Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1970/21 (Advokatska firma „SAJIĆ“ o.d. Banjaluka)

Odluka donesena 29. 05. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Naknada
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Raskid ugovora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1970/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 05. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 29. maja 2025. godine, u predmetu broj AP-1970/21, rješavajući apelaciju Advokatske firme „SAJIĆ“ o.d. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Advokatske firme „SAJIĆ“ o.d. Banjaluka podnesena protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 127473 20 Pž2 od 24. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Advokatska firma „SAJIĆ“ o.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 5. juna 2021. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 127473 20 Pž2 od 24. marta 2021. godine.

2. Okružni privredni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) je presudom broj 57 0 Ps 127473 20 Ps2 od 29. juna 2020. godine, koja je donesena u ponovnom postupku, obavezao „Addiko Bank“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu isplati određene novčane iznose (u daljnjem tekstu: sporni iznosi), precizirane u presudi, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

3. U obrazloženju presude, Okružni privredni sud je utvrdio da je apelant sa tuženom bio u poslovnom odnosu, na osnovu Ugovora o stalnom pružanju advokatskih usluga od 29. augusta 2011. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor). Dalje, spornim ugovorom regulisana su prava i obaveze stranaka, kao i obaveza tužene da plati apelantu naknadu u slučaju raskida ugovora. Sud je utvrdio da je apelant na osnovu spornog ugovora zastupao tuženu u preciziranim predmetima, koji su vođeni pred Osnovnim sudom u Prijedoru i Osnovnim sudom u Gradišci. Nakon raskida spornog ugovora 2018. godine, apelant je tuženoj dostavio fakture za izvršene usluge, međutim tužena nije platila apelantove usluge zastupanja. Okružni privredni sud je ukazao na relevantne odredbe Zakona obligacionim odnosima i Zakona o advokaturi (u daljnjem tekstu: ZOO i ZA), te je istakao da su stranke zaključile ugovor o nalogu. Suprotno prigovorima tužene, sud je zaključio da se na apelantova potraživanja treba primijeniti sporni ugovor s obzirom na to da se radi o parničnim postupcima. Naime, iako su stranke zaključile tri ugovora kojima su definisali međusobna prava i obaveze u zavisnosti od vrste predmeta, sud je zaključio da se treba primijeniti sporni ugovor koji se odnosi na apelantovo zastupanje tužene u parničnim predmetima. Pored toga, sud je istakao da je članom 7. spornog ugovora propisana obaveza tužene da u slučaju raskida ugovora plati sve započete radnje u skladu sa advokatskom tarifom. S obzirom na to da tužena nije ni osporavala niti platila apelantove fakture koje su dostavljene nakon raskida spornog ugovora, sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan. Odluku o troškovima postupka sud je donio na osnovu odredbi čl. 386. i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

4. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 127473 20 Pž2 od 24. marta 2021. godine uvažena je žalba tužene i preinačena je prvostepena presuda tako što je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Presudom je obavezan apelant da tuženoj naknadi troškove postupka. U obrazloženju presude, Viši privredni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravni stav prvostepenog suda, te je istakao da prvostepena presuda nije zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da je apelant ispunio svoje obaveze iz spornog ugovora, te da u slučaju jednostranog raskida ugovora ima pravo na naknadu u skladu sa advokatskom tarifom. U vezi s tim, sud je ukazao na tri ugovora o zastupanju koji su zaključeni između apelanta i tužene, koji su bili na snazi u vrijeme kada je apelant zastupao tuženu pred sudovima. Istaknuto je da ni jedan ugovor nije stavljao van snage odredbe ostalih ugovora, kao i da sporni ugovor nije predviđao mogućnost jednostranog raskida ugovora za razliku od ostala dva ugovora. Pored toga, ugovorima je propisano davanje pojedinačnih punomoći za zastupanje i način isplate naknade u zavisnosti od uspjeha u sporu. Viši privredni sud je istakao da je ugovorom o zastupanju, koji su stranke zaključile u aprilu 2011. godine, ograničena primjena ostalih ugovora. Naime, primjena tog ugovora je predviđena u svim izvršnim i parničnim postupcima koji se isključivo vode pred sudovima koji pripadaju Okružnom privrednom sudu Banjaluka, uključujući i nadležnost današnjeg Okružnog privrednog suda Prijedor. S druge strane, ostala dva ugovora se primjenjuju na izvršne i parnične postupke van mjesne nadležnosti Okružnog privrednog suda Banjaluka. S obzirom da je apelant potraživao naknadu za izvršene usluge zastupanja u predmetima pred Osnovnim sudom u Prijedoru i Gradišci, sud je zaključio da se kod odlučivanja o apelantovom tužbenom zahtjevu jedino može primijeniti ugovor o zastupanju koji su stranke zaključile u aprilu 2011. godine. Pored toga, apelant nije ni djelomično naplatio potraživanja tužene u predmetima u kojima je zastupao, odnosno nije stekao pravo da tuženoj ispostavi fakture u skladu sa Advokatskom tarifom. Također, sud je istakao da je pogrešno apelantovo pozivanje na član 7. spornog ugovora, zato što je apelant jednostrano raskinuo taj ugovor. Naime, stranke spornim ugovorom nisu predvidjele mogućnost jednostranog raskida ugovora, kao što je to zaključio prvostepeni sud, već su izričito navele da se sporni ugovor može raskinuti sporazumno.

5. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi sa tim, apelant u suštini uglavnom ponavlja navode koje je iznosio u postupku u kojem je donesena osporena odluka. Tvrdi da je osporenom odlukom pogrešno ocijenjeni dokazi, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni relevantni propisi. Apelant ističe da je Viši privredni sud pogrešno primijenio ugovor iz aprila 2011. godine, te smatra da je pogrešan zaključak suda u pogledu ograničenja primjene ostalih ugovora. Također, ističe da osporena presuda nije dovoljno obrazložena, te da sud nije cijenio dokaze i razmatrao sve navode iz žalbe.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).

8. U vezi sa apelantovim navodima koji se u suštini tiču ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav

1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23 sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, ZPP i Ugovora o zastupanju, u obrazloženju osporene odluke dao dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da je takvo obrazloženje proizvoljno ili „očigledno nerazumno“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Viši privredni sud naročito detaljno i jasno obrazložio zbog čega je preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev. Također, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud razmatrao sve apelantove navode i dao odgovore na sva ključna pitanja relevantna za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

10. U odnosu na navode o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je odredbama ZPP propisana mogućnost izjavljivanja žalbe, te da apelant nije koristio taj pravni lijek jer je bio zadovoljana ishodom postupka pred prvostepenim sudom. Međutim, apelant je dao odgovor na žalbu i predložio da se taj pravni lijek odbije. Stoga, činjenica da je parnični postupak rezultirao usvajanjem žalbe tužene ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, odnosno ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek.

11. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21.). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.

12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1970/21 (Advokatska firma „SAJIĆ“ o.d… | Sudska praksa | Aktio