Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1861/21 (M. C.)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Član porodičnog domaćinstva
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1861/21
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1861/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Mile Crnadak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija koju je podnio Mile Crnadak.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 021347 20 Uvp od 4. marta 2021. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio Mile Crnadakprotiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 021347 20 Uvp od 4. marta 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mile Crnadak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Đuro Ćopić, advokat iz Banjaluke, podnio je 29. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 021347 20 Uvp od 4. marta 2021. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 021347 17 U od 4. novembra 2019. godine i Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 15.03-372-13/14 od 28. augusta 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, Ministarstva i Odjeljenja za komunalne i stambene poslove i poslove saobraćaja Grada Banjaluke (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) zatraženo je 23. januara 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju. Svi pozvani su odgovore dostavili u periodu od 27. januara do 10. februara 2023. godine.
3. Odgovori učesnika u postupku su 27. februara 2023. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Nosilac stanarskog prava na jednosobnom stanu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: sporni stan) bila je apelantova tetka Božica Sojher (u daljnjem tekstu: apelantova prednica), s kojom je apelant 15. septembra 1988. godine zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju. Apelant je u junu 1991. godine napustio sporni stan zbog odlaska na rad u inostranstvo. Apelantova prednica je umrla 20. decembra 1993. godine, a nakon njene smrti sporni stan je dodijeljen drugom korisniku.
Osporeni postupak
6. Apelant je 7. oktobra 1996. godine podnio zahtjev nadležnom organu radi utvrđivanja stanarskog prava na spornom stanu i donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Nadležni organi uprave i sudovi su u periodu od podnošenja zahtjeva do decembra 2012. godine donijeli 16 odluka jer je predmet pet puta vraćan na ponovni postupak. Vrhovni sud je presudom od 26. decembra 2012. godine uvažio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude. Odjeljenje je u ponovnom postupku u februaru 2014. godine donijelo rješenje kojim je utvrdilo da apelant nema pravo trajnog i nesmetanog korištenja spornog stana.
7. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv rješenja Odjeljenja, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 15.03-373-13/14 od 28. augusta 2017. godine kojim je odbilo žalbu. Navedeno je da je nižestepeni organ na osnovu brižljive ocjene dokaza utvrdio da apelant nije ostvario zajednicu življenja s prednicom u neprekidnom trajanju od pet godina. Naime, kako je utvrđeno, apelantova prednica i apelant su zaključili ugovor o doživotnom izdržavanju 1988. godine, a apelant je u junu 1991. godine otišao na rad u inostranstvo. Obrazloženo je da apelant nije ostvario svojstvo člana porodičnog domaćinstva ni po osnovu ekonomske zajednice življenja i stanovanja s prednicom u spornom stanu u neprekidnom trajanju od deset godina. U vezi s tim, obrazloženo je da se apelant uselio u sporni stan u septembru 1981. godine, kada je došao na školovanje u Banjaluku. Dalje je navedeno da je apelant do 1983. godine, odnosno do okončanja školovanja, sporni stan koristio za te potrebe, a ne kao član porodičnog domaćinstva, jer apelant suprotno nije dokazao. Tokom postupka je izvršen uvid u veliki broj dokaza, između ostalog, u izvode iz službenih evidencija o prijavi i odjavi s adrese spornog stana u relevantnom periodu, koji su potvrdili utvrđenje da apelant nije živio sa svojom prednicom neprekidno deset godina, računajući od septembra 1981. godine pa do njene smrti, odnosno do juna 1991. godine kada je apelant otišao na rad u inostranstvo.
8. Presudom broj 11 0 U 021347 17 U od 4. novembra 2019. godine Okružni sud je odbio apelantovu tužbu. Okružni sud je prezentirao tok postupka navodeći da ponovna ocjena provedenih dokaza upućuje na zaključak da nema osnova da se apelantu utvrdi pravo trajnog i nesmetanog korištenja spornog stana. Obrazloženo je da su u ponovnom postupku, po nalogu Vrhovnog suda, dodatno ocijenjene javne isprave koje ukazuju da se apelant 22. februara 1990. godine odjavio s adrese spornog stana, na koju se ponovo prijavio 18. septembra 1990. godine. Također je navedeno da apelant nije dokazao da je to učinio iz ličnih interesa, tj. zbog otvaranja STR u selu Milosavci. U vezi s iskazom apelantove sestre D. M., na kojem je posebno insistirao Vrhovni sud u postupku vanrednog preispitivanja pravosnažne sudske odluke, Okružni sud je naveo da je njen iskaz irelevantan. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je apelantova sestra tokom postupka saslušana više puta i da je njen iskaz identičan apelantovom, pa u okolnostima kada je njen iskaz u suprotnosti s provedenim materijalnim dokazima postoji osnov da se takav iskaz ne cijeni kao relevantan.
9. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 U 021347 20 Uvp od 4. marta 2021. godine odbio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda. Obrazloženo je da iz sadržaja odredaba čl. 6. i 21. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) proizlazi da se pravo korisnika da nastavi korištenje stana nakon smrti nosioca stanarskog prava utvrđuje prema stanju u vrijeme smrti nosioca stanarskog prava. U vezi s tim, Vrhovni sud je obrazložio da lice koje traži ostvarivanje tog prava treba da dokaže da je bilo korisnik stana u momentu smrti nosioca stanarskog prava. Dalje je obrazloženo da to podrazumijeva trajnost korištenja stana u ekonomskoj zajednici s nosiocem stanarskog prava u trajanju dužem od deset godina ili dužem od pet godina, ukoliko je korisnik uselio u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju s nosiocem stanarskog prava. Vrhovni sud je naveo da je za odlučivanje o zahtjevu nužno prethodno utvrditi da li je apelant bio član porodičnog domaćinstva prednice u vrijeme njene smrti. Na te okolnosti izvedeni su brojni dokazi, a iz njihove ocjene ne proizlazi osnovanost zahtjeva pri čemu je Vrhovni sud naglasio da je ocjena dokaza bila pravilna, u smislu člana 10. Zakona o općem upravnom postupku (u daljnjem tekstu:
ZOUP).
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant se pozvao na kršenje prava iz člana II/3.) e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prije svega, apelant ukazuje na povredu prava na suđenje u „razumnom roku“. U tom pravcu navodi da je postupak pokrenuo 7. oktobra 1996. godine i da je on okončan presudom Vrhovnog suda od 4. marta 2021. godine. To ukazuje da je postupak trajao skoro 25 godina, što je za njega neprihvatljivo dug period koji se ničim ne može opravdati. Zatim, apelant osporava i odlučenje sudova i organa uprave da on nije bio član domaćinstva svoje prednice, te u tom pravcu osporava činjenično stanje i ocjenu dokaza. Smatra da je tokom postupka dokazao da je ostvario svojstvo člana porodičnog domaćinstva na osnovu ekonomske zajednice života i stanovanja u spornom stanu u periodu dužem od deset godina, ali da su osporene odluke rezultat proizvoljne ocjene dokaza. Propuštanjem da se izvrši ocjena najbitnijeg dokaza (apelantov iskaz) sudovi su „napamet bez osnova u provedenim dokazima odbili zahtjev, pa je očito da je sud imao potpuno neravnopravan pristup dokazima obje strane, čime je povrijedio princip nepristranosti suđenja“. Apelant navodi da je sud, „zanemarujući značaj apelantovih dokaza, prekršio princip jednakosti strana u postupku“. Dalje navodi da je slična situacija i s iskazom njegove sestre D. M. Apelant se u pogledu standarda ocjene dokaza pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP-2482/06. Konačno, apelant ukazuje i na proizvoljnu primjenu prava, i to čl. 6. i 21. ZSO-a. Predloženo je da se apelacija usvoji, osporene presude ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
b) Odgovori na apelaciju
11. Vrhovni i Okružni sud su naveli da su razlozi za odlučenje dati u obrazloženju osporenih odluka i da oni nisu dovedeni u sumnju apelacionim navodima, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
12. Ministarstvo i Odjeljenje su naveli da apelacioni prigovori nemaju uporište u sadržaju spisa predmeta niti u važećim propisima. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
13. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84 – prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89 – odluka US i „Službeni glasnik RS“ br. 19/93, 22/93 – ispravka, 12/99 i 31/99)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostali su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.
Napomena: Član 1. Zakona o ukidanju članova u Zakonu o izmenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima („Službeni glasnik RS“ broj 31/99) glasi:
„U Zakonu o izmenama Zakona o stambenim odnosima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 19/93 i 22/93) brišu se sledeći članovi, tj. članovi 2, 3, 6, 7. i 8.“
Članom 2. navedenog zakona mijenjan je član 6. stav 2:
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, deca (rođena u braku ili van braka, usvojena ili pastorčad), roditelji bračnih drugova, bračni drugovi dece, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava, a koja sa njim trajno žive i stanuju.
Član 21.
Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uslovima koji su propisani ovim zakonom Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korišćenju stana odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada ja stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 12. ovog zakona.
14. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07 – ispravka, 50/10 i 66/18)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Načelo saslušanja stranke
Član 9.
Pre donošenja rešenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rešenja.
Rešenje se može doneti bez prethodnog saslušanja stranke samo u slučajevima kad je to zakonom dopušteno.
Načelo slobodne ocene dokaza
Član 10.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje ovlašćeno službeno lice po svom uverenju na osnovu savesne i brižljive ocene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata celokupnog postupka.
VI.Dopustivost i meritum
15. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
16. Apelant ukazuje da mu je u postupku povrijeđeno pravo iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
17. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
18. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.a)U odnosu na osporene odluke
19. U vezi s procesnim prigovorom da u postupku nisu cijenjeni apelantovi dokazi (njegov iskaz i iskaz njegove sestre), za koje apelant tvrdi da su ključni, čime sugerira na kršenje prava na ravnopravnost strana u postupku, Ustavni sud podsjeća da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48).
20. Ustavni sud naglašava da činjenica da sud nije prihvatio dokaz jedne strane u postupku per sene znači da ta strana nije ravnopravno tretirana u odnosnu na suprotnu stranu u postupku. U konkretnom slučaju organi uprave proveli su veliki broj dokaza, uključujući i apelantov iskaz i iskaz njegove sestre. Dakle, apelantu je, u smislu člana 9. stav 1. ZOUP-a, pružena mogućnost da se tokom postupka izjasni o činjenicama i okolnostima koje su bitne za odlučenje. Ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da apelantov iskaz i iskaz njegove sestre nisu u saglasnosti s ostalim provedenim materijalnim dokazima. Osim toga, Ustavni sud ne može prihvatiti opravdanim prigovor da se radilo o „ključnim dokazima“ za utvrđivanje statusa člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava koji je propisan članom 6. stav 2. ZSO-a, koji je važio u relevantnom periodu. U konačnici, redovni sudovi su u okviru svojih zakonskih ovlaštenja dodatno ispitali ocjenu dokaza organa uprave utvrđujući da je ona bila u skladu sa članom 10. ZOUP-a. U takvim okolnostima Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da je narušen princip ravnopravnosti stranaka kao segment prava na pravično suđenje.
21. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni prava, te proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
22. Imajući u vidu relevantno činjenično utvrđenje, Ustavni sud ne uočava opravdanost prigovora o proizvoljnoj primjeni čl. 6. i 21. ZSO-a. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da citirane odredbe ZSO-a propisuju uvjete za priznavanje statusa člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava i uvjete za nastavak korištenja stana nakon smrti nosioca stanarskog prava, a tokom postupka je utvrđeno da apelant propisane uvjete ne ispunjava. Ustavni sud tvrdnje o kršenju „principa nepristranosti suđenja“ smatra paušalnim i ničim potkrijepljenim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće pitanje kršenja principa nepristranosti suda. Također, Ustavni sud smatra da je pozivanje na Odluku broj AP-2482/06 neosnovano jer Ustavni sud u konkretnom slučaju nije uočio proizvoljnost u ocjeni dokaza koja bi, izuzetno, zahtijevala intervenciju Ustavnog suda.
23. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u kontekstu osporenih odluka nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.b)U odnosu na suđenje u „razumnom roku“
24. Ustavni sud ponavlja da se opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18). Također, ako se predmet višekratno otvara ili prebacuje sa suda na sud (tzv. jo-jo praksa), Evropski sud je sklon da to tumači kao ozbiljnu otežavajuću okolnost usljed koje je moguće utvrditi kršenje Evropske konvencije, čak i ako ukupna dužina postupka ne djeluje kao prekomjerna (vidi Evropski sud, Svetlana Orlova protiv Rusije, presuda od 30. jula 2009. godine, tač. 42–52).
25. Ustavni sud naglašava da je već u nizu svojih odluka utvrdio kršenje prava na suđenje u razumnom roku po pitanjima sličnim onima koja se postavljaju i u ovoj apelaciji. Osim toga, Ustavni sud je utvrdio i da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta u razumnom roku pred sudovima u Bosni i Hercegovini, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, za šta ne postoji ni djelotvoran pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. maja 2017. godine, tač. 53–66. i druge odluke od 10. maja 2017. godine, sve dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
26. Nakon što je ispitao sve raspoložive relevantne dokumente, Ustavni sud nije uočio bilo kakvu činjenicu ili argument koji bi mogao opravdati sveukupnu dužinu postupka pred nadležnim organima i redovnim sudovima. Imajući u vidu svoju praksu o ovom pitanju, Ustavni sud smatra da je očigledno da je dužina postupka bila prekomjerna, te da nije zadovoljila kriterij „razumnog roka“, pri čemu organi uprave i redovni sudovi u vezi s tim nisu dali nikakvo objašnjenje.
Pitanje naknade nematerijalne štete
27. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Međutim, u konkretnom slučaju apelant nije tražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na suđenje u „razumnom roku“. Imajući to u vidu, kao i to da je postupak u konkretnom slučaju okončan, Ustavni sud smatra da utvrđivanje povrede ovog ustavnog prava predstavlja primjerenu i dovoljnu satisfakciju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4461/16 od 20. decembra 2017. godine, tačka 38, dostupna na www.ustavnisud.ba, i Evropski sud, Kožul i ostali protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 22. oktobra 2019. godine, predstavka broj 38695/13, tačka 40).
Ostali prigovori
28. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno i pravo na dom i imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tih prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je naveo u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da su pravo na dom i imovinu došli u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VII.Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje u „razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je postupak trajao gotovo 25 godina, za što nadležni organi uprave i redovni sudovi nisu dali nikakvo objašnjenje.
30. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava kada su organi uprave i redovni sudovi ocjenom provedenih dokaza utvrdili da apelant ne ispunjava uvjete iz čl. 6. i 21. ZSO-a za priznavanje prava na spornom stanu, pri čemu su apelantu tokom postupka bile pružene procesne garancije da u postupku učestvuje ravnopravno sa suprotnom stranom.
31. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman