Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1724/21 (B. M.)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Proporcionalnost
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Kleveta
- Privatni život
- Sloboda izražavanja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1724/21
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1724/21, rješavajući apelaciju Branislava Markovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Branislava Markovića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 121653 21 Gž od 13. aprila 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Branislav Marković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 18. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 121653 21 Gž od 13. aprila 2021. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Preduzeća za radio-difuznu, proizvodnu i trgovinsku djelatnost HIT d.o.o. Brčko (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 19. i 23. januara 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Apelacioni sud i Osnovni sud su 20. i 27. januara 2023. godine dostavili odgovore na apelaciju. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Odgovori redovnih sudova su 27. februara 2023. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku na eventualno izjašnjenje, ali izjašnjenje nije dostavljeno. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 121653 19 P od 17. septembra 2020. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti isplati iznos od 6.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Osnovni sud je u obrazloženju naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno da je u okviru televizijskog programa tuženog emitirana emisija „A sada nešto drugo“. Dalje je utvrđeno da je autor i voditelj u najavi emisije rekao: „Prosječan Brčak je gledao, prosječan Brčak je to bilježio“ i: „Kako u očima prosječnog Brčaka izgleda srpsko-srpski sukob – da pogledamo.“ Zatim je prikazan videozapis s većim brojem poslanika iz reda srpskog naroda, a među njima i apelantova slika uz koju je emitiran dio pjesme koji glasi: „Sina majci iz naručja oteo je zulumćar, sada kune svoju sudbu što je janjičar“ (u daljnjem tekstu: sporno izražavanje). U vezi s tim, Osnovni sud je utvrdio da je konkretna emisija tuženog satirično-humorističnog karaktera (talk show). Pri tome je istaknuto da je apelant političar, tj. poslanik u Skupštini Brčko distrikta BiH. Osnovni sud je citirao sadržaj odredbi čl. 2, 3. i 4. stav 1. tačka g), te član 6. stav 1. i član 7. stav 1. tačka a) Zakona o zaštiti od klevete Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: ZZK). Dalje je podsjetio da su Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavni sud u svojim odlukama u vezi s klevetom istakli da postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene). Naime, postojanje činjenice se može dokazati, a za „istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz“. Zatim je navedeno da novinarske slobode sadrže i mogućnost pribjegavanja određenom stepenu pretjerivanja, pa čak i provociranja, a da član 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) štiti ne samo sadržaj izraženih ideja i informacija nego i formu kojom su one izražene. Pri tome je istaknuto da je izbor oblika i načina prezentacije informacija autonomno pravo novinara i urednika, te da se medijima ne može nametati forma njihovog izražavanja.
7. Osnovni sud je naglasio da su granice dopuštene kritike znatno šire kada se radi o političarima i drugim javnim ličnostima, za razliku od privatnih lica. Naime, političari se svjesno i svojevoljno izlažu pomnom ispitivanju riječi i djela kako od novinara tako i od cjelokupne javnosti, te moraju iskazati veći stepen tolerancije. Shodno navedenom, Osnovni sud je ocijenio da se radi o mišljenju autora emisije o apelantu isključivo kao političaru – poslaniku u Skupštini Brčko distrikta BiH. U vezi s tim je istaknuto da je apelant za vrijeme trajanja političkog mandata od 2016. godine promijenio više političkih opcija (BDP, nezavisni poslanik, član kluba SDS-NDP, član kluba PDP). Dakle, prema mišljenju autora emisije, apelant je politički nedosljedan i nestabilan. Zatim je navedeno da je apelant potvrdio da je prelazio iz jedne u drugu političku opciju, te „da mu ne bi bilo krivo da ga je autor emisije nazvao preletačem“. Osnovni sud je posebno cijenio karakter emisije u kojoj su prikazani i drugi poslanici i članovi Vlade Brčko distrikta BiH, također u satirično-komičnom kontekstu. Prema mišljenju Osnovnog suda, sporno izražavanje se ne može smatrati činjenicom čija se istinitost mogla utvrđivati u postupku, već se radilo o vrijednosnoj ocjeni, odnosno iznesenom mišljenju, koje je u svakom slučaju od javnog interesa i može doprinijeti debati u demokratskom društvu u vezi s političarima koji obavljaju zvanične funkcije. Osnovni sud je naveo da usljed izostanka protivpravnosti u ponašanju tuženog za ishod postupka nije relevantno vještačenje provedeno posredstvom vještaka psihijatrijske struke na okolnosti apelantove pretrpljene duševne patnje. Najzad, nesporno je utvrđeno i da je tuženi u svojoj emisiji „Objektiv“ objavio izvinjenje apelantu.
8. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 121653 21 Gž od 13. aprila 2021. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda je potvrđena. Apelacioni sud je u obrazloženju ukazao da su odredbama ZZK-a jasno određena bitna obilježja klevete, ali su definirani i slučajevi kada je odgovornost isključena. Apelacioni sud je podsjetio da su u praksi Evropskog suda, u okviru primjene člana 10. Evropske konvencije, konkretizirana načela po kojima javne ličnosti, uključujući i političare, moraju tolerirati intenzivniji nivo kritike u odnosu na privatna lica. Apelant je, prema ocjeni suda, u videozapisu predstavljen na šaljiv način u namjeri da se prikaže njegova politička nedosljednost. Takav način izražavanja mišljenja „popularan je u modernim i demokratskim društvima“ te, s obzirom na sve okolnosti slučaja, ne predstavlja sadržaj koji je uvredljiv preko razumne mjere. Iako videozapis u pojedinim dijelovima može biti uvredljivog sadržaja, apelant kao javna ličnost mora pokazati veću tolerantnost prema iznesenim vrijednosnim sudovima u medijima. Apelacioni sud je istakao da sloboda izražavanja podrazumijeva i satiru kao novinarsku formu, te provociranje i pribjegavanje pretjerivanju. Način i oblik izražavanja mišljenja su pravo novinara zaštićeno članom 10. Evropske konvencije, pa tako vrijednosni sud može biti pretjeran u nedostatku činjeničnog osnova. S obzirom na sadržaj spornog izražavanja, kao i cijele emisije koja je satirično-humorističnog karaktera, Apelacioni sud je zaključio da je tuženi izrazio svoj vrijednosni sud (mišljenje) o apelantovim političkim aktivnostima, te da stoga nema odgovornosti tuženog za klevetu.
9. U odnosu na apelantovo pozivanje na Presudu Apelacionog suda broj 96 0 P 065483 16 Gž od 30. augusta 2016. godine, istaknuto je da se ne radi o istim činjeničnim i pravnim okolnostima kao u apelantovom slučaju. Naime, u toj odluci redovni sudovi su zauzeli stav da se radilo o kombinaciji činjenica i vrijednosnih sudova iznesenih u ozbiljnoj javnoj debati. Pri tome, izneseni vrijednosni sudovi su bili „uvredljivi preko razumne mjere“, pri čemu im nije bio cilj da doprinesu debati od općeg interesa, već isključivo da diskreditiraju dostojanstvo i autoritet tužioca kao nosioca pravosudne funkcije, tj. da ga omalovažavaju i vrijeđaju. U odnosu na apelantovo pozivanje na odluku Evropskog suda u predmetu Lopes Gomez da Silva protiv Portugala, Apelacioni sud je naveo da stavovi iz te odluke nisu primjenjivi u konkretnom predmetu. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
10. Apelant navodi da su mu osporenom odlukom prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na slobodu misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu odredbi ZPP-a i ZZK-a. U vezi s tim navodi da drugostepeni sud nije savjesno i brižljivo cijenio videozapis s aspekta pitanja da li je došlo do identifikacije apelanta s janjičarem, što je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Apelant ponovo ukazuje na pravne stavove iz Presude Apelacionog suda broj 96 0 P 065483 16 Gž od 30. augusta 2016. godine, te navodi da bi se zauzimanje drugačijeg pravnog stava u osporenoj presudi moglo pripisati diskriminaciji po osnovu socijalnog porijekla. Dalje, apelant ponavlja i žalbene navode u odnosu na praksu Evropskog suda u presudi Lopes Gomez da Silva, te u vezi s tim navodi da tuženi nije postupao u dobroj vjeri i isključivo s ciljem obavještavanja javnosti kada ga je identificirao s janjičarem. Također ukazuje da novinar u općem interesu može uputiti kritiku apelantu, ali u konkretnom slučaju ta kritika je među najvišim nivoima uvredljivog sadržaja. Naime, apelant ističe da je pripadnik srpskog naroda i pravoslavne vjere, a tuženi ga je uporedio s janjičarem koji je bio vojnik otomanske okupacione imperije. Ukazuje da tuženi nije izvršio provjeru izvora informacije niti je postojala mjera prilikom izražavanja kao uvjet za slobodu izražavanja. Apelant ističe da je identifikacija s janjičarem učinjena iz ličnog animoziteta prema njemu.b)Odgovori na apelaciju
11. Apelacioni sud navodi da je osporena presuda donesena u skladu s pravilnom primjenom zakonskih propisa, te da sadrži jasne i razumljive razloge.
12. Osnovni sud navodi da nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
13. Zakon o zaštiti od klevete Brčko distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ broj 14/03) u relevantnom dijelu glasi:
Cilj zakona
Član 1.
Ovim zakonom uređuje se za teritoriju Brčko Distrikta BiH građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem trećem licu izražavanja nečeg neistinitog i identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.
Principi koji se ostvaruju zakonom
Član 2
Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1 ovog zakona želi se postići:
a) pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda („Službeni glasnik BiH“ broj 6/99), Ustavom Bosne i Hercegovine, Statutom Brčko Distrikta BiH i predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;
c) sredstva javnog informisanja imaju značajnu ulogu u demokratskomprocesu kao javni posmatrači i prenosioci informacija javnosti.
Tumačenje
Član 3
Ovaj zakon se tumači na takav način da se primjenom njegovih odredbi u najvećoj mjeri osigurava princip slobode izražavanja.
Odgovornost za klevetu
Član 6. stav 1. (1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem trećem licu izražavanja nečeg neistinitog i identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu, odgovorno je za klevetu.
Izuzeci od odgovornosti
Član 7. stav 1. tačka a) (1) Ne postoji odgovornost za klevetu:
a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima; VI.Dopustivost
14. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
15. Apelant smatra da su mu osporenom presudom prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na slobodu misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
16. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, taj sud ima posljednju riječ kada se radi o pravnoj karakterizaciji činjenica predmeta i „ne obavezuje ga karakterizacija koju su dali podnosilac ili Vlada“ (vidi, između ostalih, Evropski sud, Soares de Melo protiv Portugala, presuda od 16. maja 2016. godine, predstavka broj 72850/14, tačka 65). Naime, sud je taj „koji podvodi činjenično stanje pod odgovarajuću pravnu normu ispitujući ga na osnovu članova ili odredbi Konvencije koje se razlikuju od onih na koje se poziva“ podnosilac predstavke (vidi Evropski sud, Nikolić protiv Srbije, presuda od 19. oktobra 2021. godine, predstavka broj 15352/11, tačka 37).
17. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se suština apelantovog zahtjeva odnosi na zaštitu „prava na ugled“, koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije, pa će apelantove navode ispitati prema standardima navedenog prava.
Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku
18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
19. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
20. Ustavni sud najprije podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Țiriac protiv Rumunije, presuda od 30. novembra 2021. godine, predstavka broj 51107/16, tačka 60. s referencama na drugu relevantnu praksu). Štaviše, da bi član 8. Evropske konvencije uopće bio primjenjiv, napad na čast i ugled mora doseći određeni stepen težine koji bi mogao prouzrokovati štetu ličnom uživanju prava na poštovanje privatnog života. Imajući u vidu da se postupak odnosio na povredu apelantovog prava na ugled, što je dovedeno u pitanje spornim izražavanjem tuženog, Ustavni sud smatra da konkretni postupak ulazi u sferu apelantovog „privatnog života“, odnosno člana 8. Evropske konvencije.
21. Ustavni sud dalje zapaža da je odbijen apelantov zahtjev da se tuženi obaveže da mu naknadi nematerijalnu štetu koju je, prema navodima iz tužbe, pretrpio zbog klevete. Stoga Ustavni sud smatra da osporena odluka Apelacionog suda nesumnjivo predstavlja „miješanje“ u apelantovo pravo na ugled iz člana 8. Evropske konvencije. Da bi to miješanje bilo opravdano, ono mora: a) biti predviđeno zakonom, b) imati legitiman cilj i c) biti u skladu s načelom proporcionalnosti.
22. Ustavni sud zapaža da je nesporno da je navedeno miješanje bilo „propisano zakonom“ jer se zasnivalo na relevantnim odredbama ZZK-a i ZPP-a, koje su objavljene i dostupne javnosti. Zatim da je miješanje imalo legitiman cilj jer je bilo namijenjeno zaštiti prava tuženog na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije.
23. U vezi s pitanjem je li postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava – apelantovog prava na ugled i prava tuženog na slobodu izražavanja, Ustavni sud podsjeća da su relevantni kriteriji za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Evropskog suda. Ti kriteriji, zavisno od relevantnosti u svakom konkretnom slučaju, jesu: doprinos raspravi od javnog interesa, koliko je poznato lice o kojem je riječ i šta je predmet izvještavanja, ponašanje lica o kojem je riječ prije objavljivanja članka, te sadržaj, forma i posljedice objavljivanja, ali i cjelokupni kontekst koji je bitan za donošenje odluke (vidi Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (broj 2), presuda od 7. februara 2012. godine, predstavke br. 40660/08 i 60641/08, tač. 108−113. i loc. cit., Țiriac protiv Rumunije, tačka 74). Ustavni sud smatra da su ovi kriteriji, mutatis mutandis, primjenjivi i na konkretni predmet.
24. Odgovarajući na pitanje da li sporno izražavanje predstavlja doprinos debati od javnog interesa, Ustavni sud zapaža da se sporno izražavanje tuženog odnosilo na postupke apelanta kao političara, tj. na njegovu političku nedosljednost kao poslanika i višestruke promjene političkih klubova u Skupštini Brčko distrikta BiH, kako to obrazlažu redovni sudovi. Pri tome su redovni sudovi zauzeli stav da se u konkretnom slučaju radi o pitanju od javnog interesa koje može doprinijeti debati u demokratskom društvu. Iz navedenog proizlazi da pitanje apelantovog ponašanja u toku obavljanja političke funkcije predstavlja temu od općeg interesa i da je sporno izražavanje predstavljalo doprinos toj temi.
25. U odnosu na pitanje da li je apelant poznat, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi pravilno ukazali da je potrebno razlikovati privatna lica od lica koja djeluju u javnom kontekstu – političara ili drugih javnih ličnosti. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da su granice prihvatljive kritike šire u odnosu na političare i lica koja djeluju u javnom kontekstu (op. cit., Țiriac protiv Rumunije, tačka 85. s referencama na drugu relevantnu praksu). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz utvrđenja redovnih sudova proizlazi da je apelant poslanik u Skupštini Brčko distrikta BiH, te da se sporno izražavanje odnosilo isključivo na njegovu javnu funkciju. Dakle, nesporno je da apelant spada u javne ličnosti i da je prag prihvatljive kritike u odnosu na njega širi jer su javne ličnosti izložene javnom preispitivanju i moraju pokazati visok stepen tolerancije, kako su to zaključili i redovni sudovi.
26. U vezi sa sadržajem, formom i posljedicama objavljivanja, Ustavni sud podsjeća da su Evropski sud i Ustavni sud u svojim odlukama ukazali da postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene) jer se postojanje činjenice može dokazati, dok vrijednosni sud ne podliježe dokazivanju. Naime, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud dosljedno naglašavao potrebu da domaći pravni sistem jasno napravi razliku između činjenica i mišljenja, kao i da ne zahtijeva dokazivanje istinitosti za mišljenje. Pri tome, Evropski sud je ukazao da i vrijednosni sudovi moraju imati vjerodostojnu činjeničnu osnovu koja ih može potkrijepiti jer, u suprotnom, mogu biti pretjerani (op. cit., Țiriac protiv Rumunije, tačka 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP-2576/20 od 9. marta 2022. godine, tačka 38, dostupna na www.ustavnisud.ba).
27. Dovodeći u vezu navedene standarde s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi sporno izražavanje tuženog sagledali iz više uglova, kako to propisuju relevantne odredbe ZZK-a i član 10. Evropske konvencije. Pri tome, redovni sudovi su zaključili da se radi o mišljenju tuženog koje nije podobno za dokazivanje i ima vjerodostojan osnov u činjenicama koje su u ovom postupku rasvijetljene. S obzirom na sadržaj spornog izražavanja te kontekst u kojem je ono nastalo, Ustavni sud se slaže s ocjenom koju su dali redovni sudovi u konkretnom slučaju – da se radi o vrijednosnim sudovima. Naime, apelant nije sporio da je kao poslanik za vrijeme svog mandata u Skupštini Brčko distrikta BiH prelazio iz jedne u drugu političku opciju, nakon čega je uslijedilo sporno izražavanje tuženog. Iz navedenog proizlazi da je vrijednosni sud imao vjerodostojan činjenični osnov. Pri tome, redovni sudovi su ukazali da je emisija tuženog humoristično-satiričnog karaktera, u kojoj je apelant, u odnosu na njegov politički angažman, identificiran s janjičarem kako bi se na šaljiv način prikazala njegova politička nedosljednost, kako je to zaključio i Apelacioni sud. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da iz prakse Evropskog suda proizlazi da je satira oblik umjetničkog izražavanja i društvenog komentara koji, pretjerivanjem i iskrivljivanjem stvarnosti koja ga karakterizira, prirodno ima cilj provocirati i agitirati. Zbog toga se svako miješanje u pravo umjetnika ili bilo kojeg drugog lica da se izražava na takav način mora ispitati s posebnom pažnjom (vidi Evropski sud, Slučaj Alves da Silva protiv Portugala, presuda od 20. oktobra 2009. godine, predstavka broj 41665/07, tačka 27).
28. U odnosu na posljedice objavljivanja, Ustavni sud zapaža da se Osnovni sud bavio i tim pitanjem. Naime, iz činjenica predmeta je evidentno da je u toku postupka provedeno vještačenje posredstvom vještaka psihijatra na okolnost pretrpljenih duševnih patnji, ali je Osnovni sud zaključio da to vještačenje nije relevantno s obzirom na to da nije utvrdio odgovornost tuženog za klevetu. U vezi s tim, Ustavni sud prihvata da je sporno izražavanje kod apelanta izazvalo subjektivnu reakciju i neugodnost. Međutim, apelant je kao javna ličnost morao biti spreman da prihvati takvo izražavanje, čak i ako je ono šokantno i uvredljivo. Osim toga, Ustavni sud smatra da sporno izražavanje ne predstavlja nepotreban lični napad na apelanta, već, kako je navedeno, mišljenje o njegovom javnom djelovanju kao političaru.
29. Imajući u vidu sve navedeno, posebno sadržaj spornog izražavanja, ponašanje apelanta i tuženog, vrijeme, način i formu izražavanja, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u dovoljnoj mjeri izbalansirali apelantovo pravo na zaštitu njegovog ugleda u smislu člana 8. Evropske konvencije i pravo tuženog na slobodu izražavanja u smislu člana 10. Evropske konvencije, dajući u relevantnim okolnostima prednost pravu tuženog na slobodu izražavanja.
30. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenja apelantovog prava na ugled kao segmenta prava na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu
31. U odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da su ti navodi izneseni kao proizvoljna ocjena dokaza, pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te proizvoljna primjena procesnog i materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je analizom člana 8. Evropske konvencije već odgovorio na ta pitanja. Budući da apelant ne iznosi da je tokom postupka pred redovnim sudovima na bilo koji način bio uskraćen za neku procesnu garanciju iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i da obrazloženja osporenih presuda sadrže detaljne razloge iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u odlučivanju, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na pravično suđenje neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Ostali navodi
32. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na slobodu misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da su predmet osporavanja odluke donesene u parničnom postupku koji je apelant pokrenuo radi naknade štete zbog klevete, pa stoga Ustavni sud ne može zaključiti na koji način se osporenim odlukama pokreće bilo koje pitanje iz navedenih članova, pa ih u konkretnom slučaju neće uzeti u razmatranje.
VII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim odlukama izvršili odgovarajuću analizu relevantnih kriterija u kontekstu specifičnih okolnosti konkretnog slučaja onako kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između apelantovog prava na privatni život garantiranog članom 8. Evropske konvencije i prava tuženog na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije.
34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u svojim odlukama dali jasna i razumna obrazloženja u kojima nema proizvoljnosti, kako u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja i ocjene dokaza tako ni u pogledu primjene prava, na što je apelant neosnovano ukazao.
35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman