Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4387/21 (M. M.)
Odluka donesena 24. 10. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalidnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4387/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 10. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 24. oktobar 2025. godine, u predmetu broj AP-4387/21, rješavajući apelaciju Maria Mikulića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Maria Mikulića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 007032 18 U od 9. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mario Mikulić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Darislav Paponja, advokat iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Paponja – Bunoza iz Mostara, podnio je 22. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 007032 18 U od 9. septembra 2021. godine. Uvodna napomena
2. Rješenjem Službe za zaštitu prava branitelja i njihovih obitelji Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-I 09-43-124/05 od 19. avgusta 2005. godine apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI), V grupe sa 70% vojnog invaliditeta po osnovu povrede, s pravom na ličnu invalidninu i ostalim pravima propisanim zakonom. Osporene odluke
3. Rješenjem Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-I-03-41-ZKZ-6585/15 od 29. novembra 2018. godine, donesenom po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu, ukinuto je konačno rješenje Službe i upravna stvar riješena tako što je apelantu prestalo svojstvo RVI i pravo na ličnu invalidninu, zaključno sa danom donošenja rješenja.
4. U obrazloženju rješenja, Ministarstvo je navelo da je apelantov predmet uputilo Ljekarskoj komisiji Kantonalnog odjeljenja Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja u Mostaru (u daljnjem tekstu: ljekarska komisija), radi revizije nalaza i mišljenja ljekarskih komisija izdatih u postupku priznavanja svojstva RVI. Ljekarska komisija je u nalazu i mišljenju od 7. juna 2018. godine navela da je apelantov vojni invaliditet ispod 20%. Dalje je navelo da je ljekarska komisija, postupajući po apelantovom prigovoru, donijela novi nalaz i mišljenje od 23. jula 2018. godine, kojim je potvrdila stepen apelantovog vojnog invaliditeta. Ministarstvo je istaklo da je ljekarska komisija dala ocjenu vojnog invaliditeta u skladu sa odredbama Pravilnika o radu ljekarskih komisija i Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa listom procenata. S obzirom da je utvrđeno da je invaliditet ispod 20%, ukazano je da nisu ispunjeni uslovi iz člana 7. tačka 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o provođenju kontrole zakonitosti) i čl. 3. i 10. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branilaca) za daljnje priznavanje svojstva RVI.
5. Presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantova tužba protiv navedenog rješenja.
6. U obrazloženju Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je na apelantov prijedlog zakazao i održao javnu raspravu. Dalje je naveo da je ljekarska komisija, postupajući po apelantovom prigovoru, donijela konačan nalaz i mišljenje u kojem je dala potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu apelantovog vojnog invaliditeta u skladu sa relevantnim odredbama pravilnika, na osnovu cjelokupne medicinske dokumentacije na osnovu koje je apelant ranije cijenjen i neposrednog pregleda apelanta.
7. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da je pogrešno i nepravilno utvrđeno činjenično stanje, da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. U vezi s tim, apelant osporava nalaz i mišljenje ljekarske komisije. Navodi da ljekarska komisija nije ispravno utvrdila njegovu invalidnost, te da nije cijenila svu medicinsku dokumentaciju. Osim toga, ukazuje da je postupak dugo trajao, zbog čega traži naknadu nematerijalne štete.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su organi uprave i redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud smatra da su Ministarstvo i Vrhovni sud pozivajući se na Zakon o provođenju kontrole i Zakon o pravima branilaca u obrazloženju odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno „nerazumna“. U odnosu na navode o dužini trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je relevantan period koji se treba razmatrati dvije godine i oko 10 mjeseci. Naime, Ministarstvo je rješavajući po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu donijelo rješenje 29. novembra 2018. godine, dok je Vrhovni sud konačnu odluku donio 9. septembra 2021. godine. Ustavni sud primjećuje da je postupak pred Vrhovnim sudu trajao duže. Međutim, uzimajući u obzir da je Vrhovni sud u konkretnom predmetu održao javnu raspravu, da je apelant došao do konačne odluke u predmetu prije podnošenja apelacije, Ustavni sud zaključuje da dužina trajanja postupka nije prešla granice „razumnog roka“ iz člana 6. Evropske konvencije. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman