Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2338/21 (J. M.)

Odluka donesena 28. 04. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Disciplinski postupak
  • Radni spor
  • Otkaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2338/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 28. aprila 2025. godine, u predmetu broj AP-2338/21, rješavajući apelaciju Jasmina Munjića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasmina Munjića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 Rs 043635 21 Rsž 2 od 29. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jasmin Munjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vareša, kojeg zastupaju Almin Dautbegović i Sanela Dautbegović, advokati iz Zenice, podnio je 30. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 0 Rs 043635 21 Rsž 2 od 29. marta 2021. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 42 0 Rs 043635 20 Rs 2 od 11. novembra 2020. godine.

2. Općinski sud je presudom broj 42 0 Rs 043635 20 Rs 2 od 11. novembra 2020. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje odluke tuženog Javnog preduzeća Šumsko privrednog društva Zeničko-dobojskog kantona d.o.o. Zavidovići – Poslovna jedinica Šumarija Vareš (u daljnjem tekstu: tuženi), i to odluke direktora o izricanju disciplinske sankcije zbog povrede radne obaveze od 11. aprila 2018. godine i odluke Uprave tuženog od 14. maja 2018. godine i obavezivanje tuženog da ga vrati na posao i radno mjesto „stručnog saradnika za projektovanje“. Apelant je obavezan tuženom nadoknaditi troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude, Općinski sud je prvo, na str. 8. i 9. prvostepene presude, pobrojao dokaze koje je izveo u toku postupka i koje je ocijenio u skladu sa odredbama člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Sud je utvrdio da je do pokretanja disciplinskog postupka protiv apelanta došlo nakon izvršenog inspekcijskog nadzora Federalnog šumarskog inspektora Nihada Botalića od 19. februara 2018. godine, nakon čega je rukovodioc PJ tuženog podnio prijavu disciplinskoj komisiji tuženog. U prijavi je navedeno da je apelant počinio povredu radne obaveze tako što je „12. jula 2017. godine“ otpremio drvne sortimente u količini od 27,47 m3 kupcu Ribnjak d.o.o. Vareš (u daljnjem tekstu: Ribnjak), „zloupotrijebivši otpremni iskaz broj […], tesu ostala 3 primjerka otkaznog iskaza pod istim brojem predana na fakturisanje u količini od 5m3 drvne mase na ime Božić Branka …“. Sud je dalje utvrdio da je apelantu, nakon provedenog disciplinskog postupka, odlukom direktora tuženog od 11. aprila 2018. godine, izrečena disciplinska mjera otkaz ugovora o radu. Mjera je izrečena zbog teže povrede radne obaveze iz člana 67. st. 1. tačka 4., 6. i 9. Pravilnika o radu tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik o radu), tj. zbog zloupotrebe položaja ili prekoračenja datog ovlaštenja, otuđenja ili sudjelovanja u otuđenju imovine poslodavca, falsificiranje isprava i dokumenata ili njihove zloupotrebe.

4. Sud je dalje utvrdio da je ugovor o radu otkazan zbog toga što je apelant na osnovu krivotvorenih otpremnih iskaza isporučio drvne sortimente kupcu Ribnjak, a da ih nije ni fakturisao niti naplatio. Osim toga, sud je utvrdio da je Uprava tuženog Odlukom od 14. maja 2018. godine odbila apelantov prigovor izjavljen protiv odluke direktora. Općinski sud je dalje obrazložio da je apelant, iako je bio raspoređen na poslove stručnog saradnika za projektovanje u skladu sa Pravilnikom o sistematizaciji tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik o sistematizaciji), pored navedenih poslova, po nalogu nadređenih, mogao obavljati i druge poslove, što je i potvrdio u svom iskazu. Općinski sud nije prihvatio iskaze svjedoka E. I. i E. M. da apelantovim postupanjem tuženom nije pričinjena šteta jer su ti iskazi suprotni izvedenim materijalnim dokazima, zapisniku šumarskog inspektora, izvještaju interne kontrole i iskazu šumarskog inspektora. Sud je utvrdio da je prema izvještaju interne kontrole fakturisana i naplaćena samo otprema drveta Branku Božiću u količini od 5m , a da nije fakturisana i naplaćena količina koja je otpremljena Ribnjaku pod istim serijskim brojem otpremnica. Općinski sud je naročito obrazložio da nisu protekli rokovi za vođenje disciplinskog postupka tj. subjektivni rok od 60 dana i objektivni rok od jedne godine. Naime, iako je apelant počinio povredu 12. jula 2017. godine, tuženi je za nju saznao 19. februara 2018. godine, a osporena odluka je donesena 11. aprila 2018. godine. Stoga je sud zaključio da je odluka donesena u okviru propisanih rokova, budući da je subjektivni rok sadržan u okviru roka od godinu dana od dana počinjene povrede radne dužnosti. Općinski sud je detaljno prezentirao sadržaj nalaza vještaka ekonomske struke te istakao da mu je poklonio vjeru jer u dokumentaciji tuženog nema dokaza da je količina od 27,47mdrvnih sortimenata otpremljena, fakturisana i naplaćena kupcu Ribnjak. Suprotno apelantovim tvrdnjama, Općinski sud je utvrdio da je sindikat, u smislu člana 73. stav 2. Pravilnika o radu, bio upoznat sa vođenjem disciplinskog postupka protiv apelanta i namjerom izricanja disciplinske mjere otkaza ugovora o radu, te da je dostavio izjašnjenje od 3. aprila 2018. godine. Osim toga Općinski sud je obrazložio da prema članu 97. stav 1. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku, bez obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je radnik odgovoran za teži prijestup ili težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu a koje su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos. S obzirom na to da osporene odluke tuženog nisu nezakonite u smislu relevantnih odredbi ZOR i Pravilnika o radu tuženog, Općinski sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 42 0 Rs 043635 21 Rsž 2 od 29. marta 2021. godine apelantova žalba je odbijena i potvrđena prvostepena presuda. Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, ukazao je na relevantne odredbe i u cijelosti je prihvatio ocjenu dokaza izvedenih u postupku pred prvostepenim sudom. Naročito je obrazložio da u cijelosti prihvaća razloge prvostepenog suda u vezi sa zaključkom da je disciplinski postupak proveden u rokovima propisanim ZOR-a. Naime, Kantonalni sud je ponovio da je poštovan kako subjektivni rok od 60 dana od dana saznanja poslodavca za počinjenu povredu (19. februar 2018. godine), tako i objektivni rok od jedne godine od dana počinjene povrede radne dužnosti (12. jula 2017. godine). S obzirom na to da je direktor osporenu odluku donio 11. aprila 2018. godine, Kantonalni sud je odbio žalbene navode apelanta istaknute u tom pravcu. Osim toga, Kantonalni sud je istakao i da je prvostepeni sud dao jasne i logične razloge o tome zašto nije prihvatio iskaze svjedoka E. I. i E. M., obrazloživši da su u suprotnosti sa izvedenim materijalnim dokazima. Kantonalni sud je dalje naveo da je apelant svojim radnjama pričinio štetu tuženom koja se ogleda u razlici između isporučene i fakturisane količine drvnih sortimenata, čime je počinio teže povrede radne obaveze propisane Pravilnikom o radu, koje su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos sa apelantom. S obzirom na to da je tuženi blagovremeno proveo disciplinski postupak i da je omogućio apelantu da iznese svoju odbranu, Kantonalni sud je odbio kao neosnovane apelantove žalbene navode i potvrdio je prvostepenu presudu u skladu sa ovlaštenjem iz člana 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

6. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, te da u konkretnom slučaju nije zadovoljen standard „obrazložene odluke“, da su pogrešno primijenjeni relevantni propisi, da je izostala ocjena iskaza saslušanih svjedoka E. I. i E. M., te da pri tome sudovi nisu dali adekvatno obrazloženje zbog čega ti dokazi nisu cijenjeni. Također, apelant ukazuje na proizvoljnu ocjenu nalaza vještaka ekonomske struke, za kojeg smatra da „nije nikada i nigdje potvrdio“ da je u dokumentaciji tuženog evidentiran manjak drvnih sortimenata. Također, apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu odredbe člana 97. ZOR jer je raspoređen na radno mjesto „stručnog saradnika za projektovanje“, tako da on nije ni mogao počiniti djelo za koje je sankcionisan.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu primjenu prava i kršenje prava na obrazloženu odluku. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 52871/13, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).

10. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, koje obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih irelevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudskoodlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 81/21 od 2. novembra 2022. godine, stav 23, s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Ustavni sud smatra da su Općinski i Kantonalni sud osporenim presudama pozivajući se na relevantne odredbe ZOR i Pravilnika o radu tuženog u obrazloženju osporenih presuda dali detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naročito Ustavni sud zapaža da je u osporenim presudama detaljno obrazloženo zašto apelantovo ponašanje predstavlja tešku povredu radne obaveze iz člana 67. stav 1. tač. 4, 6. i 9. Pravilnika o radu tuženog, te zašto je te povrede apelant mogao učiniti iako je zaposlen na poslovima stručnog saradnika za projektovanje, odnosno zbog čega mu je izrečena disciplinska mjera otkaz ugovora o radu. Također sudovi su dali jasno i razložno obrazloženje u pogledu ocjene dokaza, prvenstveno nalaza vještaka ekonomske struke te razloge zašto nisu prihvatili iskaze svjedoka E. I. i E. M. Osim toga, redovni sudovi su detaljno razmotrili apelantove navode i dali razloge o tome zašto su zaključili da je tuženi disciplinski postupak proveo u skladu sa rokovima propisanim članom 100. ZOR. Stoga, Ustavni sud smatra da su sudovi svoje zaključke zasnovali na utvrđenim činjenicama i relevantnim propisima i to na način koji se ne može ocijeniti proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“. Dalje, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.

12. Ustavni sud zapaža da apelant navode o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, iako to eksplicitno nije naveo, dovodi u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant koristio zakonom propisani pravni lijek-žalbu protiv prvostepene presude, a činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud smatra zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2338/21 (J. M.) | Sudska praksa | Aktio