastanka štete, znakove koji upućuju na određenu vrstu divljači, obim i visinu štete, preduzete mjere oštećenog da se spriječi šteta i preduzete mjere poslije štete, te zaključno mišljenje o ispunjenosti uslova za naknadu štete.

Član 60. (1) Po prijemu zapisnika iz člana 59. stav 5. ovog zakona, nadležni opštinski organ uprave pokušaće sporazumno utvrđivanje štete između oštećenog, korisnika lovišta i organa odgovornog za naknadu štete. (2) Sporazum o naknadi štete zaključuje se u skladu sa Zakonom o opštem upravnom postupku. (3) Ako ne dođe do sporazuma, oštećeni može podnijeti tužbu nadležnom sudu radi utvrđivanja štete i njene visine.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu. (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.a)Pravo na pravično suđenje

U odnosu na osporene odluke

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Apelantica smatra da joj je u osporenom presudom povrijeđeno pravo na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno „pravo na sud“, a jedan vid tog prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na „rješavanje“ spora od strane suda. Također, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj prirodi zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju, niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Nadalje, ograničenje neće biti u skladu s članom 6. stav 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Evropski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1996. godine, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, stav 50; i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. februara 2014. godine, stav 37.).

11. U konkretnom slučaju, apelantica, u suštini smatra da joj je pravo na pristup sudu povrijeđeno pogrešnom primjenom relevantnih propisa . U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama Zakona o lovstvu dao detaljne i jasne razloge za svoj zaključak da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud obrazložio da postupak prethodnog sporazumnog utvrđivanja štete u smislu člana 60. stav (3) Zakona o lovstvu predstavlja procesnu pretpostavku za podnošenje tužbe. Imajući u vidu da apelantica o tome nije predlagala dokaze, niti se izjašnjavala o tome da opštinski organ eventualno nije proveo navedeni postupak, sud je zaključio da nisu ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da je Okružni sud u datim okolnostima proizvoljno ili očigledno nerazumno tumačio i primijenio relevantne zakonske odredbe. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da propisivanje provođenja postupka sporazumnog utvrđivanja štete kao uslova za podnošenje tužbe za naknadu štete samo po sebi nije protivno članu 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da takvo propisivanje ograničenja direktnog pristupa sudu služi legitimnom cilju (rasterećenje redovnih sudova odnosno davanje mogućnosti strankama da efikasno riješe svoje sporove bez uključivanja sudova). Imajući u vidu ograničenje apelantičinog prava na pristup sudu koje proizlazi iz osporene odluke s jedne, te legitiman cilj koji se nastoji ostvariti donošenjem takve odluke s druge strane, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do nesrazmjernog ograničenja apelantičinog prava na pristup sudu.

12. U odnosu na apelantičine navode da će njezina nova tužba protiv tuženih biti odbačena, Ustavni sud ne može prejudicirati ishod eventualnog parničnog postupka koji će možda biti pokrenut.

U odnosu na dužinu trajanja postupka

13. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispunio formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).

14. Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena nakon 1. januara 2021. godine, odnosno nakon stupanja na snagu Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 99/20), koji propisuje pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj. Ustavni sud podsjeća da Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj predstavlja efektivan pravni lijek koji apelanti, u skladu sa principom supsidijarnosti, trebaju iskoristiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2406/22 od 19. i 20. januara 2023. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).

15. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena šest mjeseci i 15 dana nakon stupanja na snagu navedenog zakona. Međutim, apelantica nije, shodno odredbama člana 6. i 21. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, prije podnošenja apelacije podnijela redovnim sudovima pred kojima se postupak vodio zahtjev za ubrzanje postupka sa ciljem zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odnosno tužbu za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku i zadovoljenje. Dakle, apelantica je propustila da iscrpi efikasne pravne lijekove propisane navedenim zakonom, pa se podnesena apelacija ne može razmatrati.b)Ostali navodi

16. Apelantica se pozvala i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek. Međutim, imajući u vidu da je apelantica imala i koristila mogućnost podnošenja zakonom propisanog pravnog lijeka, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantičinim uspjehom u postupku, ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek.

17. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2125/21 (M. Ć.) | Sudska praksa | Aktio