Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1664/21 (K. K.)
Odluka donesena 28. 04. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1664/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 28. aprila 2025. godine, u predmetu broj AP-1664/21, rješavajući apelaciju Kristijana Kožula, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kristijana Kožula podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 64 0 P 016669 20 Rev 3 od 5. februar 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Kristijan Kožul (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Mario Marić advokat iz Mostara, podnio je 12. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 P 016669 20 Rev 3 od 5. februara 2021. godine, presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 016669 20 Gž 5 od 22. maja 2020. godine i presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 016669 19 P 3 od 3. decembra 2019. godine.
Uvodne napomene
2. Apelant i T. Z. (u daljnjem tekstu: drugotuženi; zajedno: tuženi) su, kao pripadnici HVO, osuđeni pravosnažnom presudom Vojnog suda u Mostaru od 20. juna 1995. godine za krivično djelo teške tjelesne povrede, koju su 1995. godine nanijeli K. K. (u daljnjem tekstu: oštećeni) vatrenim oružjem.
3. Pravosnažnom presudom Općinskog suda u Mostaru od 29. oktobra 2007. godine tužilac Federacija Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužilac) je, kao pravni sljednik HVO i vlasnik oružja kao opasne stvari kojem je oštećenom prouzrokovana šteta, po principu objektivne odgovornosti iz člana 173. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) obavezan da oštećenom nadoknadi pretrpljenu nematerijalnu štetu. Tužilac je u izvršnom postupku 16. juna 2009. godine isplatio oštećenom dosuđeni iznos po tom osnovu. Tok postupka
4. Tužilac je podnio Općinskom sudu tužbu protiv tuženih, radi refundacije iznosa koji je na ime naknade nematerijalne štete isplatio oštećenom. Rješenjem Općinskog suda od 9. januara 2015. godine odlučeno je da se tužba smatra povučenom, a rješenjem tog suda od 18. marta 2015. godine odbijen je i tužiočev prijedlog za povrat u prijašnje stanje. Rješenjem Kantonalnog suda od 5. oktobra 2018. godine, potvrđena su navedena rješenja Općinskog suda.
5. Rješenjem Vrhovnog suda od 11. aprila 2019. godine usvojena je tužiočeva revizija i ukinuto je rješenje Kantonalnog suda.
6. Rješenjem Kantonalnog suda od 29. avgusta 2019. godine ukinuto je prvostepeno rješenje o povlačenju tužbe i predmet je vraćen na ponovni postupak Općinskom sudu.
Osporene odluke
7. Presudom Općinskog suda broj 64 0 P 016669 19 P 3 od 3. decembra 2019. godine tuženi su obavezani da solidarno tužiocu refundiraju iznos koji je on na ime naknade nematerijalne štete isplatio oštećenom. U obrazloženju presude, Općinski sud je ukazao da je, shodno odredbi člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), vezan pravosnažnom osuđujućom krivičnom presudom u pogledu bitnih obilježja krivičnog djela. Međutim, istakao je da činjenica da li je tužilac vlasnik oružja kojim je oštećenom nanesena šteta ne predstavlja bitno obilježje krivičnog djela za koje su tuženi osuđeni. Osim toga, sud je naveo da apelant i drugotuženi nisu učestvovali u parničnom postupku koji je oštećeni vodio protiv tužioca za naknadu štete. Stoga je zaključio da su ovlašteni da u ovom postupku ističu sve prigovore koje su mogli isticati u postupku naknade štete, shodno odredbi člana 371. a stav 4. ZPP. Sud je, iz iskaza svjedoka i dopisa Federalnog ministarstva odbrane od 25. septembra 2013. godine, utvrdio da oružje kojim su tuženi nanijeli štetu oštećenom nije bilo tužiočevo vlasništvo. Međutim, sud je istakao da je ta činjenica irelevantna, kao i to da tuženi prilikom štetnog događaja nisu postupali u vojnoj službi i da nisu bili uniformisani. U vezi s tim je istakao da je tužilac, kada je oštećenom nadoknadio štetu, ispunio zakonsku obavezu tuženih. Stoga je zaključio da je tužilac, shodno odredbi člana 218. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), aktivno legitimisan da od njih zahtjeva naknadu po tom osnovu.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 P 016669 20 Gž 5 od 22. maja 2020. godine odbijene su žalbe tuženih i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude, sud je podržao činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda. Pri tome je ocijenio neosnovanim žalbene navode u vezi sa korištenim oružjem i nošenjem vojnih uniformi. U vezi sa tim je istakao da su tuženi pravosnažnom presudom Vojnog suda oglašeni krivim da su krivično djelo izvršili kao pripadnici HVO. Sud je takođe ocijenio neosnovanim žalbene navode da je tužilac, radi dokazivanja visine tužbenog zahtjeva, bio dužan provesti dokaz finansijskim vještačenjem. U vezi s tim je istakao da iz izvoda od 16. juna 2009. godine proizlazi da je tužilac uplatio oštećenom utuženi novčani iznos na ime naknade nematerijalne štete.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 64 0 P 016669 20 Rev 3 od 5. februara 2021. godine odbijene su revizije koje su tuženi izjavili protiv drugostepene presude. U obrazloženju, Vrhovni sud je naveo da se prigovori da je sporno oružje bilo tužiočevo vlasništvo odnose na preispitivanje utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga je zaključio da se ti prigovori, shodno odredbi člana 240. stav 2. ZPP ne mogu isticati u reviziji. Dalje je naveo da je u konkretnom slučaju sporno pitanje tužiočeve aktivne legitimacije da od tuženih zahtjeva regres isplaćene štete, u situaciji kada oni nisu učestvovali u parnici koju je oštećeni vodio protiv tužioca radi naknade štete. Sud je ukazao da je odgovornost tuženih, kao vojnih lica, za krivično djelo kojim je oštećenom pričinjena šteta utvrđena pravosnažnom krivičnom presudom kojom je parnični sud vezan, shodno odredbi člana 12. stav 3. ZPP. Takođe je ukazao da je odredbom člana 89. stav 3. Zakona o službi u oružanim snagama HR HB-HVO, koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, propisano da pravno lice koje je odgovorno za rad pripadnika vojne službe ima pravo od vojne osobe tražiti naknadu iznosa isplaćenog trećim osobama na ime štete koja je počinjena u vezi obavljanja vojne službe, ako je vojna osoba štetu počinila u namjeri ili gruboj nepažnji. U vezi s tim je istakao da je pravosnažnom presudom dokazano da su tuženi postupali kao vojne osobe i da su štetu počinili u namjeri ili gruboj nepažnji. Stoga je sud zaključio da je drugostepena presuda pravilna. Pri tome se pozvao i na principe savjesnosti i poštenja i zabrane prouzrokovanja štete iz odredaba čl. 12. i 16. ZOO.
10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant navodi da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. Dalje navodi da je u postupku dokazao da šteta nije nanesena službenim oružjem u vlasništvu tužiočevog prednika, niti da je sporne prilike postupao u službenom svojstvu. Stoga apelant smatra da je dokazao da tužilac nije bio dužan da oštećenom nadoknadi štetu, te da iz tog razloga tužilac nema pravo da od njega potražuje regres po tom osnovu. Navodi da Vrhovni sud nije cijenio te revizijske navode, te da je stoga povrijeđeno njegovo pravo na obrazloženu sudsku odluku. Apelant dalje navodi da je proizvoljno obrazloženje da su navedene okolnosti irelevantne zbog postojanja osuđujuće krivične presude. Ističe da činjenica da je bio pripadnik HVO ne predstavlja obilježje krivičnog djela za koje je osuđen. Apelant navodi i da tužilac nije mogao dokazivati visinu tužbenog zahtjeva neovjerenim izvodom banke kao privatnom ispravom i da je bio dužan provesti dokaz finansijskim vještačenjem. Konačno, navodi da je u ovom predmetu Vrhovni sud rješenjem od 11. aprila 2019. godine usvojio reviziju koju je tužilac izjavio protiv procesnog rješenja drugostepenog suda, iako revizija protiv takvog rješenja nije dozvoljena, u smislu odredaba člana 237. ZPP.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
13. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i imovinu odnose na način na koji je Vrhovni sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
14. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao relevantne i dovoljne razloge za zaključak da je apelant, solidarno sa drugotuženim, dužan refundirati tužiocu iznos koji je on isplatio oštećenom na ime nematerijalne štete, na osnovu odredbe člana 89. stav 3. Zakona o službi u oružanim snagama HR HB-HVO. Takve razloge Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant nije problematizovao primjenu navedene zakonske odredbe na okolnosti konkretnog slučaja. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da se apelantovi prigovori u pogledu vlasništva oružja kojim je prouzrokovana šteta u suštini odnose na traženje da Ustavni sud postupa kao sud „četvrte instance“ što, kako je već navedeno, nije njegov zadatak. U pogledu apelantovih navoda koji se odnose na rješenje Vrhovnog suda od 11. aprila 2019. godine, Ustavni sud ukazuje da se to rješenje odnosilo na procesno pitanje i da se stoga njime nije odlučivalo o apelantovim „građanskim pravima i obavezama“. Osim toga, apelant nije obrazložio, niti Ustavni sud iz okolnosti predmeta zapaža da je tim rješenjem na bilo koji način ugrožena pravičnost postupka u cjelini. Konačno, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije na njegovu štetu. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić