Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3921/22 (Z.G.)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Posjed
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3921/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-3921/22, rješavajući apelaciju Z. G. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Z. G. protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 183802 22 Gž od 4. aprila 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Z. G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Hanadi Salkica, advokat iz Zenice, podnio je 18. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 183802 22 Rev od 4. augusta 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 183802 22 Gž od 4. aprila 2022. godine. Apelant je 11. i 17. oktobra 2024. godine dopunio apelaciju (dostavio je dodatne materijalne dokaze koje je tokom postupka koristio sudski vještak geodetske struke I. Š.).

2. Ustavni sud konstatira da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-2047/22 od 7. septembra 2022. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene odluke Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 4. augusta 2022. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te kao takva ne predstavlja učinkovit pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je apelant da tužiteljicama (V. K., S. G. i B. P.) preda u posjed dio nekretnine (zemljišta), pobliže označene u dispozitivu prvostepene presude. Istovremeno je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da u odnosu na tužiteljice ima jače pravo posjeda na spornom dijelu nekretnine.

4. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, uvidom u zemljišnoknjižni izvadak i provedenim vještačenjem posredstvom vještaka geodetske struke I. Š., utvrdio da su tužiteljice vlasnice spornog dijela nekretnine. Također, naveo je da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant u posjedu tog spornog dijela nekretnine. S obzirom na to, ukazao je da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljica kojim su tražile predaju u posjed spornog dijela nekretnine u smislu odredbe člana 127. stav 1. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP), (navedenom odredbom je propisano da bi ostvario pravo na povrat stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtjeva njegovo vlasništvo i da se stvar nalazi u tuženikovom posjedu). Dalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da u odnosu na tužiteljice ima jače pravo posjeda na spornom dijelu nekretnine. U vezi s tim, ukazao je da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant, na osnovu ugovora o kupoprodaji iz 2012. godine, kupio „idealne suvlasničke dijelove od malog broja suvlasnika tj. od četvoro suvlasnika od upisanih 30“. S obzirom na to, zaključio je da apelant nije na pouzdan način dokazao da je kupio upravo sporni dio nekretnine na kojem su tužiteljice upisane kao vlasnice i posjednice. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je dosjelošću stekao pravo vlasništva na spornom dijelu nekretnine, budući da iz činjeničnog stanja proizlazi da apelant nije držao u posjedu sporni dio nekretnine u vremenu potrebnom za dosjelost.

5. Apelant se pozvao na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant naročito ističe da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, apelant tvrdi da je godinama koristio sporno zemljište, dok sud pogrešnom ocjenom dokaza pogrešno primjenjuje materijalno pravo. Pri tome, tvrdi da tokom postupka nije cijenjen ni prigovor dosjelosti.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Prije svega, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno cijenili dokaze, pogrešno utvrdili činjenično stanje i na osnovu toga pogrešno primijenili materijalno pravo. U odnosu na te navode, Ustavni sud podsjeća da nije vezan pravnom kvalifikacijom iz apelacije, te da je, shodno pravilu iura novit curia, ovlašten da na činjenice predmeta primijeni relevantno ustavno i konvencijsko pravo (vidi Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), Radomilja protiv Hrvatske [VV], presuda od 20. marta 2018. godine, predstavke br. 37685/10 i 22768/12, tačka 124, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4348/21 od 9. februara 2022. godine, tačka 15.). Stoga će, imajući u vidu sadržaj osporene odluke i suštinu apelantovih navoda, navode iz apelacije, prije svega, ispitati s aspekta garancija prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog stanja slijedi da su tužiteljice dokazale da su vlasnice spornog dijela nekretnine koji je bio u apelantovom posjedu. S druge strane, utvrđeno je da apelant nije dokazao da ima jače pravo posjeda na spornom dijelu nekretnine, niti da je držao u posjedu taj dio nekretnine u vremenu potrebnom za dosjelost. Stoga, redovni sudovi su usvojili vlasničku tužbu tužiteljicā na ime povrata stvari. Imajući u vidu navedeno, te sadržaj odredbe člana 127. stav (1) ZSP, Ustavni sud u obrazloženju osporene odluke Kantonalnog suda ne uočava bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

13. Dalje, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Također, apelant se pozvao i na kršenje prava na dom. Međutim, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju ne radi o situaciji u kojoj je apelantu uskraćeno navedeno pravo, odnosno da je apelant „žrtva“ kršenja tog prava.

14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3921/22 (Z.G.) | Sudska praksa | Aktio