Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1661/21 (L. I.)

Odluka donesena 28. 04. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Državni službenik
  • Radni odnos
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravo na pravnu sigurnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1661/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 28. aprila 2025. godine, u predmetu broj AP-1661/21, rješavajući apelaciju Ljubice Ilić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Ljubica Ilić protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 o U 127885 21 Už od 24. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ljubica Ilić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Boća, koju zastupa Marko Pisarević, advokat iz Šamca, podnijela je 13. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 o U 127885 21 Už od 24. februara 2021. godine.

Uvodne napomene

2. Apelantica je zahtjevom od 1. decembra 2014. godine od Gradonačelnika Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: gradonačelnik) tražila da rješenjem odluči o njenom razrješenju sa pozicije savjetnika gradonačelnika i o pravima koja joj pripadaju nakon razrješenja.

3. Rješenjem gradonačelnika od 20. aprila 2018. godine apelantica je razriješena dužnosti savjetnika gradonačelnika, utvrđeno joj je pravo na plate i doprinosa na ime porodiljskog odsustva, dok je odbijena sa zahtjevom za ostvarivanje prava po osnovu rada nakon okončanja porodiljskog odsustva (od 16. oktobra 2015. godine) pa do isteka mandata gradonačelnika čiji je savjetnik bila. Rješenjem Apelacione komisije Kancelarije gradonačelnika (u daljnjem tekstu: tužena) od 7. juna 2018. godine odbijena je apelantičina žalba. Presudom Osnovnog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) od 4. marta 2019. godine apelantičina tužba je uvažena, poništena su nižestepena rješenja i predmet vraćen na ponovno odlučivanje.

4. Presudom Apelacionog suda od 15. avgusta 2019. godine, odbijena je žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju, Apelacioni sud je naveo da apelantici pripadaju sva prava koja su propisana Zakonom o radu. Dalje je naveo da razlog prestanka radnog odnosa (razrješenja) ne može biti istek apelantičinog porodiljskog odsustva, jer to nije propisano odredbom člana 72. Zakona o radu (u kojoj su taksativno pobrojani razlozi zbog kojih prestaje radni odnos), niti u nekoj drugoj odredbi Zakona o radu. Apelacioni sud je istakao i da osporeni upravni akti ne sadrže razloge zbog kojih je apelantica odbijena sa dijelom zahtjeva za naknadu plate od 16. oktobra 2015. godine pa do isteka mandata gradonačelnika čiji je savjetnik bila. Dalje je istakao da su u ovoj upravnoj stvari relevantne odredbe čl. 43. stav 1. i 45. Zakona o radu. Na kraju, Apelacioni sud je istakao da u prvostepenom rješenju nisu navedeni pravilni i zakoniti razlozi, propisani mjerodavnim materijalnim propisima.

Ponovni postupak u kojem je donesena osporena presuda

5. Rješenjem gradonačelnika broj 33-003013/14 od 3. oktobra 2019. godine (koje je ispravljeno zaključkom o ispravci rješenja), apelantica je razriješena dužnosti savjetnika gradonačelnika sa 16. oktobrom 2015. godine, te joj je utvrđeno pravo na novčanu naknadu na ime porodiljskog odsustva za period od 24. oktobra 2014. godine do 16. oktobra 2015. godine. Odbijen je apelantičin zahtjev za utvrđivanje prava po osnovu rada za period od 16. oktobra 2015. godine pa do isteka mandata gradonačelnika čiji je savjetnik bila. Rješenjem tužene broj UP-II-33-000083/19 od 6. decembra 2019. godine, odbijena je apelantičina žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju, tužena je ukazala da je Statutom Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Statut) propisano da gradonačelnik može imati savjetnike, te da ih bira ili smjenjuje na osnovu profesionalnih kriterija. Dalje je ukazala, da iz člana 2. stav 7. Zakona o državnoj službi u tijelima uprave Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o državnoj službi), proizlazi da savjetnik nema status službenika, da se postavlja i razrješava rješenjem gradonačelnika (kojim su utvrđena njegova prava i obaveze), te da mandat savjetnika automatski prestaje s prestankom mandata gradonačelnika koji ga je postavio. Tužena je istakla da apelantica nije imala pravo da se nakon porodiljskog odsustva vrati na poslove koje je radila i da ostane do isteka mandata gradonačelnika čiji je savjetnik bila, jer je već bila razriješena odlukom gradonačelnika od 21. oktobra 2014. godine. Tužena je naglasila da se savjetnici ne imenuju putem javnih natječaja, da nemaju status državnih službenika, nego ih imenuje i razrješava gradonačelnik. Dalje je istakla da je apelantici, imajući u vidu odredbu člana 43. stav 1. Zakona o radu (iz koje proizlazi da poslodavac ne može ženi otkazati ugovor o radu zato što je u drugom stanju ili na porodiljskom odsustvu), priznato pravo na porodiljsko odsustvo.

6. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 U 127885 20 U od 12. oktobra 2020. godine, apelantičina tužba je uvažena, te su preinačena nižestepena upravna rješenja na način da je apelantica razriješena dužnosti savjetnika gradonačelnika zaključno sa 15. novembrom 2016. godine, te joj je utvrđeno pravo na novčanu naknadu neto plate i zakonskih doprinosa za vremenski period od 24. oktobra 2014. godine do 15. novembra 2016. godine (sve bliže precizirano u izreci navedene presude).

7. Presudom Apelacionog suda broj 96 o U 127885 21 Už od 24. februara 2021. godine, usvojena je žalba tužene i presuda Osnovnog suda od 12. oktobra 2020. godine preinačena, na način što je apelantičina tužba odbijena kao neosnovana. U obrazloženju, Apelacioni sud je ukazao da je odredbom člana 46. stav 3. Statuta, između ostalog, propisano da gradonačelnik savjetnike bira ili smjenjuje na osnovu profesionalnih kriterija. U vezi s tim, Apelacioni sud je istakao da je, postupajući shodno odredbi člana 46. stav 3. Statuta, apelantica prvo izabrana (imenovana) za savjetnika gradonačelnika odlukom od 11. decembra 2012. godine. Naime, kako je obrazloženo, u toj odluci o imenovanju određeno je da će se sva prava iz radnog odnosa regulisati posebnim aktom. Apelacioni sud je istakao da je primjenom odredbe člana 2. stav 7. Zakona o državnoj službi, donesen poseban akt, rješenje gradonačelnika od 31. januara 2013. godine, kojim je određeno da apelantica ima prava iz radnog odnosa u skladu sa Zakonom o radu. Dakle, kako je obrazloženo, na osnovu odluke o izboru ili smjeni savjetnika gradonačelnika, donosi se poseban akt o postavljenju i razrješenju savjetnika, kojim se odlučuje o pravima i obavezama savjetnika. Apelacioni sud je obrazložio da to znači da se odlukom o izboru ili smjeni savjetnik automatski ne uvodi u neka posebna prava i obaveze, već se to radi posebnim rješenjem. Apelacioni sud je naglasio da se odlukom gradonačelnika savjetnik bira ili smjenjuje sa dužnosti bez navođenja posebnih razloga (koji su to profesionalni kriteriji za njegov izbor ili smjenu), jer sadržaj tih posebnih kriterija nije određen Statutom. Apelacioni sud je istakao da zbog toga gradonačelnik nije u obavezi da te kriterije posebno obrazlaže u odlukama, kako je postupljeno i prilikom imenovanja apelantice i prilikom njene smjene.

8. Apelacioni sud je dalje istakao da prvostepeni sud pogrešno zaključuje da „razlog prestanka radnog odnosa (razrješenja) ne može biti istek porodiljskog odsustva apelantice jer on nije propisan odredbom člana 72. Zakona o radu", jer to u osporenim upravnim aktima nije navedeno kao razlog razrješenja. U vezi s tim, Apelacioni sud je naglasio da je osnov za donošenje osporenih upravnih akata odredba člana 46. stav 3. Statuta, koja daje ovlaštenje gradonačelniku da smjenjuje svoje savjetnike. Također je naglasio da se u vrijeme donošenja rješenja o razrješenju apelantica nalazila na porodiljskom odsustvu. Naime, kako je obrazloženo, apelantica nakon donošenja odluke o razrješenju sa dužnosti savjetnika gradonačelnika više nije obavljala tu funkciju, ali njeno razrješenje nije moglo odmah da stupi na snagu, imajući u vidu zabranu iz odredbe člana 43. stav 1. Zakona o radu. Međutim, Apelacioni sud je istakao da to ne znači da nakon isteka apelantičinog porodiljskog odsustva postoji zabrana da joj prestanu prava iz radnog odnosa sve do isteka mandata gradonačelnika čiji je savjetnik bila. Naime, kako je obrazloženo, odredba člana 45. stav 5. Zakona o radu (iz koje proizlazi da žena ima pravo da se po isteku porodiljskog odsustva vrati na poslove na kojima je radila ili da se rasporedi na druge poslove u skladu sa stručnom spremom i radnim sposobnostima), kada se dovede u vezu sa odredbom člana 46. stav 3. Statuta, ne može se tumačiti na način kako to apelantica ističe.

9. Apelantica smatra da joj je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je istakla da su stavovi Apelacionog suda u osporenoj odluci u suprotnosti sa stavovima koje je zauzeo u svojoj ranijoj odluci (od 15. avgusta 2019. godine). Apelantica je ukazala šta je navedeno u ranoj odluci Apelacionog suda (vidi tačku 4. ove odluke), te je istakla da iz navedenog proizlazi da je Apelacioni sud u dvije odluke povodom iste pravne stvari zauzeo dva potpuno različita stava. Apelantica je istakla da je suština ove pravne stvari da li je gradonačelnik bio ovlašten da apelanticu razriješi bez navođenja bilo kakvih razloga za takvu odluku. Naime, kako je obrazloženo, u ranijoj presudi Apelacioni sud zauzima stav da nije, u pobijanoj presudi zauzima stav da ipak jeste. Apelantica je istakla da pravo gradonačelnika iz člana 43. stav 6. Statuta, da savjetnike bira ili smjenjuje, nije apsolutno već je ograničeno upravo ovom odredbom Statuta koja propisuje profesionalne kriterije kao uslov za biranje ili smjenu savjetnika, kao i pozitivnim radnopravnim zakonodavstvom. Apelantica je istakla da po osporenoj presudi gradonačelnik ima pravo da u svako doba i bez bilo kakvog objašnjenja smjenjuje svoje savjetnike zbog promjena u političkoj sferi, samo zato što se radi isključivo o političkim funkcijama. Na kraju, apelantica je istakla, da ako se prihvati stav da ovlaštenja gradonačelnika u vezi sa biranjem ili smjenom savjetnika izviru isključivo iz odredbe člana 46. stav 3. Statuta, ostaje nejasno zašto je nezakonita njegova odluka da apelanticu razriješi još dok je bila na porodiljskom odsustvu, odnosno zašto je gradonačelnik obavezan da poštuje neke odredbe Zakona o radu, a neke ne.

Relevantni propisi

10. Statut Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“, br. 17/08 i 39/09), u relevantnom djelu glasi: Član 46. stav 3.

Gradonačelnik (3) Gradonačelnik može imati savjetnike u sklopu Kancelarije gradonačelnika. Njih bira ili smjenjuje gradonačelnik na osnovu profesionalnih kriterija. Skupština može staviti veto na gradonačelnikov izbor njegovih savjetnika odlukom koju podrži ne manje od tri petine ukupnog broja izabranih zastupnika u roku od petnaest dana nakon što odluka gradonačelnika o njihovom imenovanju bude proslijeđena Skupštini. Savjetnici gradonačelnika neće u isto vrijeme biti zaposleni na bilo kom drugom radnom mjestu u javnoj upravi.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

15. Apelantica, u suštini, smatra da su u osporenoj presudi proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi, te da joj je povrijeđena pravna sigurnost. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju osporene odluka dao relevantne razloge za svoje odlučenje, zbog čega se ne može reći da je takvo obrazloženje proizvoljno ili „očigledno nerazumno“. Naime, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud jasno i detaljno obrazložio da je apelantica razriješena i imenovana u skladu sa odredbom člana 46. stav 3. Statuta, bez navođenja posebnih razloga. Također, Ustavni sud zapaža da je jasno obrazloženo zašto apelantica nije mogla biti razriješena svoje dužnosti dok je na porodiljskom odsustvu, tj. zašto prestankom porodiljskog odsustva nema zakonskih smetnji da se apelantica razriješi sa pozicije savjetnika gradonačelnika (vidi tačku 8). Naročito, Ustavni sud ukazuje da je gradonačelnik, na osnovu Statuta, ovlašten i da bira i da smjenjuje svoje savjetnika „na osnovu profesionalnih kriterija“, što znači da gradonačelnik ima široku diskrecionu ocjenu u vezi s tim. Osim toga, savjetnici koji su ovako birani nemaju status državnih službenika i na tom mjestu mogu ostati najduže do kraja gradonačelnikovog mandata. To, međutim, ne znači da ne mogu biti smijenjeni i ranije, odlukom gradonačelnika, kako je to Apelacioni sud i obrazložio. Dovodeći navedeno obrazloženje u vezu sa relevantnim zakonskim odredbama na koje se pozvao Apelacioni sud, Ustavni sud ne može zaključiti da je takvo obrazloženje „očigledno nerazumno“.

17. U vezi sa apelantičinim navodima da je Apelacioni sud u osporenoj presudi promijenio svoj ranije iznesen pravni stav, tj. da je povrijedio pravnu sigurnost, Ustavni sud zapaža da apelantica te navode zasniva na navodno različitim stavovima Apelacionog suda povodom obaveze gradonačelnika da obrazloži razlog zbog kojih razrješava apelanticu sa pozicije savjetnika. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz ranije odluke Apelacionog suda (od 15. avgusta 2019. godine) proizlazi da su upravni akti poništeni zato što prestanak radnog odnosa savjetniku gradonačelnika ne može biti „istek porodiljskog odsustva“, kao i zbog propusta da se navedu razlozi zašto je odbijen apelantičin zahtjev za naknadu plate u periodu od 16. oktobra 2015. godine pa do isteka mandata gradonačelnika. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je osporena presuda primarno zasnovana na tumačenju i primjeni odredbe člana 46. stav 3. Statuta, u vezi sa odredbom člana 43. stav 1. Zakona o radu, iz kojih proizlazi da je gradonačelnik ovlašten da razriješi savjetnika, ali ne i za vrijeme trajanja porodiljskog odsustva. Iz navedenog se ne može zaključiti da je u navedenim odlukama Apelacionog suda „stvorena duboka i dugotrajna razlika“ koje bi dovele u pitanje princip pravne sigurnosti. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje .

18. Također, apelantica se pozvala i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

19. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1661/21 (L. I.) | Sudska praksa | Aktio